Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Intervju s mons. Blaiseom Rebotierom

Petak, 26. 02. 2010.

U ponedjeljak 22. veljače u posjet Vojnom ordinarijatu u RH stigao je mons. Blaise Rebotier, direktor Međunarodnog vojnog hodočašća u Lourdesu (PMI) u pratnji gospođe Chantal de Bernard de Seigneurens, savjetnice i tajnice direktora PMI-a. U Hrvatskoj je boravio do 26. veljače. Donosimo razgovor koje s njime imao mons. Josip Šantić, generalni vikar Vojne biskupije.

• Oče Blaise, prvi put ste u Hrvatskoj kao direktor PMI-a. Prije dvije godine preuzeli ste odgovornost za Međunarodno vojno hodočašće. Recite nam kakvo je vaše iskustvo s Međunarodnim vojnim hodočašćem, i što od njega očekujete?

Imam dvostruko iskustvo Međunarodnog vojnog hodočašća, jer sam bivši časnik francuske vojske, i kao takav sam u dobi od 18. do 20. godine života sudjelovao u hodočašću prije već više od 20 godina. Sada prolazim kroz novo iskustvo zajedno s organizatorima, i svjestan sam koliku važnost može imati ovo hodočašće u nečijem životu, gdje doista možemo otkriti Krista i osjećaj postojanja, kroz duhovno iskustvo ispunjeno vjerom i bratstvom.

• Europa se ujedinjuje. Mislite li da duhovnost koja se pokazuje na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu može pomoći ujedinjenju Europe i svijeta?

Čovjek jest i ostaje ljudsko biće. U svakoj zemlji postoje smiješne priče i anegdote kojima se blago podrugujemo našim susjednim zemljama, a najčešće su rezultat slabog međusobnog poznavanja. A u Lourdesu imamo priliku susresti se i upoznati se, popiti pivo zajedno, odvojiti vrijeme za razgovor, i kroz zajedničku molitvu osjećati se kao braća i sestre. Mislim da na taj način doprinosimo stvaranju ujedinjene Europe srcem, a ne samo kroz političke i ekonomske sfere.

• Hrvatska od 1993. godine sudjeluje na Međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu. Kako vidite sudjelovanje Hrvatske na PMI-u?

Sudjelovanje Hrvatske novo je nadahnuće, jer hrvatski narod je bio obilježen iskušenjima i promjenama u katoličanstvu, ponovnim otkrivanjem vjere i željom da sudjeluje i dadne svoj doprinos u onome u čemu ju je do sada povijest držala po strani, u životu Crkve koja je godinama podnosila nepravde i loš odnos prema njoj. Za nas je to bogato otkriće prave i istinske vjere, duboko usađene u narodu, i to ne vjere koja se iskorištava u svakodnevici i materijalizmu, kao što je vrlo često kod nas slučaj.

• Od 1999. godine Hrvatska je član Međunarodnog vojnog odbora za pripravu vojnog hodočašća. Što vam znači sudjelovanje Hrvatske u tom odboru?

Iako Hrvatska nije zemlja velika kao Sjedinjene američke države, njezino sudjelovanje i njezina aktivnost u pripremama za Međunarodno vojno hodočašće, iz godine u godinu ima sve veću važnost, svake godine se sve više stavlja u službu zajedništva hodočasnika, i time postaje velika zemlja u srcu ovog hodočašća. Za nas je, dakle, prisutnost Hrvatske u organizaciji i u pripremama hodočašća neophodna. Iako izostanak ove zemlje ne bi ugrozio vojno hodočašće, ono bi ipak izgubilo dio svoje duše.

• Što vas je dovelo u Hrvatsku ovih dana?

Najprije jak osjećaj da sam postao brat Hrvata i Crkve u Hrvata u Isusu Kristu, i želja da pokažem to bratstvo i vezu koju od srca njegujem već nekoliko godina s Hrvatima iz delegacije, kako s onima koji dolaze na Međunarodno vojno hodočašće, tako i s onima koji sudjeluju na pripremnoj konferenciji.

• Vaši susreti u Hrvatskoj će biti različiti. Koliko nam je poznato, susrest ćete se s najodgovornijima u Vojnom ordinarijatu, zatim u Ministarstvima obrane i unutarnjih poslova, te s predstavnicima Glavnog stožera Oružanih snaga i u Ravnateljstvu policije, s kapelanima i polaznicima vojnog učilišta – njima ćete održati predavanje. Što očekujete od tih susreta?

Očekujem bolje razumijevanje onoga što živimo i jedni i drugi. Za mene je ovaj susret s Crkvom u Hrvatskoj trenutak milosti. Smatram da je to i dobar doprinos za Hrvate koje sam ovdje susreo, kako bi i oni mogli razumjeti aktualnost i značenje Crkve i vjere u Francuskoj, njezine slabosti i nadanja, kao i snagu kojom ona može pridonijeti.

• Koliko nam je poznato, pomalo razumijete hrvatski. Odakle vam to znanje?

U Mostaru, u Mostaru… Ja razumijem malo hrvatski…

Tri puta sam boravio u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini, u dva navrata po šest mjeseci i zadnji put četiri mjeseca. Imao sam dakle puno prilika upoznati Hrvate i lokalnu populaciju, i upravo sam u Mostaru znao više puta na tjedan posjećivati sirotište, gdje sam za djecu nastojao slaviti misu na hrvatskom jeziku. I kad bih poslije ostajao igrati se ili objedovati s njima, upravo su se djeca zabavljala time da me nauče jezik.

• Imate li još nešto poručiti našim čitateljima?

Naša domovina je nebo i, iako ponekad u našoj domovini ne govorimo isti jezik, i ponekad imamo drugačije viđenje nekih stvari, mislim da u srcu i svijesti moramo sačuvati ovo bratstvo koje nas veže u Kristu, i ovu ljubav koju nam je Krist usadio zaista živjeti kroz davanje i brigu jednih za druge. Francuska može pridonijeti Hrvatskoj, kao što i Hrvatska može pridonijeti Francuskoj. Mislim da to nisu prazne riječi, već stvarnost koju možemo živjeti u vjeri i u Crkvi, a nadam se, u puno širem smislu, i u našem društvu.