Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

“Dom nam čuvaj Božja Mati“

Nedjelja, 01. 10. 2023.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana

na 31. nacionalnom hodočašću Hrvatske vojske, policije i branitelja u Mariju Bistricu

nedjelja, 1. listopada 2023.

Iz 2, 1-5; ; Ps 25,4b-6.7b-9; Fil 2,1-11; Mt 21,28-32

1. Kad je  3. listopada 1993. organizirano prvo vojno hodočašće u „Hrvatsko nacionalno svetište u Mariji Bistrici“, čahura jedne granate prigodno je izrađena za stalak – svijećnjak, na koji je postavljena i upaljena zavjetna hodočasnička svijeća. Nadahnuti biblijskim tekstom viđenja Izaije proroka koji poziva narod da uziđe na „Goru Gospodnju“, „u Dom Boga Jakovljeva“ , „koji će mačeve prekovati u plugove, a koplja u srpove“, izrađen je i postavljen u bistričkom svetištu prigodni svijećnjak. Bio je to znak ponizne vjere i žarke molitve upravljene Isusovoj i našoj Majci da „hodimo u Gospodnjoj svjetlosti“ (Iz 2, 5).

Na čelu prvog vojnog hodočašća bio je zagrebački nadbiskup blažene uspomene kardinal Franjo Kuharić sa svojim pomoćnim biskupom kasnije prvim vojnim ordinarijem u RH msgr. Jurjem Jezerincem.  Na istom stalku – svijećnjaku na koji smo i danas postavili i upalili zavjetnu svijeću 31. vojnog hodočašća, upisano je: „Prvo hrvatsko vojno hodočašće 3. listopada 1993. Dom nam čuvaj Božja mati.“

To se hodočašće odvijalo u jeku velikih ratnih stradanja u  Republici Hrvatskoj, i junačke obrane vlastitog ognjišta, obitelji i Domovine. Jedan od sudionika je zapisao: „Nekoliko tisuća hrvatskih vojnika, invalida domovinskog rata, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja s njima i predstavnici HVO-a … pohodili (su) nacionalno svetište Marija Bistrica u kojem je cijeli dan, dostojanstvom i pokorom, ispunjavalo prvo Hrvatsko vojno hodočašće. Poslije prijepodnevne veličanstvene procesije oko Marijanskog svetišta, te koncelebrirane mise“ …. „hodočasnici su poslijepodnevnim križnim putem na brdo kraj svetišta, u 14 postaja komemorirali sve svoje suborce, svoje najdraže, sve poginule u agresiji na Hrvatsku.“ U svome govoru Kardinal je rekao da je  to „hodočašće čin vjere, pobožnosti i nade, molitve za mir. Danas molimo za ranjene, branitelje, sve prognane, sve zarobljene, nestale, za sve žalosne koji oplakuju mrtve i poginule“. … „Vi niste htjeli rat. Hrvatski narod nije želio rat, željeli ste samo svoju slobodu: mir. Ako ne osvajate tuđe, ako ne želite zarobiti druge, nego ste stavljeni u situaciju da branite narod, onda niste odgovorni za rat! …. Obrana i kad je moralna dužnost, ograničena je dostojanstvom čovjeka. Nikad se ne smije pretvoriti u osvetu i mržnju. … Narod koji ne mrzi, koji moli, ne može propasti“ – poručio je nadbiskup Kuharić. 

I od te ratne 1993. godine u kontinuitetu hodočastimo na prvu nedjelju mjeseca listopada Majci Božjoj sa svojim osobnim, obiteljskim, društvenim…. potrebama i nakanama, s pouzdanjem i žarkom molitvom u srcu: „Dom  nam čuvaj, Božja mati, i sinova naših cvijet, Tvojom molbom nek se vrati, Božji mir na cijeli svijet.“

2. Braćo i sestre. Prvo kao itrideset prvo nacionalno vojno hodočašćeu Mariju Bistricu, programski i pastoralno je sastavnica dušobrižničke skrbi Crkve za katoličke vjernike, vojnike, policajce, branitelje, vatrogasce i sve vas okupljene danas u ovome svetištu. Hodočašće je uvijek duboko u službi izgradnje osobne vjere, a život po vjeri  umnaža i učvršćuje kreposti. „Ljudske kreposti su stalna raspoloženja razuma i volje koja ravnaju našim činima, sređuju naše strasti i upravljaju našim vladanjem po razumu i vjeri.“[1]

