Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Istina i pravda – stupovi poslijeratne pravde

Četvrtak, 15. 12. 2022.

Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustitia et Pax

U povodu Međunarodnog dana ljudskih prava, koji se obilježava 10. prosinca, Europska konferencija komisijâ za pravdu i mir (Iustitia et pax Europe), čija je članica i Komisija Hrvatske biskupske konferencije »Iustitia et pax«, objavila je nekoliko razmišljanja o poslijeratnoj pravdi (ius post bellum) u svjetlu sukoba u Ukrajini. Želeći upoznati hrvatsku javnost s tim složenim pitanjem, a u svjetlu sličnih pitanja koja su se i u našem društvu pojavila nakon Domovinskog rata i još su danas prisutna, prijevod teksta donosimo u cijelosti.

Već mjesecima bjesni agresorski rat Ruske Federacije protiv Ukrajine, protivan međunarodnom pravu. Iz velike zabrinutosti za ljude koji pate u tomu brutalnomu ratu, Europska konferencija komisijâ Iustitia et Pax(Justice and Peace Europe) u više je prigoda progovorila o kršenju međunarodnog prava,[1] ne samo osuđujući rusku agresiju i ratne zločine, kao i bezbrojna kršenja ljudskih prava, već i pozivajući političke vođe da pronađu rješenje za taj sukob. Prvi cilj zasigurno mora biti utišavanje oružja kako bi se na temelju toga stvorili uvjeti za održiv i pravedan mir između Rusije i nezavisne Ukrajine, ali i između Rusije i Europe.

Dan ljudskih prava 2022. godine prigoda je da izrazimo još nekoliko razmišljanja o prijeko potrebnom oblikovanju mira nakon oružanog sukoba. Nadamo se da će međunarodna zajednica sebi dati zadatak da razvije obvezujući ius post bellum prema međunarodnom pravu, uz postojeći ius ad bellum i ius in bello.

Međunarodno pravo još ne poznaje eksplicitan ius post bellum, ali postoje bogati izvori iz kojih bi ih zajednica državâ mogla crpsti. Sjetimo se, primjerice, koncepta odgovornosti za zaštitu, koji se u svojemu sveobuhvatnom shvaćanju temelji na tri stupa: odgovornosti za sprječavanje, reakciju i obnovu. Katoličko socijalno učenje također može dati važan poticaj za formalan razvoj ius post bellum tako što ustrajava na istini i pravdi kao temeljnim stupovima za rješavanje oružanog sukoba.

Istina u ovom kontekstu znači da se na početku mirovnih procesa mora sagledati, razotkriti i naglasiti mnogostruko stradanje ljudi, jer u ratu ne nalazimo samo vojno nasilje protiv vojnikâ ili vojnih objekata. Naprotiv, rat u Ukrajini još jednom nam bolno pokazuje kako spirale nasilja eskaliraju u sjeni ratova. Brojne civilne žrtve, najteža kršenja ljudskih prava i ratni zločini doveli su do pitanja genocida. Dokumentacija putem službenih istražitelja, ali i putem obavještajnih podataka otvorenog izvora (OSINT), jest ključna. Žrtve i javnost imaju pravo na potpuno objašnjenje; ono je ključno za pripremu terena za mir i pomirenje. Stoga se mora imenovati odgovorne za rat, dokumentirati ratne zločine i kršenja ljudskih prava i međunarodnoga prava, i identificirati odgovorne. U unutarnjem sukobu taj se zadatak može povjeriti neovisnoj komisiji za istinu, prema mogućnosti s mandatom UN-a. U danim okolnostima ruske agresije na Ukrajinu postoji potreba za dogovorenom pravnom procedurom, kako na nacionalnoj tako i na međunarodnoj razini. Treba obuhvatiti istragu, osudu i kažnjavanje odgovornih za agresiju i kršenje ljudskih prava, zakona i običaja ratovanja. Samo utvrđivanje istine, međutim, nije dovoljno.

Pravda mora biti zadovoljena. Odgovorni moraju odgovarati. S Međunarodnim kaznenim sudom (ICC), međunarodna zajednica stvorila je instituciju za tu svrhu. Pozdravljamo to što je već 2. ožujka 2022. godine tužitelj ICC-a otvorio istragu o situaciji u Ukrajini i što od 25. travnja 2022. surađuje s međunarodnim istražnim timom koji podržava EUROJUST[2].

