Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Duhovne vježbe svećenika Vojnog ordinarijata

Nedjelja, 12. 11. 2017.

   Od 7. do 10. studenog o.g. vojni i policijski kapelani bili su na godišnjim duhovnim vježbama u kompleksu MUP-a u Valbandonu kraj Pule. Voditelj duhovnih vježbi bio je vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. Duhovne vježbe su započele zazivom Duha Svetoga. Temeljna tema je bila „Biti svećenik danas“.

U uvodnome predavanju voditelj je naglasio posebnost i važnost vremena duhovnih vježbi. Prvo je i osnovno pitanje koje postavlja svaki pojedinac za sebe: Jesam li zadovoljan sa sobom kao svećenikom? Od Boga sam izabran. U vjeri sam odgovorio i odgovaram na Božji poziv. Zašto je Bog baš mene izabrao? Što je u meni prepoznao? Kako se osjećam kao svećenik?“  

Drugi dan započeo je razmišljanjem o svećeničkome identitetu.  Polazišna točka i podloga za razmišljanje bio je tekst 17. poglavlja iz Ivanova evanđelja (Isusova velikosvećenička molitva). Izgradnja svećeničkog identiteta započela je u godinama sjemenišne formacije i ona traje sve do kraja života. U godinama formacije temeljno pitanje je „Zašto želim i zašto hoću postati svećenik?“.

Drugo razdoblje izgradnje svećeničkog identiteta traje kroz godine aktivne svećeničke službe. Tada se poosobljuje svećenički identitet, pronalazi se vlastiti stil svećeništva i rađa se pastoralni identitet. U tome razdoblju dominira pitanje „Zašto sam svećenik“. Svećeništvo se promatra kao služenje. Može se dogoditi i devijacija da se svećeništvo uzima kao privilegij, povlastica. Treće razdoblje je učvršćenje svećeničkog identiteta nakon više godina služenja. U tome razdoblju osobni stil postaje prepoznatljiv i tu se može govoriti o mističnom identitetu. To se manifestira kod svećenika koji svojim djelovanjem postaje izvor nade za druge i mnogostrukih kontakata. Temeljno pitanje i ideja u tome razdoblju jest „Zašto sam postao svećenik?“.  Predavač je istaknuo koji su putovi i sredstva za izgradnju svećeničkog mentaliteta. Prevažna je konačna odluka kod pojedinca da je odlučio postati, biti, i ostati svećenik. Svakako vlastita stega, rad na samome sebi od ustajanja do spavanja, radne navike…. Sve to izgrađuje osobnost – identitet svećenika. Izgradnja svećeničkog mentaliteta proizlazi iz vjere, poznavanja vjere, produbljivanje vjere i gledanje na sebe, svijet i Crkvu iz vjere. teologije svećeništva, ukorijenjenosti u evanđelju. Od početka moramo voditi jasnu disciplinu života. Uvježbavati se u krepostima. Tada kreposti postaju navike. Kao primjer tu je uzet mladi hrvatski blaženik svećenik mučenik Miroslav Bulešić. Postoje mnoge kočnice na putu  izgradnje  zrelog svećeničkog identiteta i valja ih detektirati kako bi se znalo broditi, ići naprijed. Kao primjer pastoralnog izgrađenog svećeničkog identiteta uzeo je lik oca Ante Gabrića, misionara u Indiji. Treće razdoblje oblikovanja svećeničkog identiteta jest formiranje mističnog identiteta i obično se podudara sa starijim godinama. Kao primjer mistične duhovnosti istaknuo je hvarskog svećenika don Grgu Bučića, koji je preminuo na glasu svetosti. Pokazatelji mistične svećeničke duhovnosti su optimizam, pozitivno gledanje na svijet, Crkvu i vlastito zvanje. Svećenik živi u Božjoj prisutnosti s uvjerenjem da ga Bog voli i spreman je prihvatiti i bol i samoću.

