Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Vojni ordinarij predvodio misno slavlje u Hrvatskoj župi sv. Križa

Subota, 24. 08. 2013.

Drugi dio svoga 2-tjednog boravka u hrvatskim župama u Kanadi biskup Juraj Jezerinac proveo je, na poziv hamiltonskog župnika Marijana Mihokovića,  u Hrvatskoj župi sv. Križa u Hamiltonu. Po dolasku u Hamilton s proslave Velike Gospe, župnog patrona, u župi Kraljice Hrvata u Torontu, Biskup je u petak 23. kolovoza u prijepodnevnim satima u pratnji hamiltonskog župnika posjetio hamiltonskog bikupa Mon. Douglasa Crosbya u biskupijskom ordinarijatu, a popodne umirovljenog biskupa Anthonya Tonnosa u njegovoj ljetnoj rezidenciji. U razgovoru s biskupom Crosbyem dominirao je razgovor i sjećanje na njegov nedavni posjet Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Naime, biskup Crosby proveo je ovog ljeta 13 dana u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini u pratnji bivšeg hamiltonskog župnika Franje Šprajca. U razgovoru s biskupom Tonnosom bilo je govora o prilikama u Hrvatskoj, koju je biskup Tonnos posjetio u vrijeme Domovinskog rata i bio na biskupskom ređenju biskupa Jezerinca, te o predstojećoj beatifikaciji vlč. Miroslava Bulešića, budući da će biskup Tonnos predvodti misu u Hrvatskoj crkvi sv. Križa na sam dan beatifikacije hrvatskog Romera.

U subotu 24. kolovoza prije podne biskup je posjetio mali župni eko zoološki vrt domaćih životinja „Noina arka“ u Župnom parku u Smithvillu, nedaleko Niagare, gdje ga je dočekao umjetnik, kipar i čuvar parka Vlado Mutnjaković.

U nedjelju, 25. kolovoza biskup Jezerinac predvodio je u Hamiltonu mise u 8 i 11.15 na hrvatskom jeziku. Na drugoj misi krstio je i dvoje djece, iz obitelji Batušić i Ergović.

Poslije mise u 11.15 blagoslovio je ispred župne rezidencije nove kipove dvoje laika – sv. Kateri Tekakwitha i bl. Ivana Merza - koji predstavljaju Crkvu dviju domovina ovdašnjih Hrvata – Kanadu i Hrvatsku. Uz sv. Kateri je simbol kanadskog Sjevera, eskimski kameni inukshuk, a uz bl. Ivana simbol hrvatske povijesti – teški kameni križ. Inicijativu je dao i za nabavku kamena pobrinuo se župljanin Bosiljko Boros, predsjednik hamiltonskog ogranka HKD „Napredak“, a kipove je u drvu izradio župljanin Vlado Mutnjaković. Na misi i poslije u svečanosti blagoslova sudjelovala je počasna garda župnog ogranka Mon. Stjepan Šprajc Kolumbovih vitezova pod vodstvom glavnog viteza Stana Reze i Stipe Ćurića te župljanke porijeklom iz Bosne u nošnji iz Kraljeve Sutjeske. Poslije blagoslova kipova slijedilo je osvježenje na otvorenom koje su pripremili članovi hamiltonskog ogranka HKUD „Napredak“.

Zanimljivo je da je uz bl. Ivana Merza spomen drvce, bor, koji je kao spomen na svoj posjet župi posadio banjolučki biskup Franjo Komarica.

U popodnevnim satima u ponedjeljak 26. kolovoza biskup je ispraćen iz Hamiltona od svog domaćina vlč. Marijana Mihokovića i župnog vozača Franju Krstulića te je iz toronstke zračne luke poletio za Domovinu, i tako završio svoj posjet Kanadi.

Homilija vojnog ordinarija

Drago mi je da je otac Marijan učinio puno vrijednih pothvata u ovoj hrvatskoj župi sv. Križa u Hamiltonu. Postavio je biste velikanima Crkve u Hrvata, između ostalog prvom župniku i osnivatelju ove župe mons. Šprajcu, kardinalu Šeperu, vrhbosanskom nadbiskupu Stadleru, grkokatoličkom biskupu Šimraku, kardinalu Kuhariću, blaženom kardinalu Stepincu i sada blaženom Ivanu Merzu. Svaka od ovih bista govori sama za sebe, a sve zajedno o velikanima naše vjere, od kojih su neki dali posebni pečat Crkvi u iseljeništvu, posebno u Kanadi.

