Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Hodočašće Hrvatske kopnene vojske na Udbinu

Četvrtak, 10. 09. 2020.

U organizaciji Vojnog ordinarijata i Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske (HKoV) u četvrtak, 10. rujna 2020., održano je 5. vojno hodočašće HKoV na Udbinu. Zbog posebnih prilika uzrokovanih pandemijom COVID-19, hodočašće je ove godine održano s manjim brojem sudionika, uz pridržavanje mjera socijalne distance i zaštite sukladno važećim preporukama stožera civilne zaštite.

Misno slavlje je predvodio vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan u koncelebraciji s generalnim vikarom Vojnog ordinarijata don Markom Medom, vojnim kapelanima  i drugim svećenicima Vojne i Gospićko-senjske biskupije. Na hodočašću je sudjelovalo oko 160 pripadnika Hrvatske kopnene vojske predvođenih zapovjednikom general-pukovnikom Borisom Šerićem, a zapovjednik hodočašća bio je brigadir Mile Vukičević. Misno slavlje svojim pjevanjem uveličala je klapa Hrvatske ratne mornarice “Sv. Juraj”.

Vojnici su na Udbini, prije početka svete mise, imali priliku pristupiti sakramentu svete ispovijedi. Kod križa u Memorijalnom parku kraj crkve bilo je polaganje vijenaca i paljenje svijeća za sve poginule i umrle branitelje. U 11.00 sati služena je u svetište na otvorenom sveta misa koju je predvodio vojni ordinarij Jure Bogdan.

Biskup se u svojoj homiliji osvrnuo na misna čitanja, a osobito na psalam iz kojega je preuzeto geslo ovoga hodočašća: „Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi“ (Ps 127,1). Psalmi, predstavljaju pravo blago izraelske religiozne lirike. Izrael je već od svojih početaka njegovao lirsko pjesništvo u svim njegovim oblicima. Židovi su pjevali psalme u svim prigodama života, pjevali su himne, hvalospjeve, zahvalnice, tužaljke. Psalam 127 je hodočasnički psalam koji se pjevao kada su hodočasnici uzlazili u Jeruzalem, u jeruzalemski Hram. „I mi pjevamo danas isti psalam na našem hodočašću“ rekao je biskup.

„U cijelome psalmu izražava se nužnost Gospodnjeg djelovanja i njegove asistencije u izgradnji kuće, u čuvanju grada, u svakodnevnome zarađivanju kruha, u izgradnji i vodstvu vlastite obitelji. Oholi čovjek koji svjesno odbija ovu pomoć osuđen je na propast. U očima pjesnika – nadahnutog autora 127. psalma, Bog ulazi u osobni život pojedinca ali i svekolike društvene zajednice“. rekao je biskup.

„Ovdje na Udbinu dolazimo najprije kao vjernici, hodočasnici i pripadnici hrvatske vojske. U Bibliji i u tradiciji Crkve, tako je i danas, hodočašće je najprije čin osobne pobožnosti, dolaska na sveto mjesto… Postoje neka mjesta, neke crkve i svetišta, gdje osjećamo jače, snažnije Božju prisutnost i djelovanje u našem životu. Hodočašće je uvijek traženje Boga  i susreta s njime u bogoštovnome ozračju. To je glavni preduvjet svakoga hodočašća da bi ono uspjelo…

Sadržaj ovoga našeg petog hodočašća Hrvatske kopnene vojske tako je i zamišljen i isplaniran: Naša molitva kod spomen križa znak je naše vjere – zajedništva svetih, povezanosti nas putujuće Crkve u prostoru i vremenu, Crkve hodočasnice na zemlji s našim preminulim, s dušama u čistilištu, koje su potrebne naših molitava i od nas očekuju molitvu. Kao što je Mojsije napravio zmiju i stavio ju na stup (prvo čitanje pod misom), da tko god bude ujeden, ostane na životu ako ju pogleda, i mi u skrušenoj molitvi upiremo svoj pogled na križ Kristov po kojemu nam dolazi spasenje i otkupljenje, prikazujemo svoje molitve za duše naših pokojnih da budu baštinici života vječnoga u nebu.

