Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Blagdan Krštenja Gospodinova u Vojnom ordinarijatu

Nedjelja, 10. 01. 2016.

Na blagdan Krštenja Gospodinova, u nedjelju 10. siječnja, kojim završava božićni ciklus, svečano koncelebrirano slavlje u kapeli Vojnog ordinarijata na zagrebačkom Ksaveru predvodio je vojni apostolski administrator biskup Juraj Jezerinac. Na misi su sudjelovali članovi planinarskog društva "Sv. Rok" iz Svete Nedjelje i poddruštvo Romari-Marijanski hodočasnici s svojim duhovnikom don Marinom-Dragom Kozićem, kapelanom PUZ-a. 

Pred punom i božićnim pjesmama raspjevanom kapelom, biskup je istaknuo kako današnje evanđelje govori o ispunjenju riječi proroka Izaije. "Sav je narod bio u iščekivanju dolaska Mesije. Po svim se sinagogama i među narodom govorilo o dolasku Mesije. U međuvremenu se pojavio Ivan Krstitelj, koji je pozivao ljude na obraćenje. Bilo je to u vrijeme vladanja rimskog cara Tiberija i Poncije Pilata upravitelja Judeje; vrijeme velikih svećenika Ane i Kajfe, koji su osudili Isusa. Prilikom Isusova krštenja rastvorilo se nebo, a na nj sišao Duh Sveti u obličju, poput goluba, a glas se s neba zaorio: "Ti si sin moj Ljubljeni! U tebi mi je sva milina!" (Lk 3, 21-22). To je najvažniji dio današnjeg evanđelja, na dan Isusova krštenja došla je i službena potvrda s neba da je Isus pravi čovjek i pravi Bog, nastavio je biskup, posvjestivši okupljenim vjernicima da se u Isus Kristu do kraja očitovalo Božje milosrđe, u Isusu čovjeku molitve, koji žarko moli Oca u odlučnim trenucima svoga djelovanja. I apostole je učio moliti. Poručivši da je Crkva zajednica molitve koja je po molitvi otvorena nebu i njegovu daru, kazao je da to vrijedi i za svakoga od nas. "Stoga pred činjenicom te Božje ljubavi, koja se utjelovila među nama, čovjek ne bi smio ostati po strani, kao da se radi o nekom nevažnom događaju. Isusovi su suvremenici imali prilike upoznati Isusa Krista, ali nisu htjeli. Drugi su opet, počevši od apostola pa sve do danas, svjedočili ga uz cijenu vlastitoga života".

Isusovo krštenje bilo je početak njegova javnog djelovanja. Spomen na Isusovo i naše krštenje, treba u nama probuditi osjećaj da smo sinovi i kćeri Oca nebeskoga. Stoga, slaveći blagdan Isusova krštenja, ne slavimo ga kao neki spomen iz Isusova života, nego ga slavimo kao blagdan i Isusov i naš blagdan, jer slaveći krštenje Isusovo mi slavimo i svoje krštenje, zaključio je homiliju biskup Jezerinac.

Homilija

Današnje 1. čitanje izvadak je iz knjige proroka Izaije. Započinje riječima: „Tješite, tješite moj narod, govori Bog vaš… podvikujte mu da mu se ropstvo dokonča, da mu je krivnja okajana“ (Iz 40, 1).

Ova je knjiga Izaije proroka nazvana „Knjigom utjehe“. Bila je poslana svim zarobljenicima u asirskom sužanjstvu da ih podrži u njihovoj mesijanskoj nadi. Posebno je bila upućena samom „srcu Jeruzalema“, govoreći da je došao trenutak povratka i vrijeme dolaska Mesije. Sam Bog stoji iza njihovog povratka. Prorok spominje i tajanstveni glas koji viče: „Pripravite put Gospodnji u pustinji, poravnajte u stepi stazu Bogu našemu“ (Iz 40, 3). Bila je to najava dolaska Ivana Krstitelja, kako ćemo malo kasnije čuti.

Današnje evanđelje govori o ispunjenju prorokovih riječi. Sav je narod bio u iščekivanju dolaska Mesije. Po svim se sinagogama i među narodom govorilo o dolasku Mesije. Međuvremenu se pojavio Ivan Krstitelj, koji je pozivao ljude na obraćenje. Gledajući Ivanov nastup i govor mnogi su dvoumili, pitajući se nije li Ivan taj obećani Mesija koji treba doći?

Možete si zamisliti kako su te Ivanove riječi djelovale na slušatelje. Ako je Ivan tako velik, kao što se predstavio, kako je tek velik Isus Krist, o kome govori Ivan Krstitelj. Kad je Ivan posjetila delegacija da se očituje tko je, nije li Krist koji treba doći, Ivan se pozvao na riječi proroka Izaije, koje smo čuli u 1. čitanju: „Ja sam glas koji je viče u pustinji: Pripravite put Gospodinu, poravnajte mu staze“ (Lk 3, 4). I evanđelist nastavlja: „A neki izaslanici bili su farizeji, koji su ga pitali:„Zašto onda krstiš kad nisi Krist, ni Ilija, ni Prorok?“. Ivan im je odgovorio: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. (Lk 3, 16).

Kad Ivan kaže za Isusa da on krsti „Duhom Svetim“ i „ognjem“, to znači da je krštenje snagom Duha Svetoga potpuno mijenja čovjekovu nutrinu, uništava istočni grijeh i sve druge grijehe.

