Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslavljen Dan OS RH i Dan HKoV-a u svetištu Svete Mati Slobode

Ponedjeljak, 28. 05. 2012.

Povodom obilježavanja Dana OS RH i Dana HKoV-a, u ckvi Svete Mati Slobode na Jarunu slavljena je sveta misa zadušnica za poginule u Domovinskom ratu, kojoj je nazočio izaslanik predsjednika RH general pukovnik Drago Lovrić i ministar obrane Ante Kotromanović. U koncelebraciji s vojnim i policijskim kapelanima te drugim svečenicima, misu je predslavio vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac. Uz pripadnike oružanih snaga na misi su bili i potpredsjednici sabora Jadranka Kosor i Vladimir Šeks, predstavnici Ministarstva branitelja i Ministarstva unutarnjih poslova.

Homilija generalnog vikara, o. Jakova Mamića

Poštovani oče biskupe, gospodo ministri Vlade RH-a, poštovani gospodine predstavnice Vrhovnika OSRH, načelnice Glavnog stožera OS generale Lovriću, gospodine zapovjednice HKOV-a generale Repinc, braćo svećenici, gospodo generali, časnici i dočasnici, zapovjednici i djelatnici OS, dragi Božji narode. Čestitamo svim Dan OS i HKoV-a!

Braćo i sestre. Danas nas je okupila Marija majka Crkve, čiji spomen slavimo. Ona ista žena koju nalazimo na početcima svojeg spasenja, nova Eva (majka) novih ljudi. Ona je u hrvatskom narodu stoljećima okupljala braću svoga Sina i čuvala ih u njegovom Imenu. Danas kao i u davnom stoljeću VII. Ona će zajedno s nama slaviti svetu misu, sveti čin muke, smrti i uskrsnuća svog Sina Isusa. Ona će, kao vjernica i majka Crkve, zajedno s nama prikazati ovu Isusovu nekrvnu žrtvu za sve pokojne branitelje iz Domovinskog rata. Ovim činom vjere očitujemo uvjerenje da slavljenje svete mise pomaže pokojnima u njihovom hodu prema vječnom sjedinjenju s Bogom koje se događa u čistoći duše i u punini ljubavi. Neka se Gospodin udostoji udijeliti im svoj vječni mir.Tu smo da kao vjernici molimo Boga da blagoslovi sve djelatnike u sastavu OS-a naše zemlje: da svojim Duhom prosvjetljuje najodgovornije, a svojom milošću i pomoću predusretne sve naše slabosti i eventualne nedoraslosti kako bismo mogli biti u skladu s Božjom ljubavlju prema svim ljudima. 

Osim molitve donosimo ovdje i svoje služenje, te našoj zemlji stavljamo na raspolaganje svoju stručnost, svoje sposobnosti i raspoloživost da joj pomognemo. Ustvari, mi kao vjernici i kao djelatnici MORH-a (i MUP-a) profesionalno služimo cilju mira unutar OS Republike Hrvatske. Naša nutarnja dinamika je vjera i struka. Tako, ovaj oltar - znak Krista, oko kojeg smo danas okupljeni, vjerom poučava struku kako se rađa mir i kako nastaju „sinovi mira": oltar nam pokazuje lice mira. On je mjesto pomirbe Boga s čovjekom i ljudi međusobno.Oko njega su sinovi mira. Misa, koju sada slavimo snagom vjere govori struci daje „rob" otkupljen i da ljudski mir ima cijenu Isusove smrti: govori da se ovdje rađa sloboda zatočenih. Riječ Božja, koju danas slušamo, svjetlom vjere priopćava struci da je Božja volja o čovjeku i narodima da mir imaju. Kao djelatnici mira u OSRH-a dolazimo čuti Riječ Božju i na izvoru uzeti čisti mir, nepomućen interesima ljudske sebičnosti. Crkva, koju svojim zajedništvom ovdje tvorimo snagom otajstva nas uči nadilaziti granice razlika i pronalaziti razloge svoga zajedništva, gajiti međusobni mir i širiti kulturu mira. 

