Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Duhovno predavanje uoči Božića u PU karlovačkoj

Utorak, 14. 12. 2010.

U Policijskoj upravi karlovačkoj održano je predavanje o temi „Božić kao civilizacija ljubavi u civilizaciji stroja“, koje je održao dr. Anto Barišić OFM Cap. Predavanju je nazočio i vojni kapelan i dekan Karlovačkog vojnog dekanata preč. Andrija Markač.

U predavanju fra Barišić je pokušao djelatnicima pojasniti značaj nadolazećeg blagdana Božića kojim je, kako je rekao, otpočela civilizacija ljubavi, u odnosu na njenu suprotnost, te još jednu, današnju civilizaciju stroja i njenom utjecaju na čovječanstvo.

“Za vjerničko srce ovaj mjesec je poseban po tome što slavi rođendan svoga Spasitelja i Otkupitelja, Isusa Krista, Svjetlo svijeta. Što slavi trenutak kad je Bog postao čovjekom, kad je uzeo cjelovitu ljudsku narav. Zato Kristovo utjelovljenje i rođenje za kršćane predstavlja jedan novi početak u povijesti čovječanstva. Njime započinje jedno novo, drukčije vrijeme, jedna nova povijest, povijest spasenja. Jednom riječju, Božićem, tj. Kristovim rođenjem, njegovim životom, smrću i uskrsnućem otpočela je civilizacija ljubavi što možemo promatrati i kao povlašteni trenutak u povijesti ljudskog roda. Tako je Krist ponudio i dao nama ljudima mogućnost da budemo graditelji civilizacije ljubavi nasljedujući njega”, istaknuo je predavač.

U svom poslu, posebno policajci, zapravo se svakodnevno susrećete s nečim što je posve suprotno civilizaciji ljubavi, susrećete se s civilizacijom nasilja koja je ispunjena raznoraznim kriminalnim zlodjelima i zločinima. S civilizacijom i kulturnom nasilja susrećemo se zapravo svi, počevši i od nerođene djece pa sve do zadnjih trenutaka ovozemaljskog života.

Čini se da prevlast nad civilizacijom ljubavi ima još jedna civilizacija koja po sebi nije negativna i štetna, ali može biti zloupotrijebljena i stavljena u službu širenja i gradnje civilizacije kaosa i nasilja. To je onaj treći pojam iz našeg naslova, to je civilizacija stroja.

Danas živimo u vrlo brzom razvoju, kad jučerašnja dostignuća danas postaju muzejska rijetkost. Mijenjati se ili zakržljati i umrijeti, to je danas zakon života. U ovakvoj situaciji čovjek mora imati svojstva koja odgovaraju novim promjenama: smisao za dinamičnost, rast i povijesnost, inicijativu i stvaralaštvo, otvorenost za promjene i novosti. Mogućnost adaptacije u novim prilikama postaje zakonom života ili smrti.

Postoji trajna prijetnja da se na prirodu gleda kao na nešto divlje čega se treba bojati, kao na nešto što ne pripada kulturi ili što [još] nije kultivirano, kao na nešto nad čime ljudski rod ima vlast. Takvo držanje koje odražava neku egzistencijalnu udaljenost kulture od prirode može dovesti do oblika ponašanja koji pomoću tehnologije vode k uništenju drugih živih bića, biosfere, čak i uništenje planeta i naše vlastite vrste.

Odreći se tehnologije nije alternativa. Naš odnos prema tehnologiji je postao jedna od simbioza između ljudi i strojeva. Filozofi i teolozi tragaju za nekom perspektivom koja može ponovno povezati čovjeka, njegovu kulturu i tehnologiju s prirodnim okruženjem u kojem se nalaze. Jedna takva perspektiva, koja danas ima određenu prednost pred drugima, jest perspektiva o ljudima kao o prirodno rođenim kiborzima.

Simbioza između neke ljudske osobe i stroja poznata je pod imenom kiborg što je kratica za kibernetički organizam. Naša tehnologija je postala tako svakidašnja da nam je često nevidljiva. I svaki pojedinac koji nosi naočale ili kontaktne leće u nekom je smislu kiborg.

