Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

ANZAC Dan - Dan australskih i novozelandskih ratnih žrtava obilježen u Vojnom ordinarijatu

Četvrtak, 25. 04. 2013.

tekst: M. Nikolić; foto: A. Krešić

Veleposlanstvo Australije i konzulat Novog Zelanda obilježili su 25. travnja u sjedištu Vojnog ordinarijata ANZAC day - Dan sjećanja na australske i novozelandske vojnike koji su služili i poginuli u ratovima i mirovnim operacijama. Komemoracija je - uz paljenje lampiona, minutu šutnje i mirozov pod australskim, novozelandskim i hrvatskim stijegom - obilježena svetim misnim slavljem za sve poginule australske i novozelandske vojnike. Misu je predvodio vojni ordinarij u zajedništvu s pastoralnim vikarom i policijskim kapelanom PUZ-a. Uz veleposlanicu Australije gospođu Susan Cox, počasnog konzula Novog Zelanda gospodina Nikolu Jelinčića, ambasadoricu Kraljevine Belgije gospođu Nancy Rossignol, zamjenika korejskog veleposlanika gospodina Dohyon Kima, na svetoj misi su sudjelovali brojni prijatelji Australije i Novog Zelanda. Već tradicionalno i zagrebačka podružnica Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog rata sudjeluje na ovoj komemoraciji. Nakon misnoga slavlja komemoraciji se pridružio i turski veleposlanik gospodin Burak Ozugergin.

Prije svete mise zamjenik australske veleposlanice g. Jermy Hawson se zahvalio i poželio dobrodošlicu biskupu i uzvanicima. Kratko je podsjetio na žrtve od prije 98 godina kada se 25. travnja 1915. tisuće mladih australaca i novozelanđana iskrcalo na obali Galipolja u Turskoj, tada australcima i novozelanđanima nepoznatom području, a danas mjestu od velike važnosti. Više od 8700 ljudi tragično je izgubilo svoje živote u osam mjeseci dugoj vojnoj akciji, dok je samo u prvom danu sukoba više od 2000 ljudi poginulo ili bilo ranjeno.

Biskup Jezerinac je prije svete mise podsjetio na dužnost svih nas da budemo zahvalni onima koji su dobro činili i sebe dali naraštajima koji dolaze. Ovo je čin naše zahvalnosti. Ovim činom ne veličamo nikakav rat, nego ističemo bezuvjetnu žrtvu palih za slobodu naroda i zemlje.

Na prijemu nakon svete mise i komemoracije veleposlanica Susan Cox se zahvalila biskupu što je otvorio vrata crkve i srce za ovaj događaj, zatim zagrebačkoj podružnici Udruge dragovoljaca i veterana Domovinskog što nastavlja podržavati i obilježavati ANZAC dan sve od 2010. godine kada su posjetili Australiju i sudjelovali na tamošnjem obilježavanju ANZAC dana.

Veleposlanica Cox je podsjetila kako je stradanje Australaca i Novozelanđana u I. svjetskom ratu na Galipolju u Turskoj bilo "ključni trenutak koji je oblikovao naš nacionalni identitet. Svakog 25. travnja okupljamo se kako bismo odali počast svim muškarcima i ženama koji su služili našem narodu – u ratovima, sukobima i mirovnim operacijama. Na ANZAC dan se također prisjećamo i važnih ratnih obljetnica. Ove se godine sjećamo jedne od najgorih epizoda koje su zadesile Australce u II. svjetskom ratu, a to je bilo iskopavanje Hellfire prolaza na željezničkoj pruzi između Burme i Tajlanda. Prije 70 godina više od 60000 australskih, britanskih, danskih i američkih ratnih zarobljenika radilo je rame uz rame sa 270000 azijskih civila. Kako su ratovi zadesili cijeli svijet, tako ni Azija nije ostavljena po strani. Više od 12500 ratnih zarobljenika je izgubilo svoje živote dok su radili na pruzi, u teško zamislivim uvjetima. Negdje oko 2800 Australaca se nikada nije vratilo kuci – što predstavlja veliki gubitak za našu zemlju. Australci i Novozelanđani se okupljaju diljem Australije i širom svijeta kako bi obilježili ANZAC dan, te se tom prilikom prisjećamo hrabrih pojedinaca koji su služili i koji još uvijek služe našoj zemlji, kako u vrijeme rata tako i u vrijeme mira."