Kod nekih se rađa odvratnost prema Crkvi čim se u kontekstu Crkve spomene oružje. Nije to bez temelja, jer s jedne strane postoje i djeluju, pa i na teološkoj razini, tzv. „pacifistički" pokreti koji bez temeljite objektivne prosudbe inkriminiraju ne samo djelovanje, nego i postojanje oružja, te je u tom kontekstu i Crkva proglašavana kao nedovoljno odlučna u osudi oružja. S druge strane i naša nedavna jugoslavenska prošlost osobito je bila prožeta mržnjom na Crkvu stvarajući od nje avet zla i saveznika svega što je protiv naroda. Iako se danas takva povijest ne predaje u hrvatskim školama, memorija naroda nije ispražnjena. Još uvijek su nam žive slike o svojevremenim komunističkim montažama, podmetanjima i lažnim optužbama upućenim blaženom Alojziju Stepincu kako je navodno koristio oltar za blagoslov ustaškog oružja. Da, braćo i sestre, to je jedna od neopranih sramota totalitarne ideologije. Nitko i nikada se zbog toga hrvatskom kršćanskom narodu - Crkvi nije ispričao, a kamoli da je oprost tražio. Dapače, ustrajava se u tome. I danas vrlo živo djeluju oni koji veličaju čovjeka, troše novac poreznih obveznika, siju laž po medijima s ciljem da bi očuvali „lik i djelo" glavnog nositelja režima punog krvi. Upravo će oni, kao sinovi i kćeri jedino „ispravnih" naslijeđenih stavova, zlorabeći vrijednost ljudskih i građanskih prava, na razne načine osporavati mjesto svetoga u društvu i u njegovim organizacijskim cjelinama. Oni nikada neće predlagati niti zastupati suživot, zato njihovo rješenje uvijek je suprotstavljanje, a to znači izbacivanje svetoga iz svega što oni procijene „ljudskim" i „građanskim". Crkva im je najsigurnija meta, jer ih nitko neće optužiti ako ju iz svih svojih raspoloživih „oružja" gađaju. I nema javnog promišljanja o smislu i besmislu toga, iako znamo da će nas samo istina spasiti. A ponekad, izgleda, pitati se i promišljati, znači biti osuđen.

Braćo i sestre, „odvratnost' koju sam maločas spomenuo, imala bi svoje opravdanje, ako bi Crkva veličala „oružje" kao sredstvo uništenja drugoga, kao razorno sredstvo bolesnih i izopačenih ambicija. Takva simbioza oltara i oružja nije dopustiva, jer slaviti Boga i veličati „oružje" kao sredstvo uništenja, ne idu zajedno. U Božjem naumu „oružje" kao snaga smrti u ruci čovjeka i naroda nema mjesta. Ono mora postati sredstvom mira, jer Bog doista želi, i svoju želju je izrekao po proroku: da svi ljudi „mačeve" prekuju u „plugove", a „koplja" u „srpove". Svi, dakle, vidimo da je presudan čovjek. „Oružje" će vječno šutjeti, ako mu čovjek ne otvori „usta" smrti. 

Stoga, kad spominjemo „oltar i oružje", „misu i oružje", „riječ Božju i oružje", „Crkvu i oružje", tada je samo jedno moguće, a to je: razumjeti „oltar11 kao mjesto odgoja, otkupljenja i stvaranja zajednice; slaviti misu kao stvarnost koja daje kruh života; slušati Riječ koja prosvjetljuje; biti Crkva koja uprisutnjuje spasenje, a ne smrt ljudi.

