Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Križni put Hrvatske vojske i policije na zagrebačkom Ksaveru

Ponedjeljak, 19. 03. 2012.

Križni put Hrvatske vojske i policije na IV. korizmenu nedjelju 18. ožujka na Ksaverskom perivoju u Zagrebu predvodio je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac. Biskup, generalni vikar Vojnog ordinarijata o. Jakov Mamić, vikar za pastoral don Josip Stanić i vojni i policijski kapelani, te pripadnici Počasno-zaštitne bojne, vojnici, policajci i vatrogasci, kadeti Hrvatske vojske i polaznici Policijske akademije u koloni iza križa i zastava stigli su do perivoja od zgrade Vojnog ordinarijata, gdje su im se na križnom putu pridružili mnogobrojni vjernici te ksaverski župnik fra Nikola Barun, TOR.

Po završetku kalvarijskog hoda mons. Jezerinac propovijedao je okupljenom mnoštvu. Zlatna nit njegove propovijedi je govor o križu, posebice o Isusovom križu po kojem se očituje Božja ljubav prema nama.

Nakon prikaza kratke povijesti pobožnosti križnoga puta, biskup se zapitao o razlozima zašto je Isus osuđen. „Početke grijeha nalazimo u zemaljskom raju, u neposlušnosti praroditelja Bogu, u istočnom grijehu iz kojega su nastale sve druge posljedice. Da bi Bog spasio palog čovjeka, poslao je svoga Sina Isusa Krista koji se predaje na križ za spasenje čovječanstva. Nakon odgovora, nastavio je o posljedicama Isusove žrtve. „Budući da je Isus umro radi nas i radi našega spasenja, pozvao je čovjeka na suradnju da sudjeluje u spasiteljskom činu, da kao što je njegova muka i smrt imala spasenjsku ulogu tako i naš križ ima istu ulogu. Kada nas Isus poziva na prihvaćanje križa, to znači da križ nije razlog za tugovanje, već radosti zbog spoznaje da u Kristovu križu svaka patnja ima otkupiteljsku vrijednost. To mogu shvatiti samo ljudi vjere“, ustvrdio je.

„Isus nas i danas poziva na prihvaćanje križa: ‘Tko ne uzme križ nije mene dostojan’. A taj križ danas jest: biti pošten, pravedan, zauzeti se za istinu, pravdu, slobodu, za dobro svoga naroda, što nije uvijek lako. Traži se hrabrost, spremnost na žrtvu. A to drugim riječima znači biti čovjek. Križ je poziv na obraćenje. On je najveći čin ljubavi i najjača propovjedaonica. Nikada ne možemo do kraja razumjeti tajnu križa. Križ nam govori koliko nas Bog ljubi. I mnogi su odgovorili na tu Kristovu ljubav svojim životom, sveci posebno.

Život blaženog kardinala Stepinca daje nam u tome svjedočanstvo. Nije se križa odrekao. Štoviše, prihvatio ga je uz cijenu života“. „Vjerni puče hrvatski, braćo i sestre! Evanđeoski opis nevino osuđenog Isusa, kao i drama njegovog umiranja, jasna je poruka suvremenom čovjeku. Bez križa, bez žrtve, bez ljubavi nema ni čovjeka. Papa Benedikt XVI. je rekao kako danas vlada mišljenje da treba odstraniti od sebe svaku patnju, svaki križ. No, ako čovjek nastoji izbjeći patnju, postaje hladan, bezosjećajan na tuđu patnju. Samo onaj koji je prošao vlastiti križ imat će razumijevanja i za patnje drugoga. Onaj koji želi odstraniti patnju, mora prije svega ukinuti ljubav. Onaj koji je prihvaća iz ljubavi prema Bogu, postat će zreliji i imat će razumijevanja za druge ljude. Stoga je križ naša najveća svetinja, znak Božje ljubavi prema nama“.

Nagovor vojnog ordinarija

Već je tradicija da katolički vjernici predstavnici hrvatske vojske i policije, zajedno s vjernim hrvatskim katoličkim pukom grada Zagreba, svake godine u Korizmi hodočaste na ovaj Ksaver na kojem je podignut povijesni Križni put našega Gospodina Isusa Krista.

U povijesti duhovnosti pobožnost Križnoga puta seže u 4. i 5. stoljeće kada su hodočasnici odlazili u Jeruzalem da bi na mjestima Isusove muke i smrti častili Otajstva našeg otkupljenja. Trajalo je to sve do turskog osvajanja Jeruzalema i unutar njega svetih mjesta. Time je kršćanima onemogućeno hodočašćenje, a pobožnost Križnoga puta veoma brzo se proširila izvan tih svetih mjesta Svete Zemlje. Tada je i hrvatski vjernički narod prihvatio ovu pobožnost, i podizao je znamenja Isusovih Križnih putova, o čemu daje svjedočanstvo i ovaj Križni put grada Zagreba. Uzeto je 14 postaja, to jest 14 jakih izdvojenih događaja Isusovog hoda s križem na leđima. Početak mu je Pilatova osuda a kraj Isusova smrt. Neki danas dodaju i 15 postaju kako bi istakli da uskrsnuće Isusovo nadilazi svaku muku i svaku smrt.