Zašto se Isus krstio kad je bez grijeha? Dao je do znanja da ono što radi Ivan Krstitelj, pozivajući ljude na obraćenje, da je to dobro. Isus se krstio vodom da je posveti i da svojim pranjem opere rijeku. To je bilo posvećenje Kristovo, ali još više posvećenje prirode.

Poslušajmo dalje Sv. Luku: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: „Ti si sin moj Ljubljeni! U tebi mi je sva milina!“ (Lk 3, 21-22). Ovo je najvažniji dio današnjeg evanđelja. Na dan Isusovog krštenja došla je i službena potvrda s neba da je Isus pravi čovjek i pravi Bog.

Isus je ljubljeni sin Oca nebeskoga koji će svojom smrću na križu i uskrsnućem spasiti ljudski rod. To je želja njegova Oca nebeskoga. U Isusu Kristu se do kraja očitovalo Božje milosrđe.

Želio bih vam svratiti pažnju i na Isusovu molitvu koju spominje evanđelist Luka. Za evanđelista Luku Isus je čovjek molitve. Isus se moli u odlučnim trenucima svoga djelovanja: Isus moli prije Petrove ispovijesti koji kaže za Isusa da je Sin Božji, moli za vrijeme preobraženja; učio je apostole kako da se mole, posebno molitvu „Oče naš; moli za Petrovu vjeru kako bi Petar mogao učvrstiti braću svoju; moli za sebe u odlučnom času svoga izbora (22, 41), moli u trenutku smrti (23, 46) itd.

Crkva je zajednica molitve. Crkva koja moli je otvorena nebu i njegovu daru. To vrijedi i za svakoga od nas. Pred činjenicom Božje ljubavi, koja se utjelovila među nama, čovjek ne bi smio ostati po strani, kao da se radi o nekom nevažnom događaju. Imali su prilike upoznati Isusa Krista, ali nisu htjeli. Drugi su opet, počevši od apostola pa sve do danas, svjedočili uz cijenu vlastitoga života.

U 2. čitanju čuli smo dio Poslanice apostola Pavla. Započinje riječima: „Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi“ ( Tit 11,11). Očito je da je Bog svojim rođenjem zahvatio ljudsku povijest kao i u povijest našega života. No ta Božja ljubav traži našu suradnju.

Naša suradnja s Bogom može biti:

a) pozitivna, kad se odričemo svjetovnih požuda, tako da živimo „razumno, pravedno i pobožno“, kako kaže apostol Pavao a to znači prema Božjim zakonima i evanđelju.

b) negativna; da se uopće ne osvrćemo na Božje zapovijedi.

Isusovo krštenje bilo je početak Isusovog javnog djelovanja. I kao što je njega nazvao nebeski Otac svojim Sinom, tako je Otac nebeski i nad nama rekao u trenutku našega krštenja: „Ti si sin moj, ljubljeni!“ Ti si kći moja ljubljena“. Stoga, spomen na Isusovo i naše krštenje, treba u nama probuditi osjećaj da smo sinovi i kćeri Oca nebeskoga.

Sigurno je da su Hrvati bili pokršteni u vremenu od sredine 7. stoljeća do početka 9. stoljeća. Kao pametan i mudar narod prihvatili su kršćansku vjeru u punoj slobodi, bez ičije prisile, i to u vrijeme cara Konstantina Porfirogenete. Prihvatili su vjeru kao nagovještaj slobode i nade tako da je ostala jedna unutarnja iskra u srcima sinova i kćeri hrvatskoga naroda svjesni da su za slobodu ne samo rođeni nego i kršteni. Zato se nisu dali od nikoga pokoriti. Sve to danas moramo znati kada govorimo o krštenju.

O pokrštenju Hrvata nemamo značajnih podataka. Mi ne znamo koji je prvi od hrvatskih vladara prihvatio kršćanstvo, ali zato imamo dragocjen spomenik a to je krstionica kneza Višeslava. Na njoj su upisane riječi: „Ovo vrelo prima nemoćnike da ih vrati prosvijetljene. Ovdje se oni raskajani čiste od nedjela svojih, što navukoše od ropstva roditelja da budu učinjeni štovateljima Krista, zdravo ispovijedajući vjekovječno Trojstvo“.

Kad se naša djeca krste, ne krste se samo zato da im se oproste grijesi, da mogu doći u nebo ako slučajno kao nejaki umru. Još manje zato da se pribroje velikoj katoličkoj obitelji, ili da se na taj način posvjedoči tradicionalna pripadnost hrvatskom narodu, koji je hrvatski i katolički, a još manje da se na djetetom obavi jedna lijepi tradicionalni hrvatski običaj, da se kasnije zanemari ono bitno a to je da djeca spoznaju pravu vjeru.

Stoga leži velika odgovornost na svima nama, u prvom redu roditeljima, da tu vjeru žive i prenose na svoju djecu. Čovjek današnjeg naraštaja radije sluša svjedoke a manje učitelje.

Stoga, slaveći blagdan Isusovog krštenja slavimo ga prije svega kao Isusov blagdan ali i kao naš blagdan, jer slaveći krštenje Isusovo mi slavimo svoje krštenje.

Stoga nastavimo slaviti današnji blagdan Isusovog krštenja, „razumno, pravedno i pobožno… iščekujući pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista“, kako kaže apostol Pavao. Amen.