Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Duhovne vježbe za svećenike Vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj

Subota, 22. 09. 2018.

Od utorka, 18. rujna, pa do petka, 21. rujna 2018. svećenici i đakoni Vojno-redarstvene biskupije u Republici Hrvatskoj, njih 34, zajedno sa svojim biskupom msgr. Jurom Bogdanom, generalnim vikarom don Markom Medom te biskupskim vikarom za pastoral MUP-a fra Franom Musićem, obavili su duhovne vježbe pod vodstvom mons. Petra Palića hvarskog biskupa u odmaralištu Valbadon kod Pule. Drugoga dana se svima njima pridružio i umirovljeni biskup porečko-pulski mons. Ivan Milovan. Voditelj duhovnih vježbi mons. Palić svoja je razmatranja, jedno prije podne, a drugo u poslijepodnevnim satima, vodeći se biblijskom porukom, uokvirenom teološko-duhovnim razmišljanjima konkretnim pastoralnim iskustvima, koncentrirao na temu „Čežnja za Božjim licem“ koja se i očituje i ostvaruje na trima „brdima“, tj. na tri svetopisamska brda: Brdu Sinaju/Horeb, brdu Moriji te brdu Taboru. Ta su brda, kako je naglasio voditelj, brda susreta s Otajstvom u kojemu očitavamo svetopisamsku poruku spasenja, konfrontirajući s njome  i vlastiti život i vlastiti svećenički identitet i iskustva. Naglasio je i istaknuo važnost ophođenja sa svetim, sa Otajstvom, sa Misterijem kojega doživljavamo i proživljavamo u vlastitom životu.

Brdo Sinaj/Horen brdo je saveza, brdo Božjeg odabranja i poziva Božjem narodu na  „drugotnost“, na svetost, na ono „biti drukčijim“. Iskustvo Izraelova susreta i saveza s Bogom rađa dimenzijom odabranja, dimenzijom poziva. Mojsije i njegovo poslanje istaknuti su tu kao primjer i poruka.  Primjenjujući to na svećenički život, voditelj mons. Palić je istaknuo četiri bitne dimenzije koje proizlaze iz stvarnosti svećeničkog poziva, odabranja, one „drugotnosti“, i one naše posvećenosti a koje se sve sabiru u sljedeće pojmove: consacratio, compassio, communio te comunicatio.  Njih sva četiri valja razmatrati pojedinačno, ali i u međusobnoj isprepletenosti i jedinstvu jer svaki od njih pojedinačno nose vlastitu poruku i sadržaj, ali i zajednički jer oni u međusobnoj interferenciji oblikuju jedinstvo. Jednako onako kako to i u svećeničkom životu različitost službi oblikuje i treba oblikovati jedinstven svećenički život opečaćen sakramentom sv. Reda, utemeljena na Krsnom savezu s Bogom. Taj se život treba razvijati u njegovoj trojstvenoj, kristološkoj, pneumatološkoj, ekleziološkoj te misionarskoj dimenziji. Mons. Palić je  u tom smislu istaknuo bitne naglaske iz apostolske pobudnice Pastores dabo vobis, ukazavši ono što ona donosi a odnosi se i na poticaje, ali na opasnosti i napasti koje sobom nosi svećeničko djelovanje u suvremenom svijetu, pozvavši sve sudionike duhovnih vježbi na obnovljenu zauzetost u svakodnevnom življenju autentične svećeničke duhovnosti koja se trajno vraća na svoje izvore, na ono što su doživjeli i proživjeli u trenutcima svoga svećeničkog ređenja.

