Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje

Utorak, 21. 11. 2023.

U subotu 18. studenog 2023. na Dan sjećanja na žrtve Domovinskog rata i Dan sjećanja na žrtvu Vukovara i Škarbnje, obilježena je diljem Hrvatske 32. godišnjica tragedije i stradanja u Domovinskom ratu, a na poseban način u Vukovaru i Škabrnji.

U Vukovaru je obilježavanje 32. godišnjice pada grada započelo u prijepodnevnim satima u krugu vukovarske Nacionalne memorijalne bolnice „Dr. Juraj Njavro“ gdje je glumac osječkog Hrvatskog narodnog kazališta Darko Milas održao recital u spomen na stradale, a program su pjesmom pratili Klapa HRM-a „Sveti Juraj“ i Najbolji hrvatski tamburaši. Nazočilo je veliko mnoštvo ljudi koji su u Koloni sjećanja hodali od Bolnice do Memorijalnog groblja odajući tako počast svim poginulim i stradalim te nestalim braniteljima i žiteljima Vukovara.

Na obilježavanju su također sudjelovali predsjednik Republike Zoran Milanović, predsjednik Hrvatskog sabora Gordan Jandroković, predsjednik Vlade Andrej Plenković, član Predsjedništva BiH Denis Bećirović, ministri u Vladi, saborski zastupnici, predstavnici prosvjetnog, kulturnog, gospodarskog i političkog života, predstavnici diplomatskog zbora, župani, gradonačelnici i načelnici gradova i općina, predstavnici Hrvatske vojske i Policije, te djelatnici različitih službi.

Na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata program je započeo polaganjem vijenaca. U počast svim žrtvama državna i druga izaslanstva položila su vijence i upalila svijeće kod centralnog križa, a đakovačko-osječki nadbiskup msgr. Đuro Hranić predvodio je molitvu: „O 32. obljetnici stradanja ovoga grada naša se duša obnavlja vjerom jer znamo da nam život i smrt sjaje u uskrsnuću Spasitelja našega Isusa Krista. Molimo za pokoj svih koji ovdje počivaju, onih čiji se posmrtni ostaci još traže, za pokoj svih umorenih i poginulih te za put mira u čitavoj našoj domovini Hrvatskoj i u čitavome svijetu.“

Misno slavlje na Memorijalnom groblju u Vukovaru predvodio je apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj msgr. Giorgio Lingua. U koncelebraciji su bili: đakovačko-osječki nadbiskup msgr. Đuro Hranić, vrhbosanski nadbiskup msgr. Tomo Vukšić, splitsko-makarski nadbiskup msgr. Zdenko Križić, požeški biskup msgr. Antun Škvorčević, bjelovarsko-križevački biskup msgr. Vjekoslav Huzjak, vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj msgr. Jure Bogdan, varaždinski biskup msgr. Bože Radoš, biskup koadjutor Srijemske biskupije msgr. Fabijan Svalina, zagrebački pomoćni biskupi msgr. Ivan Šaško i msgr. Mijo Gorski, đakovačko-osječki pomoćni biskup msgr. Ivan Ćurić, tajnik Apostolske nuncijature u Republici Hrvatskoj msgr. Alvaro Ernesto Izurieta y Sea, generalni tajnik Hrvatske biskupske konferencije vlč. Krunoslav Novak, i drugi svećenici.

Na svetoj misi pjevanje je predvodio zbor Župe sv. Mihaela iz Donjeg Miholjca na čelu s dirigenticom Silvijom Ježić Knežević i orguljašicom s. Kristijanom Kolić iz družbe Milosrdnih sestara Svetoga Križa.

Nakon navještenih liturgijskih čitanja, predvoditelj misnoga slavlja msgr. Giorgio Ligua izrekao je homiliju. Na početku se osvrnuo na vapaj Bogu iz Psalma 22: „Psalam što smo ga čuli odnosi se na tužaljku jednoga od mnogobrojnih poraženih tijekom povijesti koji, osjećajući kako mu ponestaje snage nakon života darovanog Bogu, ne shvaća smisao svoje patnje i vapije: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? (Ps 22,2). To je molitva u trenutku očaja, koju je Isus ponovno izrekao na križu. Ta molitva na ustima Sina Božjega djeluje gotovo skandalozno. Ali i On je, postavši čovjekom, iskusio očaj svakog čovjeka pred porazom, pred smrću koja je, u konačnici, poraz ljudske pretencioznosti. To je isti onaj vapaj koji svaka osoba ponavlja kada vidi kako joj se ruše snovi, to je vapaj svakog muškarca i žene koji se osjećaju izgubljenima i kojima je 'ponestalo' nade. Okupili smo se ovdje, na mjestu koje smatramo simbolom dugog popisa mjesta i gradova koji su ušli u povijest zbog barbarstava počinjenih u njima, u Hrvatskoj kao i u cijelom svijetu, u prošlosti a traju, nažalost, još uvijek u sadašnjosti. Posvuda se, na usnama svakog vjernika koji tragično stradava, čuje isti vapaj: Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio? To je vapaj koji nije ni politički ni etnički ni vjerski obojan, vapaj koji i dalje upućuju nebrojene osobe koje su i danas uključene u barbarske napade ili su žrtve nemilosrdne osvete.“