Danas imamo blagoslov biste blaženom Ivanu Merzu, najnovijem hrvatskom blaženiku. Tko je bio dr Ivan Merz? Najbolje ga je opisao Papa Ivan Pavao II u zagrebačkoj katedrali 10. rujna l994. godine, kad je rekao za njega da je on „istaknuti laik u svjedočenju evanđelja".

Ljudi vole oponašati svoje ideale, posebno mladi. Što je Merz značio za mlade njegova vremena, najbolje se vidi u katoličkog tisku, u kojemu, između ostalog, čitamo da je on: „Svjetlo na gori“, „Vitez Božji“, „Papin čovjek“, „Najljepši ideal hrvatske mladeži“ itd. Sve su to bili i razlozi koji su potakli ova Marijana da se, uz ostale hrvatske velikane, podigne spomenik blaženom Ivanu Merzu, kao posebnom uzoru mladim naraštajima.

Ivan Merz je rođen 16. prosinca l896. godine u Banja Luci. Otac mu je bio visoki časnik Austrijske monarhije. Od svojih je roditelja primio samo građanski odgoj, gotovo bez ikakve kršćanske podloge. Za njegov kršćanski odgoj pobrinuo se pri kraju gimnazije profesor dr. Ljubomir Maraković, poznati sveučilišni profesor, koji je predavao u Dječačkom sjemeništu u Zagrebu. Nakon mature odlazi u vojnu akademiju u Bečko Novo Mesto, u Austriju. Roditelji su njegovi željeli da on postane časnik. No, on nije imao volje za vojničku akademiju, tako da je izdržao samo nekoliko mjeseci. Za to vrijeme, koliko je trajalo njegovo školovanje na akademiji, bilo je dovoljno da se upozna sa životom mnogih ljudi, čiji život nije bio na zavidnoj visini. Inače se aktivno bavio gimnastikom, klizanjem na ledu i kuglanjem. Govorio je 10 jezika.

Osposobio se za 4 zvanja: zvanje profesora, književnika, časnika, a posjedovao je i vrline koje se traže od svećenika. Inače, o njemu znademo najviše iz njegova dnevnika, kojega je savjesno vodio.

Godine 1915. kao mladi časnik odlazi na talijansku frontu gdje se susreće sa svim strahotama rata i ljudske bijede. Gledajući svakodnevno smrt u oči, pred kraj rata napisao je ocu pismo: „Zahvalan sam Bogu što sam sudjelovao u ratu, jer me je rat naučio mnogočemu, što ne bih inače nikad spoznao. Želim živo da opet postanem slobodan i da uredim svoj život prema onome što sam spoznao da je pravo“.

Po završetku rata počinje ozbiljno raditi na sebi. Na jednom mjestu je rekao: „Baza našega života mora biti naš preporod u Isusu Kristu, ostalo se sve samo od sebe niže“.

Posredstvom Isusovaca dobiva stipendiju i odlazi 1920. godine u Francusku, u Pariz. Bilo je to za njega veliko kulturno obogaćenje. Za njegov kršćanski život doznali su roditelji, koji se nisu slagali s njim, budući da ga nisu odgajali u duhu vjere. Svojoj je majci pisao: „Znadeš da me je život na sveučilištu u Beču, onda rat, studij i napokon Lurd, uvjerio o istinitosti katoličke vjere i da se zato moj cijeli život kreće oko Krista Gospodina“.

Merz je bio svjestan Isusovih riječi iz današnjeg evanđelja: "Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju? (Lk 13, 22) Isus nije dao direktni odgovor jer to pitanje za Isusa nije toliko važno. Kudikamo je važnije da se čovjek bori da ostane vjeran Bogu, jer će se samo tako moći spasiti za vječnost. Stoga Isus kaže: "Borite se da uđete na uska vrata, jer mnogo će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći." (Lk 13, 24)

Velika je želja dr. Merza bila „nikada ne zaboraviti Boga i stalno željeti biti sjedinjen s njime“. Merz nije bio zadovoljan običnim životom. „Treba neprestano težiti za ujedinjenjem s Kristom. Ne smijem onako živjeti kao što sam živio prije rata, moram započeti novi život u duhu novo spoznatog katolicizma. Jedini Gospodin neka mi pomogne jer čovjek ne može ništa bez Božje pomoći“ (Ivan Merz: Ljubav i čistoća, str. 147.).

Blaženog dr. Ivana Merza je često mučilo pitanje: A što ću ja biti? Izgubio je, kaže, ono mladenačko oduševljenje. Njega je zanimalo nešto više. „Ovaj život ima smisao ukoliko je priprava za drugi“ (str. 148). Stoga sve poduzima da to i ostvari. „Treba sve sile upotrijebiti usredotočiti se prema životu koji slijedi nakon boravka na zemlji“, veli on.