U nastavku  je uslijedilo razmatranje o drugom „brdu“ – brdu Moriji. To je brdo susreta- brdo zahtjeva. Slično kao i u prethodnom razmatranju u kojemu je modelom bio Mojsije i njegov život, u ovomu je razmatranju modelom bio naš praotac u vjeri – Abraham. Mons. Palić je elaborirao činjenicu odvijanja Abrahamova života u znaku Božjeg odabranja, u znaku Božjeg zahvaćanja u njegov život, ali i Abrahamova odziva i suradnje s Bogom. On je naglasio stvarnost kušnje koja je izazov ali i znak ljubavi. U njegovu životu, kazao je, ocrtava se slika Božjeg naroda, ali slika svakoga vjernika,  a  osobito svakog svećenika. Bog izabire bez ikakvih naših zasluga, traži vjeru i predanje koja zatim Bog pročišćava u vatri kušnje i to u njezinoj trostrukosti – u  kušnji vjere, u kušnji ljubavi i u kušnji nade. Izakovo žrtvovanje slika je žrtve Isusa Krista, ali i slika žrtve svakog od nas, poručio je hvarski biskup, naglasivši da svatko od nas ima svoju Moriju i da svatko mora „žrtvovati svoga Izaka“ u raznim kušnjama koje u životu i djelovanju prolazimo. U tom smislu  naglasio je da valja propitati vlastite kušnje i locirati ono „mjesto“ u kojemu smo pozvani „žrtvovati vlastitog Izaka“, tj. odvažno i s povjerenjem obaviti čin predanja u Božje ruke, pa što god to koštalo da koštalo. Biskup je naglasio da su naše kušnje uvijek i unutarnje i vanjske i da valja razlikovati kušnju od napasti. Kušnja je uvijek usmjerena prema životu, napast pak uvijek prema smrti. I zato, da bi se to moglo razlučiti potrebna je vjera, potrebna je vjernost: Život vjere vođen u dinamizmu vjernosti koji je uvijek ima pred očima sigurnu stvarnost da je Bog vjeran. Na tom tragu zaključit će mons. Palić, onaj tko ne živi ono što vjeruje, završit će tako da će vjerovati ono što živi.

U trećem ujedno i završnom bloku, razmatranja su bila posvećena trećem brdu – brdu Taboru. U središtu pozornosti tu su bili Krist Gospodin i njegova trojica učenika: Petar, Jakov i Ivan. Na Tabor, istaknut će Voditelj, idu odabrani, no to nije garancija da će i razumjeti ono što će se tamo dogoditi. Tabor – brdo preobraženja, brdo „promjene oblika“ jest u Galilieji, pa je tako postavio pitanje „Gdje je to moja Galileja“? Gdje ja to susrećem Isusa, njegova čudesa, njegovu preobrazbu i njegovu poruku? Jer, Preobraženje ima dvije dimenzije – Preobraženje Isusa i Božje predstavljanje Isusa koje se odvija u slavi - u slavi „oblaka“ koji je uvijek znak Božje prisutnosti, ali i u slavi „svjetla“ koje najavljuje Isusov „izlazak“ – njegov „izlazak“ iz groba. U kontekstu toga iskustva, iskustva Božje slave i Preobrazbe koju On izvodi a koju trojica odabranih proživljavaju, izrasta i njihovo poslanje – poslanje „povratka u nizinu“. Valja se dakle vratiti „u nizinu,“ jer tamo čeka križ za koji je Preobraženje priprava, a tek se po Križu i sa Križem dolazi do konačnog preobraženja u Uskrsnuću koje izvodi Bog.  Mons. Palić je s time u vezi istaknuti da se svećenikov ulazak u „oblak“ Božje prisutnosti  i u „svjetlo“ Božje slave odvija na najizvrsniji način u sv. Liturgiji i u njegovoj suživljenosti s njome, pa je tako postavio pitanje kako se kao svećenici pripravljamo za sv. Liturgiju i kako ju slavimo? Živimo li iz nje i crpimo li iz nje, kako to naglašava papa Franjo u svojoj pobudnici Evangelii gaudium svoju „pastoralnu preobrazbu“, preobrazbu svijeta, vremena i svojega rada?  To, naravno, zahtjeva žrtvu jer svećenički život i jest martyria u pravom smislu riječi - davati život Drugom, tj. Bogu, i davati život drugom, tj bližnjem. I tako se trajno suobličujući Kristu Gospodinu u njegovoj muci, ali i u njegovu proslavljenju, u povezanosti s njime koje je trajni i jedini izvor i snage i nade, da bi se doista živjelo s onim što je svaki svećenik čuo u trenutku svojeg ređenja: „Upoznaj što činiš i svoj život suobličuj životu Kristu Gospodinu“.

Ovim razmatranjima pripravljeni i obogaćeni, svećenici su u zajedništvu sa voditeljem duhovnih vježbi  mons. Palićem i svojim biskupom msgr. Bogdanom svakodnevno zajednički slavili sv. Euharistiju, molili časoslov te obavljali Euharistijsko klanjanje s  blagoslovom. Sav je ovaj duhovni program bio prožet trenucima bratskih susreta i druženja upredivnom i opuštajućem ambijentu pitomog Valbandona.