Da bol nije uzaludna nuncij je pojasnio riječima: „Ovi nas bijeli križevi, svi jednaki, pozivaju da gledamo dalje od ovozemaljskog života i da se prisjetimo konačnog značenja tih prekinutih snova. Govore nam da smrt nije kraj svega, već početak jednog novog života, zahvaljujući žrtvi Onoga koji nam je, smrću na križu, darovao istinski život. S osjećajem ljudske zahvalnosti i dubokog poštovanja prema onima koji su se žrtvovali za izgradnju zemaljske domovine, ovdje se želimo prisjetiti da je naša prava domovina na nebu.“

Zatim je podsjetio na riječi sv. Pavla o miru: „U odlomku poslanice Efežanima koji smo upravo čuli, sveti Pavao nam govori da je naš mir Krist: On je mir naš, on koji od dvoga učini jedno: pregradu razdvojnicu, neprijateljstvo razori u svome tijelu (Ef 2,14). Krist je naš mir jer on ruši zid koji nas dijeli, a to je neprijateljstvo. Razdvojeni smo zidom, nevidljivim, ali stvarnim, zidom koji smo podignuli i nastavljamo podizati između nas i njih, između prijatelja i neprijatelja, između vjernika i nevjernika, između dobrih i loših, između pravednih i nepravednih, itd. A neprijateljstvo ostaje, ponekad potaknuto skrivenom željom za osvetom, upiranjem prsta u krivce, pri čemu se zaboravlja da se mir gradi hrabrim pružanjem ruke. Ako nemamo hrabrosti pružiti ruku, tada zaboravljamo da smo svi 'braća i sestre'!“

Naglasio je da mir ovoga svijeta ne smijemo miješati s onim mirom koji nam Krist daje:„Isus nas je upozorio: Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem. Dajem vam ga, ali ne kao što svijet daje (Iv 14,27). 'Mir kakav svijet daje' je onaj koji nastavljamo tražiti kroz kompromise i saveze, ravnotežom u naoružanju i, u najgorem slučaju, namećući ga silom. Nažalost, unatoč rezolucijama i deklaracijama koje se svečano potpisuju na najvišim razinama, ratove se i dalje smatra najučinkovitijim i najkonkretnijim načinom rješavanja sukoba. Ali, mir koji se postiže pobjedom nad neprijateljem ne može biti konačan. Bit će to, u najboljem slučaju, izostanak rata, koji često traje samo onoliko vremena koliko je potrebno da poraženi organiziraju svoju osvetu. Kako onda možemo doći do pravog mira? Neće biti pravog i trajnog mira bez promjene srca, bez odgoja za mir.“

„Prvi korak ovog odgoja za mir kreće od nas samih, od svakoga od nas. (…) I u nama također postoji zid podjela. To je zid nedosljednosti, laži, licemjerja, zloće. Samo onda kada si netko u savjesti nema što prigovoriti, tada može postati mirotvorac jer je u sebi uništio uzrok svake podjele. Počinjemo graditi mir kada možemo reći: moja savjest je čista. Možemo i pogriješiti jer nije moguće uvijek predvidjeti posljedice svojih izbora, čak i ako smo ih učinili u dobroj vjeri, no ako nam je savjest čista, Gospodin će znati ravno pisati i po našim krivim linijama. Dvostruko lice, dvostruka osobnost, dva čovjeka koja su u nama, mogu se ujediniti samo po križu, to jest, umiranjem našeg starog, sebičnog čovjeka, čovjeka 'negacije', kako bismo napravili mjesta za Novog čovjeka, čovjeka 'afirmacije', poslušnog volji Božjoj. Novi čovjek ne zlorabi život drugoga, on daruje svoj život. Upravo darivanjem samoga sebe pobjeđuje se neprijateljstvo i počinje vršiti volja Božja 'kako na nebu tako i na zemlji'. Spominjući se žrtve pokojnika kojima danas odajemo počast, molimo Gospodina da nas učini mirotvorcima, sposobnima rušiti zidove između nas, a prije svega, u svakome od nas“, zaključio je msgr. Lingua.