Bio je svjestan riječi apostola Pavla iz 2. čitanja koji govori kako nas Bog želi odgojiti preko odricanja, križa i žrtve. "Poradi vašeg odgajanja trpite" (Hebr 12,7), poručuje Pavao.

Što je sve dr. Merz poduzeo u tom smislu? On je poslušao Pavlove riječi, koji kaže da nas Bog odgaja preko žrtve i da valja prihvatiti Božju volju. Stoga je Merz bio svjestan da bez odricanja, bez žrtve nema napretka. I on se toga držao. Merz se na veliko vježbao, uskraćujući si čak i hranu. Sam kaže da bez posta nema pravog duševnog života, da čovjek nije kadar sobom ovladati.

Kad je riječ o mladima, zapisao je u svom Dnevniku „Čistoća srca je najljepši biser mladenaštva. Bude li se naša mladost držala tih smjernica, dobit ćemo čelične karaktere, svece i rodoljube, dobit ćemo čvrste plodne obitelji koje su glavni oslonac narodnoj veličini i javnom blagostanju naroda. Da bismo uspjeli u tome veoma je važna molitva, primanje sakramenata, posebno sveta ispovijed i sveta pričest. „Najveća stvar, koja postoji na svijetu jest Crkva, najveća stvar u Crkvi je sveta misa, a u misi pretvorba“, to jest pričest. „Sv. misa bez svete pričesti je djelomična“, poručuje Merz. „Pričest najbrže i najlakše preporađa i obnavlja naš unutarnji život . Po svetoj pričesti u našoj duši počinju strujati vode prema vječnom životu. (usp. Iv 4,14)

Braćo i sestre! Život blaženog Ivana Merza nije ostao bez ploda. Štoviše, sav se dao na apostolat. Želja mu je bila da što više privede ljude k Bogu. O tome govori i tekst predgovora iz njegove čuvene „Zlatne knjige“. „Dao dragi Bog da Zlatna knjiga u ovome obliku odgoji vojsku apostola, vojsku svetaca koja će se proširiti širom hrvatske domovine. Neka ona nešto pridonese da posvuda kod nas zavladaju načela svete Crkve. (Isto, str. 225.) Iz svega toga proizlazi i njegovo poznato geslo na kojem je cijeli život radio: "Žrtva, Euharistija i Apostolat“.

Kao katolički intelektualac riječju i perom oduševljava mlade i odrasle za život s Kristom, i za Crkvu. Njegova je glavna osobina bila, kao i svakog intelektualca, ljubav i odanost prema Crkvi i Kristovu namjesniku Papi. Iako je bio mlad, smatrali su ga u Hrvatskoj „stupom Crkve“. Živi intenzivnim svetačkim životom, štujući posebno euharistiju. Svakodnevno se pričešćivao u Palmotićevoj ulici u Zagrebu. Namjeravao je osnovati svjetovni institut - zajednicu laika koji bi se posvetili posebno Isusu Kristu. Umro je u Zagrebu 10. svibnja l928. godine u 32. godini života.

Papa Ivan Pavao II proglasio ga blaženim u Banjoj Luci 2003. godine. Prigodom njegova proglašenja blaženim Papa je rekao za njega: “Njega vam želim dati kao svjedoka Kristova i zaštitnika, ali istodobno i suputnika na putu u vašoj povijesti. On će od danas biti uzor mladeži, primjer vjernicima i svjetovnjacima. Ime Ivana Merza za čitav jedan naraštaj mladih katolika značilo je program života i djelovanja. Ono to mora biti i danas!“

Draga braćo i sestre, dragi župljani župe Sv. Križa. Sada bolje razumijete zašto je vlč. Marijan želio postaviti bistu blaženom Ivanu Merzu: da bude primjer i uzor, posebno mladima ove župe, a svima nama zaštitnikom i suputnikom u životu. Bio je vojnik i časnik, borac, koji se najviše borio na duhovnoj fronti, izgrađujući u sebi vjernika i čovjeka. Na to smo svi mi pozvani. Ako je on to mogao, možemo i mi.

Braćo i sestre! Ako budete imali prilike navratiti u baziliku Srca Isusovog u Zagrebu, u Palmotićevoj ulici, primijetit ćete na njegovim grobom stoji nadgrobni natpis: „Očekujem milosrđe Gospodinovo i vječno, potpuno, nepodijeljeno posjedovanje presvetog Srca Isusova". S tim je raspoloženjem Ivan išao u zagrljaj Trojedinom Bogu i Majci Mariji, koju je posebno štovao.

Daj Bože, da se jednoga dana mogu ispuniti i nad nama njegove riječi: Amen.