Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Kršćani pred fenomenom imigracije

Četvrtak, 17. 09. 2015.

foto: PIXEL

Svjedoci smo velikih i za budućnost nedorečenih kretanja milijuna ljudi iz svojih milenijskih postojbina u svijet posve drugačijeg svjetonazora i mentaliteta, udaljen ne samo geografski nego i duhovno od onoga što su milijuni tih ljudi do sada živjeli. Riječ je o vrlo zamršenom događanju na svim razinama: smrt i bijeda koje ih tjeraju iz svojih zemalja; potreba jedne dugoročnije ekonomske i svake druge sigurnosti; duhovna slabost svijeta za kojim čeznu i sigurnost da im takav svijet neće predstavljati problem u prilagodbi, jer će ih to, neki misle, najmanje zanimati; drugi drže da je posrijedi smišljena politika određenih moćnih krugova suvremenog svijeta kako bi na ovaj način poljuljali povijesnu građevinu Europe, građenu na temeljima židovsko-kršćanske objave, grčko-rimske kulture i tradicije čime bi se dogodila postupna ali s vremenom posve izmijenjena etnička slika Europe.

Poželjna je interakcija u pristupu Vlade

Naša zemlja posredstvom Vlade Republike Hrvatske deklarirala je svoju spremnost prihvatiti određenu kvotu imigranata, a humanitarne organizacije kao što su Crveni križ, Caritas i Crveni polumjesec izrazile su svoju odlučnost da budu u funkciji pomoći. Jasno je svima da ovu zemlju čini preko 90% stanovništva s kršćanskim predznakom, a jasno je također da se radi o imigrantima pretežito islamskog vjerskog identiteta. Stav Vlade i humanitarnih organizacija Republike Hrvatske, držim, načelno je u skladu s onim što stanovništvo misli. Ipak nam se čini da bi bilo pametnije izbjeći moguću opasnost koja redovito prati „deklarativne“ stavove: nedostaju pokazatelji, odnosno predradnje, po kojima bi stav Vlade bio stav dogovora svih relevantnih čimbenika odgovornih za duhovnu i kulturološku očuvanost naroda i svjetonazora, kao i za humanitarnu akciju velikih i dugoročnih zahtjeva. Nije mi poznato je li nešto na toj razini poduzeto, a bilo bi vrlo pozitivno i edukativno da Vlada, zajedno sa svim vjerskim relevantnim nositeljima duhovnog, pa i nacionalnog identiteta u ovoj zemlji, kao i s humanitarnim organizacijama donese razrađeni projekt prihvata, smještaja, zbrinjavanja i integracije imigrantskog stanovništva u novu domovinu, vodeći računa o svim aspektima složenosti ovog praktičnog pitanja, posebice pak o stručnim kriterijima po kojima se razlučuje je li netko „imigrant“ ili „izbjeglica“ pa u skladu s time zauzimati i stavove.

Neupitnost kršćanskog stava u odnosu na ovaj imigracijski fenomen

Isusova zapovijed izrečena u obliku „zlatnog pravila“ nedvosmislena je i nitko, tko se priznaje Isusovim učenikom, ne može drugačije razmišljati: „Kako želite da vama ljudi čine, tako činite i vi njima“ (Lk 6, 31). Isusov radikalizam za potrebom nutarnje slobode njegovih sljedbenika očituje se u istom poglavlju kojeg ću, radi cjelovitosti poruke, opširnije navesti: „Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu nagradu zaslužujete? ...I ako dobro činite onima koji vama dobro čine, kakva će vam biti nagrada? I grešnici čine to isto. …Budite milosrdni kao što je milosrdan Otac vaš… Dajite pa će vam se dati…“ (Lk 6, 32-38). Na drugom mjestu, Isus je još zahtjevniji u odnosu na identitet onih koji se prepoznaju kao njegovi: na Isusov upit, upućen učitelju Zakona o tome „koji se, po tvom mišljenju od te trojice (svećenika, levita i putnika Samarijanca) pokazao bližnjim onomu što je zapeo među razbojnike?“, učitelj Zakona odgovara: „Onaj koji mu iskaza milosrđe“, na što Isus reče: „Idi pa i ti čini tako“ (Lk 10, 25-37). Uostalom, posve je jasan kriterij zadnje Božje prosudbe nas i naših stavova: „Zaista kažem vam, meni ste učinili koliko ste učinili jednomu od ove moje najmanje braće“, a riječ je o gladnima kojima smo dali jesti, o žednima koje smo napojili, o putnicima koje smo primili, o golima koje smo obukli, o bolesnima koje smo pohodili, o utamničenima kojima smo išli u posjet (usp. Mt 25, 34-46). Sa stajališta evanđeoske objave kršćanin, ako doista jest kršćanin, nema alternativu ovoj jasnoj Isusovoj poruci.

Ostaju li pitanja?

Iako je evanđeoska poruka posve jasna i ne dopušta alternativu u ponašanju kršćanina, ipak legitimno je pitati se: u kojoj je mjeri u sadašnjem stanju zemlje moguće ostvariti Isusovu riječ? Valja imati na umu činjenicu da je zemlja puna beznađa s obzirom na posao, zbrinutost, stambenu mogućnost, jer i sami smo suočeni s mnoštvom građana koji kao „prosjaci“ očekuju zalogaj od kojeg bi živjeli. Je li moguće na već postojeću ranu građana ove zemlje, dodavati novu ozljedu s nadom da će postojeća rana lakše zacijeliti? Koja su ekonomska uporišta Vlade, osim humanitarne pomoći od Europske zajednice i humanitarnih organizacija u zemlji, s kojima može dugoročnije računati ako bi bila riječ o relevantnom prilivu novih doseljenika u zemlju: poznato je da je najmanji problem dati obrok čovjeku, a stvar zbrinjavanja je mnogo složeniji i zahtjevniji postupak, osobito ako bi se provodio dosljedno dostojanstvu doseljenog čovjeka i naroda u koji doseljava?

Ova pitanja nisu postavljena da bi se izbjegla obveza primjene evanđeoskog načela koje formira naš odnos prema imigrantima, koje u cjelini nije ispravno nazivati „izbjeglicama“, jer dio njih sigurno nije pogođen ratnim opasnostima ili progonstvom, nego željom za boljom i obećavajućom zemljom. Unatoč ovim i drugim opravdanim pitanjima, u konačnici odgovor je samo jedan: biti kršćani do kraja i pružiti evanđeosku ruku potrebnima. Zato, kao vojni ordinarij, iskreno potičem braću i sestre vjernike, članove redarstvene službe i vojske, da u eventualnim događajima oko prijama i razvrstavanja imigranata, iskažu sav svoj kršćanski i ljudski humanizam. Isus reče i ovu: „Nebo će i zemlja proći, ali riječi moje neće proći“ (Mt 24, 35).

Mons. Juraj Jezerinac,
vojni ordinarij u RH

U Zagrebu 15. rujna 2015.