Na svakome hodočašću osobna sv. ispovijed uvijek je susret kršćanina s milosrdnim Ocem ljubavi koji prašta, prihvaća, ohrabruje, rasterećuje. Upravo stoga naši dušobrižnici su tu i potiču nas na osobnu ispovijed koja zahvaća dubinu naših odnosa s Bogom i čovjekom, u vjeri. „Nema proštenja bez oproštenja“ reći će pobožni hrvatski hodočasnik…“

„Sveta misa na hodočašću, uvijek ista a uvijek nova, svaka neponovljiva i drugačija, „srce i vrhunac je života Crkve. Njome Krist Crkvu i sve njezine članove pridružuje svojoj žrtvi hvale i zahvaljivanja, koju je jednom zauvijek na križu prinio Ocu; po ovome sakramentu on izlijeva milost spasenja na svoje Tijelo – Crkvu“ (KKC br. 1406).  Misa je uvijek i čin zajedništva, mjesto u kojem se kao zajednica  zborno obraćamo svome Bogu koji pohađa svoj narod.

Svi ovi pobožni čini danas, paljenje svijeća, polaganje cvijeća, molitva kod Križa, barjaci, prinošenja i paljenja zavjetne svijeće, odvijaju se prema određenome protokolu: u odorama, složno, dostojanstveno, polagano. Kao pripadnici hrvatske vojske, s vojničkom stegom i pravilima, nastupamo zajednički - složno, ali opet spontano, opušteno, vjernički pristupamo svetim tajnama. Ne samo da javno ispovijedamo – očitujemo svoju vjeru, mi također svjedočimo svima koji tu dolaze o organiziranosti, hrvatske vojske, važne sastavnice hrvatske države. Hrvatski vojnik nije ni stroj ni broj nego osoba sa svojom duhovnošću, svojom kulturom ponašanja, svojim dostojanstvom na svim razinama promiče lijepu našu Domovinu, za koju smo puno trpjeli i koju treba sustavno i organizirano, čuvati, braniti i izgrađivati. Hrvatski vojnik nije janjičar iz osmanlijskih vremena. Pripadnik je svoje postrojbe s posebnim zadacima, profesionalac je gdje god to treba, ali uvijek i nadasve on je čovjek srca, duše i obitelji. Najprije i nadasve čovjek sa svim svojim potrebama! Ovakva hodočašća su jedinstvena prigoda i pomoć u izgradnji i učvršćivanju našeg ljudskog, kršćanskog i nacionalnog identiteta“.

Nakon što je ukratko izložio povijest Udbine i izgradnju spomen crkve hrvatskih mučenika biskup je govorio o mučeništvu.

„Naše peto vojno hodočašće odvija se u trodnevlju priprave za proslavu Dana hrvatskih mučenika u slijedeću subotu, 12. rujna, kad crkva slavi blagdan Imena Marijina. Misno ruho crvene boje simbol je prolijevanja krvi, mučeništva. Pojam mučeništva u Katoličkoj Crkvi znači da je mučenik podnio smrt „in odium fidei“ da je ubijen iz mržnje prema vjeri. Ovdje treba dobro razlikovati kršćanski – teološki pojam riječi mučenik koja se u svakodnevnome govoru višeznačno upotrebljava. Hrvatski termin mučenik mogao bi zavesti neupućene da se zaustave na vanjskome aspektu mučeništva, na vanjskoj nasilnoj smrti dok po kršćanskoj teologiji uzrok je smrti ono što karakterizira kršćansko mučeništvo. U kršćanskome smislu mučenik je onaj koji je svoje svjedočanstvo za Krista posvjedočio vlastitim životom. On čvrsto vjeruje u prekogrobni život i ostaje vjeran i dosljedan do kraja...“ „Svojim postupkom mučenik  propovijeda vjeru u prekogrobni život i u uskrsnuće. Nitko ne propovijeda ljubav snažnije od onoga tko umire iz ljubavi. Tu ljubav Crkva uzdiže i stavlja za uzor vjernicima kada pristupa kanonizaciji nekog mučenika“.

„Okupljeni na mjestu gdje su toliki mučenici iz našeg naroda ubijeni in odium fidei i gdje se oni časte hodočastimo i od Boga molimo vjernost do kraja i svjedočanstvo kršćanskog života uvijek i svugdje“ – zaključio je biskup.

FOTO: MORH/ M. Čobanović