Vjerojatno je i Isus u svojem ljudskom životu i boravku u Jeruzalemu, na njegovim ulicama susretao osuđenike s križem na ramenima kako odlaze u smrt. Gledajući takvu potresnu sliku u Duhu je proživljavao i svoj Križni put, optužbe, uvrede, osudu, uspinjanje na Golgotu, razapinjanje i smrt. O tom Isusovom Križnom putu ne znamo ništa. Znademo da ga je bolio križ čovjeka, križ osuđenika, križ nevinih i pravednih ljudi.

Ta, već je davno prorok Izaija prorokovao misleći na Isusa Krista: „Poput ovaca svi smo mi lutali i svaki je hodio svojim putem. Za naše grijehe probodoše njega, za opačine naše njega satriješe. Na njega pade kazna radi mira, njegove nas rane iscijeliše“ (Iz 53,5-6).

Uglednom židovskom učitelju Nikodemu Isus upravo ovo posvjedoči kazavši: „Bog je toliko ljubio svijet da je dao svoga Sina Jedinorođenca da svaki koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni“.

Isus, dakle, dragovoljno prihvaća smrt. On nas njome spašava i otkupljuje od grijeha. Poznato nam je da Bog ne želi smrt grešnika, nego da se obrati i da živi. Sve ovo nam govori da je Isus vrlo dobro znao otkupni smisao svoje patnje i snagu njezinu za spasenje drugih. Upravo zbog toga on od nje ne bježi, nego ju prihvaća kao put slobode za svakog čovjeka.

Budući da je Isus umro radi nas i radi našega spasenja na križu, on nas poziva na suradnju da sudjelujemo u njegovom spasiteljskom činu ljudi. Sugerira nam ovu istinu: kao što je njegova muka i smrt imala spasenjsku ulogu za nas, tako i naš križ ima istu ulogu za druge. Izričito nam upućuje poziv: uzmite križ svoj i slijedite me. A za stanje našeg umora, viče nam: „Dođite k meni svi vi koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ (Iv 11,28).

Kada nas Isus poziva na prihvaćanje križa, to znači da je križ nešto pozitivno, nešto što u sebi nosi božansko sjeme otkupljenja i slobode. On je, ako je u isusovom duhu, simbol i put slobode. Naravno da sve ovo mogu razumjeti i prihvatiti samo ljudi vjere.

Živo svjedočanstvo ovakve snage križa i prihvaćanja žrtve dali su hrvatski branitelji kada su na svojim ramenima iznijeli golemi križ obrane Domovine. Njihova je žrtva urodila plodom: priznanjem Hrvatske kao slobodne, samostalne i nezavisne zemlje. To bismo mogli nazvati svojim nacionalnim „otkupljenjem“ i „uskrsnućem“. Ono je do nas došlo putem njihove patnje, trpljenja i križa.

Danas imamo nove „križeve“. Kao da u ovoj zemlji postoji netko zadužen da ih neprestano „kuje“ i „proizvodi“, i to redovite namijenjeni su drugima za druge. Imamo „križ“ sve praznijih ognjišta; imamo „križ“ sve nesretnijih brakova; imamo „križ“ sve praznijih duša; imamo „križ“ sve siromašnijih ljudi; imamo „križ“ sve većeg broja nezaposlenih i beskućnika; imamo „križ“ nasilja u obiteljima, nemoralne zloporabe maloljetnika; imamo „križ“ privrednog kriminala; imamo „križ“ medijskog nametanja mentaliteta koji jako odudara od stvarnih i povijesnih vrednota hrvatskog čovjeka; imamo „križ“ servilnosti koja graniči s dostojanstvom čovjeka i nacije; imamo „križ“ sve površnijeg odnosa prema životu, prema vjeri, prema Evanđelju i prema Crkvi; imamo „križ“ izmanipuliranog i, isključivim interesom kapitala, nametnutog odnosa prema svetinjama, prema danima odmora i prema izgradnji zajedništva u obitelji. I bezbroj drugih križeva. Zavedeni smo i kao da se prvi put nalazimo u ovoj zemlji koja se rađala snagom vjere i oživljavala snagom prolivene krvi svojih svjedoka.

Svi ovi i drugi „križevi“ jesu teški, ali nisu znak da smo pobijeđeni. Oni su izazov zreloj vjeri pojedinca i crkve i odgovornom društvu.

Stoga molimo i za najodgovornije u društvu da ih Bog nadahne , prosvijetli, da donesu u ovoj složenoj situaciji najbolje odluke, da pred velikima ovoga svijeta ne idu na koljenima, nego s najjačim oružjem a to su načela o dostojanstvu čovjeka kao slike Božje.

Da, Isus nas i danas poziva da prihvatimo križ. Dapače, isključiv je u zahtjevu, jer kaže: „Tko ne uzme križ nije mene dostojan“. A taj križ danas jest: biti pošten unatoč klimi nepoštenja, biti pravedan unatoč ozračju nepravde, zauzeti se za istinu unatoč osjećaju da ne koristi;,promicati pravdu i slobodu unatoč činjenici nevidljivih pomaka; boriti se za dobro svoga naroda i svakog čovjeka unatoč pokazateljima beskorisnosti. Danas se za isusove učenika traži hrabrost, svjesnost, odgovornost i iznad svega spremnost na žrtvu u Isusovom stilu. Nikakva cijena nije previsoka cijeni ostati čovjek.

