Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Istina se brani samo istinom

Srijeda, 18. 01. 2012.

Vojni ordinarij ne snima svoje propovijedi. On ih piše i uglavnom čita. Naravno, nije isključeno da biskup unutar napisanog teksta, kao što to ponekad čine i drugi propovjednici ili govornici s javnih mjesta, unese poneki dodatak koji ne postoji u pisanom tekstu. S tog gledišta novinar „Jutarnjeg lista“ Mario Pušić, tvrdeći da je „cijelu biskupovu propovijed snimao“ i da navedeni isječci ne stoje u pisanom tekstu propovijedi biskupa Jezerinca, govori istinu. A ako ih gospodin Pušić ima „snimljene“, zajedno s cijelom propovijedi, te ništa drugo nije tako jako „čuo“ osim navedenoga, jasniji nam je i smisao prisutnosti dotičnog novinara „kraj zvučnika u kutu crkve“.

I nakon objavljenih „isječaka“ i temeljito pročitanih sadržaja, iznova nas zbunjuje inzistiranje novinara Pušića (u svojem prilogu „Snimka dokazuje…“, „Jutarnji list“, 18. siječnja 2012., str. 10.) na interpretaciji biskupove propovijedi. Pušićeva interpretacija nigdje u biskupovoj propovijedi ne nalazi objektivno uporište. Svakom je jasno da „ateist“ i „ateizacija“ nisu isto. Biskup nikada, pa ni u navedenim „isječcima“, nije rekao da su „za rat krivi ateisti“ („Jutarnji list“, 15. siječnja 2012., str. 10), ili, što je još jadniji izrijek Damira Kundića, novinara „Novog lista“ koji 14. siječnja 2012. napisa: „Jezerinac: Za stradavanje u Domovinskom ratu krivi su ateisti“. I tako „novinari“, jedan pokrenu „kauzu“, a drugi donese „presudu“ i sve skupa staviše u usta biskupu Jezerincu.

Valjda je svima jasno da je među „agresorima“ bilo i „ateističkih ateista“ koji su mogli biti plod ideologijske „ateizacije“ koja je postajala „političkim sustavom“. A jasno je također da je među njima moglo biti i „religioznih ateista“ koji su svojim ponašanjem religioznu dimenziju pretvorili u religijsku „ateizaciju“ s predznakom ideologijskog božanstva. Jedni i drugi su se udaljili od etičkih i moralnih načela svojstvenih ljudskim bićima. Nije, dakle, naglasak na „ateisti“ kao takvom, nego na „ateizaciji“ koja snagom ideologijske jednoumnosti (različitih predznaka) postaje političkim sustavom protiv čovjeka.

Ako je točno da je biskup Jezerinac rekao ono što Pušić donosi kao „isječke“, ostajemo i dalje pri našoj tvrdnji da on ničim nikoga nije prozvao, povrijedio, etiketirao ili obezvrijedio zbog nečijeg svjetonazora ili životnog uvjerenja. On je tijekom cijelog svojeg svećeničkog života bio „na strani“ siromašnog i ugroženog čovjeka: prije Domovinskog rata, za vrijeme Domovinskog rata i poslije Domovinskog rata. Takvi ljudi to prepoznaju. Njemu i nama je to dosta. Nadamo se da je to Bogu ugodno čovjekoljublje. Sve drugo i druge poštuje i suosjeća i s onima koji postaju žrtve vlastite nemoći.

Čudi nas da ovakvi prilozi u vremenu odgovornosti za „etiku javne riječi“ i u vremenu svijesti da „novinar aktivno sudjeluje u stvaranju javnog mnijenja“ („Kodeks časti hrvatskih novinara“, čl. 2) mogu naći toliko prostora u navedenim novinama. Ne možemo vjerovati da se bilo kakvim interesima, osim nečasnim, a nije im mjesto u novinarskoj profesiji, može opravdavati naboj netrpeljivosti prema biskupu Jezerincu pokazan u dijelu objavljenih priloga. Možda je riječ o nepoznavanju navedenog Kodeksa osobito s obzirom „na etiku javne riječi“(već podnaslov navedenog priloga to svjedoči, kao i navedeno mjesto u „Novom listu“). Ili, možda, Pušić i „ini“ procjenjuju da je „čas“ za njihovu afirmaciju, projicirajući sebe kao uzdanice, očito, samo svojih jalovih projekcija? Odgovor na dilemu ne dajemo mi.

Ovim priopćenjem Vojni ordinarijat zaključuje svoj stav o objavljenim predmetnim napisima u medijima.

18. siječnja 2012.

Vojni ordinarijat