Turski veleposlanik Ozugerginse u obraćanju prisjetio nadgrobne ploče na Galipolju u koju su uklesane riječi Kemala Ataturka, tadašnjeg zapovjednika Turske vojske, a kasnije predsjednika Republike Turske. "Vi, junaci koji ste prolili krv i izgubili živote, sad ležite u tlu prijateljske zemlje, i zato počivajte u miru. Mi ne pravimo razliku između Johnnieja i Mehmeta koji leže jedan pokraj drugoga u našoj zemlji. Vi, majke koje ste poslale sinove iz dalekih zemalja, obrišite suze. Vaši sinovi sad počivaju u miru u našim srcima. Izgubivši živote na ovom tlu, oni su postali i naši sinovi", kaže Ataturk u poruci na ploči postavljenoj 1934. godine.

Homilija vojnog ordinarija

Evanđelje koje smo upravo sada slušali započinje i završava riječima: „Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio“ (Iv 15, 12.17). To je Isus Krist ostavio kao obvezu svojima, onima koji nose ime „kršćanin“. Iako je jasno da „ljubiti“ ne možete zapovjediti. Ona je plod slobode. A Isus ipak kaže „ovo je moja zapovijed“. Razlog Isusovog inzistiranja na „zapovijedi“ nalazimo u njegovoj želji da stvara posve novi svijet koji će se temeljiti na zakonu ljubavi. To je Isusu toliko važno da ne nalazi drugi način, nego da potakne svoje na razumijevanje slobode kao „zakona ljubavi“. Sloboda drugih je toliko važna za Isusa da on niti jednog časa ne dvoumi da život svoj položi za slobodu čovjeka. On je htio da se tako i njegovi ponašaju, a to se ne može ostvariti nekom neodlučnošću nego snagom opredjeljenja.

Tumačeći dalje svoj naum o stvaranju „novog svijeta“, Isus poučava svoje da se takav svijet može graditi samo snagom ljubavi, a ona dolazi iz Boga. A sveti Ivan, učenik ljubavi kaže: „Ljubljeni, ljubimo jedni druge, jer ljubav je od Boga; i svaki koji ljubi od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, ne upozna Boga, jer Bog je ljubav“ (1 Iv 4,7).

Braćo i sestre, dobro je zaustaviti se malo nad ovom činjenicom Isusovog nauma o potrebi „novog svijeta“. Kad je svijet nov? Onda kad u njemu nema mržnje, zla, nasilja, izrabljivanja, laži, diktatura, nepravdi, itd. Sve ovo što nabrojismo od nas je. Mi nismo kadri graditi taj „novi svijet“, jer sve što možemo dati od sebe to je naša izopačenost. Naša novost dolazi odozgor, od Boga. Zato je neophodno otvoriti se upravo toj novosti, jer ona je ljubav. Potrebno je intenzivnije i intimnije povezati se s Isusom Kristom i kroz njega doći do izvora Ljubavi. Kad uspijemo prožeti svoje biće snagom ljubavi, bit ćemo kadri graditi „novi svijet“, bit ćemo kadri uočiti važnost tuđeg života i tuđe slobode te potrebe odricanja i žrtve da bi svi drugi imali život.

Našem vremenu je potrebna promjena koja dolazi od Boga. Crkva sa svojim vjernicima, ali svi vjernici svijeta koji ispovijedaju vjeru u jednoga Boga, imaju dovoljno razloga da se okrenemo Bogu kako bismo bili dostojni njegovog imena i njegovog poslanja.

Obilježavajući ovaj ANZAC Day s ljubavlju i poštovanjem se sjećamo australskih i novozelandskih vojnika koji su poginuli za vrijeme I. Svjetskog rata. Pali su, jer su vjerovali da je sloboda važnija od života. Ta nesebičnost je odlična škola nama u ovom vremenu u kojemu je „interes“ iznad svega. Učimo od njih da bismo bili korisni danas. Amen.