Zato, braćo i sestre, doživljavamo svoj aktualni križ kao i onaj Isusov kao poziv na obraćenje. Mnoge koji su bili daleko od Boga pod težinom bolesti i bezizlaznih sila zla, približili su se Bogu snagom križa. Bolest ili druge nevolje života ako se prihvaća kao križ, ona rađa plodom, vlastitim obraćenjem, a često i obraćenjem drugih. Čini nam se, u tom duhu, govorljiv slučaj Fidela Castra, donedavno zakletog neprijatelja Crkve i ispružene ruke ateizma. Zašto se obratio ovaj čovjek? Sigurno je to zahvat Božje milosti u njega. Ipak, ne isključujemo ni snagu bolesti-križa koja ga je približila Bogu. U konačnici: tko zna čijim križem je dobio vjeru.

Upravo zato, križ je najveći čin ljubavi i najjača propovjedaonica. Ta, nikada ne možemo do kraja razumjeti tajnu križa. Križ nam govori koliko nas Bog ljubi i koliko mi ljubimo Boga i ljude. Mnogi su vrli i sveti ljudi, a vjerujem da ih je i među vama mnogo takvih, svojim odgovornim životom, ponašanjem i svjedočenjem odgovorili izazovu križa i tako uprisutniti spasenjsku snagu Isusovog križa među nama.

Život Blaženog kardinala Stepinca, a vjerujem da ćemo uskoro vidjeti i snagu križa u životu blagopokojnog kardinala Kuharića, govori da nema srca koje istina života ne može dirnuti, osobito ako je ona posvjedočena križem. Ni jedan od njih nije se odrekao križa. Štoviše, prihvatili su ga sa svom cijenom koju je u sebi nosio. S pravom se oni mogu pridružiti svetom apostolu Pavlu koji kliče: dičimo se križem Gospodina našega Isusa Krista.., a Liturgija Velikog petka tumači kako nam je po tom križu došlo spasenje.

Evanđeoski opis nevino osuđenog Isusa, kao i drama njegovog umiranja, jasna je poruka suvremenom čovjeku. Bez križa, bez žrtve, bez ljubavi nema ni čovjeka. Tako umire čovjek koji je živio s Bogom za druge.

Papa Benedikt XVI. upozorava nas kako danas vlada mišljenje da treba odstraniti od sebe svaku patnju, okončati bolest i skinuti s leđa svaki križ. No, ako doista nastojimo živjeti tako da križ i patnja nema mjesta u našem životu, postat ćemo „umjetni“, hladan, bezdušne i bezosjećajne „lutke“ ignorirajući tuđu patnju. Samo onaj koji je prošao vlastiti križ može razumjeti patnju i križ drugoga.

Stoga je križ, prije svega onaj Isusov, jer je beskrajno nesebičan, naša najveća svetinja, znak Božje ljubavi prema nama, ali i naše ljubavi za ljude. Ovako shvaćen križ nikome ne može smetati ni u školi ni u javnim prostorima. Tko za takav križ nađe mjesto u srcu, tražit će da bude i na zidu. Zato su pravi kršćani veoma osjetljivi ako im netko dira tako shvaćen križ; jer su svjesni da su njegovom snagom postali drugačiji.

Pod Križem Isusovim stoji Marija, majka Isusova i majka Crkve. Kao što je pratila Isusa na njegovom križnom putu, tako danas prati braću svoga sina na križnim putovima njihovog osobnog i kolektivnog života. Ona je pod križem kao majka koja razumije i svojim razumijevanjem olakšava bol križa. Samo ona znade kako je nevinom čovjeku čudno da ga križ prati. Zato je blaženi Alojzije Stepinac poručio Crkvi da je Križni put nezamisliv bez Marije, a naša hrvatska katolička duša rado pjeva pjesmu Majci Božjoj „Stala majka od raspelom. Ova „Marijina škola“ vodi nas do vapaja kojeg opet vjernička duša izriče: „O Marijo mila mi sada smo tu. Na putu života križ čeka nas ljut. Daj Majko nam kaži Ti u nebo put“.

Završavajući danas pobožnost Križnog puta ovdje na Ksaveru, razmišljajući muku i smrt Isusa Krista, i hraneći svoj život hranom koja dolazi iz tog otajstva, stavimo se pod zaštitu i zagovor Majke Božje, da možemo nositi vlastiti križ, da prihvaćanjem vlastitog križa pridonesemo ozdravljenju vlastitog društva.

Svima vama: braći svećenicima, vojnim i policijskim kapelanima i njihovim pomoćnicima, predstavnicima hrvatske vojske i policije, svim vjernicima grada Zagreba, od srca zahvaljujem. Neka vas prati Božji blagoslov i zagovor Majke Marije. Vidimo se, ako Bog dade, iduće godine! Amen.