„Hrvatske oružane snage", to su muževi i žene koji raspoloživu snagu oružja usmjeruju prema vrijednosti mira. Oni, vođeni etičkim i moralnim načelima čovječnosti, čine sve da se razorna moć oružja nikada ne okrene protiv čovjeka i njegovog prava na slobodu i samostalnost. Zbog toga smo i danas ovdje. Iako nenazočni, s nama su i oni drugi koji s nama ne dijele zajedništvo vjere, ali dijele s nama dostojanstvo čovjeka i etičnost ponašanja, sve one tisuće ljudi koji profesionalno služe vrijednosti mira u OSRH-a. Posve je jasno da bi svi mi zajedno bili najsretniji kad bi sva oružja svijeta vječno šutjela, ili kad bi ljudi i narodi toliko bili u Bogu novi da oružje uopće ne bi trebalo postojati. I doista, valja ići k tome da čovjek i narodi nikada ne posegnu za njim kao putom svoje slobode. Svijet će tada doista imati opravdanje svoje radosti. No, imajući u vidu da stanje nije takvo, društvo se mora osposobljavati za pripremanje takvog svijeta. Uloga Crkve u takvom itineraru društva je presudna. Čovjeku i društvu valja ponuditi onu hranu koja će u njemu rađati život i osposobljavati ga da promiče život. To se događa upravo ovdje, u slavlju svete mise. Ovdje učimo kako sve učiniti da „oružje" vječno zanijemi, da se ljudi međusobno poštuju i podupiru, da se narodi zbratime u jedinstvenu Božju obitelj u kojoj će se svi prepoznati kao bića jednakog dostojanstva i jednakog prava na sreću i slobodu.

Zato, draga braćo i sestre, „vjera" i slavljenje svetih otajstava nisu svedivi na nikakvu „protokolarnu" stvarnost. Vjera i sveta Otajstva rijeke su žive vode, izvori božanske svjetlosti, ponori najdublje mudrosti, poligoni najjačeg izrastanja i očvršćenja čovječnosti. Ona su mjesto najdubljeg oblikovanja unutarnjeg čovjeka o čijim stavovima ovisi hoće li „oružje" zašutjeti ili će sijati smrt.

Važno je stoga da se svi mi vjernici i profesionalni djelatnici u Oružanim snagama naše države, okupljamo upravo oko ovog svetog stola. Ovdje ćemo naučiti biti, prije svega „profesionalci" (profiteor-priznavati, ispovijedati) etičnog i moralnog uloga nas samih, putem stručnog služenja razvoju onoga što svojom „strukom" promičemo u ovom segmentu hrvatskog društva. Na ovom duhovnom mjestu naučit ćemo biti graditelji „spokoja reda" kako sveti Augustin naziva „mir". Ovdje učimo biti „graditelji pravednosti" čiji je plod mir. A kako je naš mir dar i slika uskrslog Isusa, koji je pobijedio smrt, onda smijemo kazati da ovdje učimo graditi „lice Isusovo među ljudima".

Crkveni nauk o moralnom korištenju „oružja" predviđa slijedeće uvjete: sigurnost da je podnesena trajna velika šteta (kod nas: oružana okupacija zemlje), neučinkovitost svih drugih miroljubivih sredstava (kod nas: uložen ogromni trud u jalove pregovore), utemeljena mogućnost uspjeha (kod nas: najveća nada bili su nam ljudi i njihova odlučnost slobode), isključenost većih zala (kod nas: odlaskom agresora, mogla se očekivati samo sloboda). I doista, to je naša istina.