Upravo stoga, od najranijih stoljeća kršćanstva, Katolička Crkva se prema dušobrižništvu vojnika i redarstvenika odnosila s posebnom pozornošću, odgovarajući različitim potrebama i prilikama. Organizirana  dušobrižnička skrb katoličkih vjernika vojnika i redarstvenika u hrvatskome narodu (i drugim narodima s kojima smo živjeli u društvenim zajednicama) s vojnim svećenicima – kapelanima, izrasta na našim prostorima iz višestoljetne tradicije i prakse. Vojno dušobrižništvo je dobro usustavljeno i organizirano u mnogim europskim zemljama pa je tako bilo i u  Austro-ugarskoj monarhiji. Nakon završetka I. svjetskoga rata, već u studenome 1918. godine, Sveta Stolica imenuje apostolskog vojnog vikara koji za područje nove države (kasnije Kraljevine SHS), sustavno s vojnim kapelanima organizira i provodi vojno dušobrižništvo za katoličke vjernike. Prvim apostolskim vojnim vikarom imenovan je msgr. Ferdo Rožić. Kad je on 1932. umirovljen, u suglasju sa Svetom Stolicom službu apostolskog vojnog vikara preuzima beogradski nadbiskup msgr. Rafael Rodić. Papa Pijo XII. u prosincu 1939. godine povjerava službu apostolskog vojnog vikara mladom zagrebačkom nadbiskupu Alojziju Stepincu. Uz službu zagrebačkog nadbiskupa te predsjednika Biskupske konferencije on će vršiti službu apostolskog vojnog vikara  do kraja Drugog svjetskoga rata 1945. godine. I  od tada sve do demokratskih promjena 1990. godine nema organizirane dušobrižničke skrbi za vojnike i policajce u našoj Domovini.

3. Drugi Vatikanski sabor izražava puno razumijevanje i poštovanje prema vojničkoj službi u promicanju mira: „Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku službu neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira.“[2]U novim društvenim prilikama, uslijed velikih promjena u svijetu, kao i u društvenome shvaćanju naravi i uloge vojske i policije u svakodnevnoj stvarnosti, isto tako ulozi i službi Katoličke Crkve u suvremenome svijetu u promicanju pravde i izgradnji mira,  u skladu s naukom Drugog vatikanskog sabora, papa Ivan Pavao II.  dao je nove naglaske i smjernice za dušobrižništvo katoličkih vjernika vojnika i redarstvenika. U mnogim zemljama uspostavljeni su vojni ordinarijati s biskupima na  čelu ili vojni vikarijati. Ugovor Republike Hrvatske sa Svetom Stolicom o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske, vojni ordinarijat, nije eskluziva Hrvatske ili manjeg broja  nekih zemalja ili država. To je standard i doseg slobode vjere u zemljama i demokracijama na svim kontinentima. Sloboda vjeroispovijedi – sloboda ispovijedanja vjere je jedno od temeljnih ljudskih prava.

4. Draga braćo i sestre.Vjera je čovjekov odgovor Bogu, koji mu se objavljuje i dariva, pružajući istodobno čovjeku preobilno svjetlo u traženju krajnjega smisla života. Ali,  vjera je i  Božji dar, vrhunaravna od Boga ulivena krepost[3].  Ona je milost, koju Bog daje čovjeku kao čisti dar[4]. No taj se neprocjenjivi dar, u slobodi našega ljudskog djelovanja,  može i  izgubiti. U vezi s tim, sveti Pavao opominjući  Timoteja, opominje i svakog od nas: „Taj ti zadatak predajem [...]: Bij boj plemeniti, imajući vjeru i dobru savjest, koju su neki odbacili i doživjeli brodolom vjere« (1 Tim 1, 18-19). Eto, braćo i sestre,  izazova za svakoga od nas: sačuvati vjeru u Boga u ovom vremenu golemih izazova koji nas često odvajaju od  vjere ili čak vojuju proti nje! A u središtu naše vjere,  biblijske vjere Božja je ljubav i njegova konkretna briga za svaku osobu, njegov naum spasenja za svakog čovjeka i cjelokupni stvoreni svijet. „Bez svijesti o toj stvarnosti“ – poručuje nam papa Franjo – „nestaje kriterij na temelju kojega se može prepoznati što je to što ljudski život čini dragocjenim i jedinstvenim. On (čovjek) gubi svoje mjesto u svemiru, napušten u prirodi, odričući se vlastite moralne odgovornosti ili težeći za tim da postane poput apsolutnog suca koji sebi pripisuje bezgraničnu moć manipulacije svijetom koji ga okružuje.“[5]