U drugome razmatranju tema je bila Blažena Djevica Marija kao model našega svećeničkog identiteta. Podloga za razmatranje je Lukino navještenje, punina vremena, uloga Marije u povijesti spasenja. Od Marije učimo što je to sloboda u njezinoj hrabrosti reći Bogu da. Sinteza Marijinog i našega poziva počinje od: poziva, izbora od Boga, odgovora pozvanoga, poslanja, uznemirenosti pozvanoga i potvrdi pozvanoga. U središtu događaja utjelovljenja, nalazi se Marijin „fiat“, da. Bog je subjekt inicijative. Bog kuca na vrata Marijine slobode. Nije pogrešno usporediti povijest našega poziva sa Marijinim pozivom.

Treće razmatranje istaknulo je molitvu u izgradnji kršćana i svećeničkog identiteta. Vjera i molitva idu zajedno. Čovjek bez vode dehidrira, umire, tako i u duhovnome životu. Ako čovjek ne moli gubi duhovnu jakost. Poniznost je nužna za dar molitve. Treba slijediti primjer Isusa. Povlačio se na samotna mjesta, ali molio je također u javnosti. Tražio da njegovi mole i učio je kakova molitva treba biti. Cilj molitve je kraljevstvo Božje. Od molitve zato ne treba raditi predstavu. Molitva je sredstvo vlastite izgradnje i apostolata svakoga svećenika.

Predavač je u četvrtome razmatranju istaknuo da kršćansko svjedočenje pretpostavlja i zahtjeva susret u vjeri s Bogom živim. Pavlu je susret s Bogom živim promijenio život. Franjo Asiški od susreta s Bogom, suosjeća s Raspetim. Otkriva pravo Božje lice. Preko filozofa Pascala koji u noći susreće Isusa, do francuskog časnika Charlesa de Foucaulda koji je povjerovao u milosrdnoga Boga. Susreo ga u sakramentu opraštanja. Svatko od nabrojanih osjetio je i iskusio blizinu živoga Boga.

Peto razmatranje je bilo o poniznosti. Samo su ponizni sposobni otvoriti se Bogu i prepustiti se njegovu vodstvu. Poniznost je kršćanska krepost. Upravo nam evanđelje daje jasnu poruku poniznog služenja. Uzor poniznosti je sam Isus. Poniznost dolazi iz izvora samoga dobra. Istinska poniznost nije neprijatelj ljudskog i kršćanskog ponosa. Treba dobro razlikovati pravu od lažne poniznosti. Poniznost privlači milost. Ona je nezasluženi dar Božji.

Uslijedilo je potom šesto razmatranje, o grijehu. Kao kršćani gledamo na grijeh: Bog i njegova ljubav veći su nego grijeh. Mnogi danas očarani su zlom. Mnogi neprestano ističu zlo, šire negativnosti i pesizmizam. Grijeh je odbijanje Božje ljubavi. Danas je sve izraženiji smanjen osjećaj za grijeh. Grijehom prekidamo uže spasenja. Nakon toga uslijedio je ispit savjesti i prigoda za osobnu sv. ispovijed. Na kraju ovogodišnjih duhovnih vježbi msgr. Bogdan pozvao je sve kapelane da si postave tri jednostavna pitanja: Što sam učinio za Krista? Što radim za Krista? Što treba da od sada učinim za Krista?  Posljednji dan duhovnih vježbi svećenici su s msgr. Bogdanom pošli u Delnice gdje su slavili sv. misu u župnoj crkvi u čast sv. Martina, jer se toga dana slavio u Delničkoj vojarni Dan kapelanije.

Svaki dan duhovnih vježbi započinjao je molitvom jutarnje iz Časoslova, a završavao svetom misom i molitvom večernje u kapelici bl. Miroslava Bulešića, svećenika mučenika. Dani su bili ispunjeni razmatranjima, liturgijskom molitvom te zajedničkom molitvom krunice i euharistijskim klanjanjem i osobnim razmišljanjem.