Nadalje,budući da »zločin agresije« ne pripada u nadležnost ICC-a, podržavamo poziv Europskog parlamenta od 19. svibnja ove godine na uspostavu posebnoga međunarodnog suda uz potporu Ujedinjenih naroda, koji će istražiti i procesuirati taj zločin. Odbor ministara Vijeća Europe u odluci od 15. rujna 2022. također je izrazio potrebu za sveobuhvatnim mehanizmom za procesuiranje ruske agresije. Napominjemo i da je Europski parlament 23. studenog ove godine proglasio Rusiju državom sponzorom terorizma. Nažalost, također moramo primijetiti da je ICC tup mač, jer je njegova moć provedbe blokirana time što ga važne države odbijaju priznati. Prihvaćanje učinkovitog ius post bellum pretpostavlja stoga da oni koji su odgovorni za patnje i zločine moraju odgovarati pred međunarodnim sudom. Ali to je, naravno, samo jedna strana pravde. S druge strane, opravdan je zahtjev da obnovu ili ponovnu gradnju infrastrukture ne snose žrtve oružanog sukoba, nego počinitelji. I u tomu bi poslijeratni zakon, utemeljen u međunarodnom pravu, morao utvrditi odgovarajuće postupke. To bi moglo uključivati načelo univerzalne jurisdikcije i dosljednoga kaznenoga progona i kažnjavanja zločinaca u bilo kojoj zemlji koja ih može uhititi.

Postojii nekoliko drugih ozbiljnih pitanja koja treba riješiti u istini ius post bellum. U vezi s ruskim agresorskim ratom protiv Ukrajine, spominjemo sljedeće: potrebno je uspostaviti program naknade materijalne štete i buduća uloga Rusije u međunarodnoj areni trebala bi ovisiti o poštivanju toga zahtjeva. Dana 30. studenoga predsjednik Europske komisije predložio je zapljenu ruske imovine zamrznute pod sankcijama EU - a i njihovu uporabu za financiranje skupe obnove Ukrajine. Nadalje, potrebno je poduzeti nove napore u radu na kooperativnom modelu sigurnosti koji je usmjeren na zaštitu ljudi, njihovih prava i općeg dobra, a ne na državni interes. Očito je da europski sigurnosni model mora biti dio obnovljene globalne sigurnosne arhitekture. I konačno, potrebna je hitna ozbiljna rasprava o razoružanju – posebice u pogledu nuklearnog oružja. Ius post bellum ponudio bi našem svijetu nadu da će iz čisto poslijeratnog poretka prijeći na istinski mirovni poredak.

Zaključno, želimo naglasiti da ius post bellum nije sinonim za održiv i pravedan mir. Umjesto toga, ono pruža osnovu na kojoj se mogu pokrenuti procesi mira i pomirenja. Papa Franjo je u svojoj enciklici Fratelli tutti jasno naglasio tu povezanost: »Nije riječ o prijedlogu oproštenja koje uključuje odricanje od vlastitih prava pred pokvarenim moćnikom, kriminalcem ili nekime tko narušava naše dostojanstvo. Pozvani smo ljubiti sve, bez iznimke, ali ljubiti tlačitelja ne znači dopustiti mu da ostane takav ili ga pustiti da vjeruje kako je ono što čini prihvatljivo… Onaj tko trpi nepravdu mora silom braniti svoja i prava svoje obitelji, upravo zato što mora čuvati dostojanstvo koje mu je dano, dostojanstvo koje Bog ljubi. Ako je zločinac učinio neko zlo meni ili nekoj meni dragoj osobi, nitko mi ne može zabraniti da tražim pravdu i učinim sve da ta osoba – ili bilo koja druga – ponovno ne nanese zlo meni ili drugima. To je moje pravo, a opraštanje ni na koji način ne dokida tu potrebu nego je, štoviše, zahtijeva« (br. 241). Doista, oprost zahtijeva priznanje krivnje i spremnost na oprost. Zahtijeva susret i dijalog. Zahtijeva volju da se u drugome ne vidi neprijatelja, nego čovjeka. No, prije svega, zahtijeva strpljenje i vrijeme jer mir i procesi pomirenja zadaća su naraštaja.

9. prosinca 2022. godine

                                                                                 Izvršni odbor Pravda i mir Europe