5. Pitamo se danas i ovdje: Kakva je moja vjera? Kakav  trag u mojoj duši, u mojem svakodnevnom životu ima vjera? To su teška pitanja i našega vremena koja se nameću svakomu od nas vjernika. I što bi postala naša Domovina Hrvatska lišena hrvatske vjerničke duše? I  kakva bi joj budućnost bila? To je, braćo i sestre,  istodobno i snažan poziv svakomu od nas da učvrstimo svoju vjeru i iznova otkrijemo ljepotu vjere. Vjere koja  se „rađa u susretu s Bogom živim, koji nas poziva i otkriva nam svoju ljubav, ljubav koja nam prethodi i na koju se možemo osloniti jer u njoj nalazimo sigurnost i na njoj možemo graditi svoj život“[6]. To nam je danas  nasušno  potrebno.  Svjetlo vjere upaljeno u našim dušama, kao dragocjeno blago zahtijeva od svakog vjernika katolika da bude učenik Isusa Krista uključen u ispovijedanje svoje vjere čitavim svojim bićem[7]. To svjetlo zahtijeva od nas da budemo  svjedoci Božjega milosrđa, Božje nježnosti i dobrote,  sposobni prenijeti plamen nade muškarcima i ženama ovoga našeg  doba. Brojne tragedije koje proživljavamo u ovom trenutku, posebno rat u Ukrajini, podsjećaju nas na hitno potrebnu izgradnju  civilizacije ljubavi, izgradnju čovječnosti i bratstva otvorenih svima te društvo bratskih odnosa punih života[8].

6. Draga braćo i sestre, naša je povijest  puna svjedoka vjere. Među svima njima  izdvaja  se „svijetla osoba kardinala Stepinca“[9]. Jučer smo proslavili 25. godišnjicu njegove beatifikacije ovdje u Mariji Bistrici. Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac našem  narodu -  kako nam je to baš na ovomu mjestu poručio papa sveti Ivan Pavao II. -  pruža svojevrsni kompas da bismo se  znali orijentirati: „Evo“ – naglasit će ovaj Papa,“glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik. Dobro je znao da se ne može popuštati kad je u pitanju istina, jer istina nije roba kojom se može trgovati. Zbog toga mu je bilo draže prihvatiti patnju negoli izdati svoju savjest i iznevjeriti obećanje dano Kristu i Crkvi.“[10] Blaženi je kardinal Stepinac na Kristov poziv da pođe na posao u njegov vinograd, odgovorio bez odgađanja, rekavši ‘Evo me, gospodaru!’  i tomu svomu odgovoru ostao vjeran sve do mučeničke smrti. On je onaj divni primjer hrvatske vjerničke duše posve i nepokolebljivo  okrenute Bogu i njegovu zakonu. On je znao i čvrsto vjerovao da je Duša duše hrvatske - Isusova Mati i da nam ona u našim stradanjima nikada neće prestati sjati. Svojim životom uistinu je ostvario program što ga je zapisao 29. prosinca 1956., za svoga krašićkog sužanjstva: „Naši bi se ideali mogli sažeti u jednu riječ - Bog! Bog naš uzor, Bog naš život, Bog i svjetlo naše na stazama ovoga zemaljskog života!”[11]„On je“ - zaključit će papa sveti Ivan Pavao II. -  „sada u nebeskoj slavi okružen svima onima koji su, kao i on, dobar boj bili, kaleći svoju vjeru u kušnjama i nevoljama. U njega danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući njegov zagovor.“      

Draga braćo i sestre, i mi danas s pouzdanjem upiremo svoj pogled ištući zagovor blaženoga kardinala Alojzija Stepinca, svih svetih i blaženih koji su svjetlo našim stazama u ovozemnome hodu. Treba nam svjetla i ohrabrenja, nade i snage za svakodnevne izazove, kušnje i poteškoće. Svi smo ovdje, u svojoj različitosti putujući glasnici dobra i zauzimanja za dobro, ujedinjeni i s istom pripadnosti, hrvatski vojnici, hrvatski policajci, hrvatski branitelji, stradalnici, hrvatski vatrogasci,pripadnici Civilne zaštite, Crvenoga križa, hrvatske povijesne postrojbe. Svima nam je potrebna zaštita i zagovor Božje službenice. Stoga se njoj, Duši duše hrvatske, Isusovoj i našoj Majci, ovdje u bistričkom svetištu danas žarko molimo: Umnoži našu vjeru, učvrsti ufanje/ Obrati, mila Majčice, sve izgubljene. Amen.