Promatrajući u svjetlu nauka Crkve stvarna događanja Domovinskog rata, iz kojeg je nastala „hrvatska oružana snaga", smijemo, ne samo ponijeti patriotskim oduševljenjem, nego i snagom govora vjere, reći da je držanje hrvatske vojske i upotreba oružane sile velikim dijelom bila u skladu s naukom Crkve i etikom čovječnosti. Čovjek i narod bio je zarobljen na svojoj zemlji. Zli ljudi okrenuli su razornu moć oružja na ovu zemlju. Htjeli su je spaliti. Takve „požare" moralo se gasiti, da zemlja ne izgori i s njome čovjek, narod, kultura i povijest. Ne prešućujemo ni poneke ekscesne situacije u kojima, pri gašenju spaljene zemlje, nije poštivan govor vjere, etike i morala. Pravedno je stoga da svi koji su činili zločine odgovaraju pred Bogom i pred ljudima. Pri tom se doista valja truditi da sudovi ne budu sredstva političke moći, nego izrijek istine i pravednosti. Nema režima ni politike koji bi zločine trebali skrivati, štititi i opravdavati. Ovo se odnosi na sva vremena i na sve režime. Bilo kakav kriterij pristranosti govorio bi daje dotična savjest bolesna. Kad je čovjekov život u pitanju i njegova nevina sloboda ničija savjest ne smije ostati mirna. Zato ni govor Crkve ne smije biti nimalo dvoznačan. I upravo stoga, svi mi vjernici, ali i čitav narod, možemo biti ponosni na stav Crkve u Domovinskom ratu: ako netko tvoje ruši, ti nemoj rušiti njegovo - ostat će zapamćeno načelo blagopokojnog kardinala Kuharica.

Braćo i sestre, čuli smo iz Knjige Postanka kako Bog viče tražeći Adama: „Gdje si"? Bog danas traži čovjeka i viče: „gdje si"? Vremena su takva da doista treba tražiti Adama. Adam se skriva, jer sram gaje stanja u koje gaje doveo izbor zla. Vidi Bog Adamovu nemoć, prilazi mu kao Otac te proklinje „posrednike" zla, ali se istovremeno angažira u izbavljenju čovjeka od zla. Božje „prokleta bila" govori da blagoslova u zlu nema i tkogod ga očekuje, izgubljen je. Izabrati zlo znači ostati u vječnom „neprijateljstvu" s čovjekom i potomstvom njegovim, (usp. Post. 3,14-20).

Dok nam Knjiga Postanka otkriva Božje nastojanje da čovjek bude sretan i da zlo bude prokleto, Evanđelje nas poziva na potrebu ljudske solidarnosti: prihvat Isusove majke sa strane učenika te prihvat učenika sa strane Isusove majke govori nam gdje će se ljudi prepoznati kao oni koji su upućeni jedni na druge (usp. Iv 19, 27). To je prostor ispod Isusovog križa. Pod tim znakom nema diskriminiranih, napuštenih, odbačenih ni osamljenih. Taj znak - znak je ljudske jednakosti u očima Boga, oca svih ljudi. Tako, cijena svakog čovjeka izriče se znakom Križa Isusova. Jer upravo onaj koji na njemu visi Osloboditelj je sviju.

Danas, kada na ovom mjestu molimo okolnošću Dana oružanih snaga i Kopnene vojske RH, ne trebamo se ni stidjeti niti zaboravljati snagu Križa kojega je svaki naš vojnik na svojoj krunici nosio u svojim najtežima danima obrane zemlje. Neka nam taj znak bude znakom našega mira i čiste savjesti u obrani svoje zemlje. Neka nam taj znak postane mjestom koje će nas uvoditi u razumijevanje stravične snage zla i opiranja zlu, ali neka nas i osposobi za plemenitu uzajamnost i solidarnost koja se pod križem stvara.

Ostanimo u zajedništvu mira, nacionalne solidarnosti i vjerničke povezanosti. Gajimo one vrednote koje će biti oslonac nadolazećim naraštajima. Oni neće imati povijesno iskustvo velikog križa naroda i snage koju je narod u križu nalazio. Ostavimo im ovaj znak u „amanet" kako bi znali u vremenima zla uzeti lijek života. Ostavimo im u „amanet" solidarnost i zajedništvo, ljubav prema slobodi zemlje i nesebičnost vlastitog uloga, da ona postane i bude slobodna. Ostavimo im Boga koji je visio na križu zbog čovjeka. Bog bio s nama. Amen.