Kad pogledamo malo oko sebe na tu civilizaciju stroja pred očima će nam odmah iskrsnuti čitav niz zanimljivih, izazovnih i gotovo ’svemogućih’ znanstveno-tehničkih postignuća, koja ovdje mogu tek općenito pobrojiti. Svatko od nas svakodnevno može iskusiti blagodati i koristi ovih nabrojanih i drugih tehnoloških ostvarenja koje je čovjek ostvario i pronašao svojim istraživalačkim radom. Gdje god se okrenemo nailazimo ne više samo na čovjeka, nego nailazimo na svakom koraku i na stroj: automobile, mobitele, tzv. “pametne” telefone, računala, navigacijske uređaje, strojevi za kavu, i mnoge druge. Svaki dan čovjek otkriva, kombinira i implementira nova rješenja u svaki od ovih nabrojanih strojeva. Svakim danom, zahvaljujući računalima i njihovim mnogostrukim mogućnostima, postajemo sve više digitalizirani i globalizirani. Velikoj većini od nas raznoliki strojevi su postali gotovo neizostavni životni pratioci, neka vrsta kućnih ljubimca od kojih se teško odvajamo. Sve su ovo strojevi koji su nam od velike pomoći i koristi.

Ovako brzi razvoj događaja i tehnike s ovim mnogostrukim tehničkim postignućima daju nam za pravo da govorimo upravo o civilizaciji stroja, tehno-civilizaciji, tehnokraciji, itd. Općenito govoreći možemo reći suvremena tehnika posjeduje toliku moć da može u potpunosti kontrolirati čovjekov život. Budući da ga pomoću moderne tehnike može u potpunosti kontrolirati, može njime i manipulirati u svoje vlastite svrhe. Ako to čini, suvremena tehnika u potpunosti ugrožava čovjekovo dostojanstvo i njegovu slobodu, dakle ugrožava temeljna ljudska prava koja čovjeku po naravi pripadaju.

Neke spomenute činjenice vode nas da postavimo pitanje: je li tehnologija neki bitni dio ljudske naravi ili je ona neki vanjski utjecaj koji može voditi k otuđenju od našeg vlastitog ja. Tehnologija nastoji instrumentalizirati prirodu i stvara sustav koji bi mogao voditi nekom novom ropstvu u kojem će čovjek biti uznik tehnološkog sustava, uznik stroja. Netko bi se također mogao sjetiti metafore “Boga-igrača” koja se često upotrebljava u kontekstu genetskog inženjeringa, a koja pokazuje da ljudi pri uporabi tehnologije čine nešto što ne bi smjeli: prelaze zabranjene granice.

Naš pokojni prof. Tomislav Janko Šagi-Bunić kaže da “tehnika nema snage da popravi čovječanstvo, da ga učini pravednim i plemenitim”. Zato je čovjek u neprestanoj opasnosti da “opijen poslušnošću i pasivnošću strojeva, opijen snagom koja mu je pomoću strojeva na dohvatu, s ljudima počne postupati kao sa strojevima.” Zadnjih 15 godina svoga života prof. Šagi-Bunić posvetio je upravo ovoj tako važnoj i presudnoj temi. Gdje god je nastupao i što je god pisao nije nikad zaboravio govoriti o toj temi. Za nju se nadahnuo upravo na nauku crkvenog učiteljstva, osobito naukom pape Ivana Pavla II, na primjeru nobelovke blažene majke Terezije i bl. Alojzija Stepinca. Na jednom skupu, na samim počecima Domovinskog rata, 1992. godine, u članku “Duhovno-moralna polazišta za budućnost Republike Hrvatske” ponudio je pojam “civilizacije ljubavi” kao platformu obnove našega društva. U kontekstu dosadašnjeg razmišljanja vidimo da ta platforma može biti postavljena i šire, na globalnu razinu, koja može vrijediti za čitavo čovječanstvo, jer takva civilizacija nikoga ne ugrožava, nikome ne čini nasilja, ne vrši mobbing ni nad čijim duhom, svima nosi nadu. Jer sve što postoji, postoji radi čovjeka. Onu Isusovu misao o odnosu između subote i čovjeka možemo sada ovdje primijeniti i na odnos između čovjeka i stroja: stroj je tu radi čovjeka, a ne čovjek radi stroja.

Božić nam je uvijek poziv da se odazivamo i da u današnjem društvu dademo svoj maksimalni doprinos u izgradnji “civilizacije ljubavi” u ovoj našoj današnjoj civilizaciji i kulturi stroja znajući se pravilno i odgovorno služiti svim tehničkim dostignućima i pomagalima koja imamo na raspolaganju – zaključio je otac Anto Barišić poželjevši nazočnima čestit, miran i radostan Božić.