Osim svečanog programa u Vukovaru, održano je i svečano obilježavanje 32. godišnjice stradanja Škabrnje u Domovinskom ratu na kojem se okupilo više tisuća hodočasnika iz svih dijelova Hrvatske i inozemstva.

U Škabrnji, komemorativni program započeo je u mjestu Ambar na ulazu u Škabrnju gdje se 18. studenog 1991. dogodio masakr nad 44 civila, uglavnom starije životne dobi. Sveukupno je u Domovinskom ratu ubijeno 86 Škabrnjana, od čega čak 54 civila.

Nakon prigodnog programa u Ambaru, krenula je Kolona sjećanja prema spomen-obilježju masovne grobnice u središtu Škabrnje. Na početku kolone bio je križ te stjegovi postrojbi koje su branile Škabrnju. Kod spomen-obilježja vijenac i svijeće u ime svih izaslanstava položila je Zajednica udruga civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Uslijedilo je misno slavlje za sve stradale u Domovinskom ratu koje je u župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije predvodio zadarski nadbiskup msgr. Milan Zgrablić. Koncelebrirali su šibenski biskup msgr. Tomislav Rogić, umirovljeni šibenski biskup msgr. Ante Ivas, rektor Hrvatskog katoličkog sveučilišta don Željko Tanjić te tridesetak svećenika. Od predstavnika državne vlasti, bili su prisutni ministar i potpredsjednik Vlade Oleg Butković, ministri Ivan Malenica, Radovan Fuchs i Šime Erlić.

„Približavajući se Bogu u molitvi, doprinosimo najvećem dobru potrebnom svakom ljudskom srcu i cijelom čovječanstvu, a to je izgradnja mira“, rekao je msgr. Zgrablić u propovijedi, podsjetivši da hrvatski narod zna što je rat. „Iskusili smo zlo i sve strahote koje on sa sobom nosi. Osjetili smo bol koju nanosi mržnja. Znamo kako se teško i sporo liječe rane duše i tijela koje rat nanosni mnogima. Imamo iskustvo straha zbog opasnosti od pogibelji i neizvjesnosti. To nas snažno potiče da danas molimo za mir u Ukrajini, za mir u Isusovoj domovini i u drugim dijelovima svijeta koji su zahvaćeni ratom, strahovitim razaranjem i mnogim žrtvama.“

Msgr. Zgrablić podsjetio je na poruku pape Franje da je rat uvijek poraz čovječanstva; nije vrijedan suza majke čije je dijete ubijeno, gubitka života i samo jednoga čovjeka, svetoga bića stvorenoga na sliku Stvoritelja. „Gospodin nam dolazi u euharistiji kako bi nas oslobodio od našeg individualizma, naših uskogrudnosti, isključivosti drugoga, svakog oblika netrpeljivosti prema drugome, kako bi nas oblikovao u jedno tijelo, Tijelo Kristovo, i uspostavio svoje kraljevstvo. A Kristovo kraljevstvo je kraljevstvo 'istine i života, kraljevstvo svetosti i milosti, kraljevstvo pravde, ljubavi i mira'. Ulazeći u zajedništvo s Kristom nadilazimo naše podjele, međusobna nadmetanja, naše međusobne netrpeljivosti i mržnje.“

Istaknuvši da je Isus u svojoj najvećoj muci na križu, dok su ljudima oko njega vladale sile mraka, molio „Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine“, nadbiskup je istaknuo: „U Isusovo nevino srce nije ušlo zlo koje je zahvatilo mnoge koji ga okružuju. Isusovo srce ostaje čisto. Ništa Isusa ne može otrgnuti od Očeve ljubavi. Isusov pogled usmjeren je u nebo. On se obraća Ocu molitvom koja zaustavlja ludilo zla koje vlada ljudskim srcima, a da to i ne znaju. U bezuvjetnoj ljubavi Isusovoj prema Ocu i nama na križu, događa se naše spasenje.“

Nakon mise, tisuće ljudi uputilo se u Koloni sjećanja od župne crkve do groblja sv. Luke gdje je kod središnjeg križa vojni kapelan o. Ivan Topalović predvodio molitvu za pokojne, a državna i druga izaslanstva i udruge položili su svijeće i cvijeće.

FOTO: Tiskovni ured Đakovačko-osječke nadbiskupije, MORH/ J. Kopi i T. Brandt