Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Međunarodna konferencija zapovjednika vojnih i policijskih kapelana

Petak, 08. 02. 2013.

U glavnom gradu Kraljevine Švedske, od 4. do 8. veljače 2013., održana je dvadeset i četvrta Konferencija zapovjednika vojnih i policijskih kapelana.  Prvi je od ovih susreta održan 1990. u njemačkom gradu Stuttgartu. Ideja vodilja i pokretač susreta bila je omogućiti dijalog kapelana što pripadaju različitim nacionalnim kontingentima s ciljem poticanja i osnaživanja njihove suradnje za vrijeme sudjelovanja u NATO misijama.

Već su sudionici druge konferencije, godinu dana kasnije, u Lubbecke-u, donijeli odluku o proširenju i uključivanju kapelana iz država što su pripadale bivšem Varšavskom paktu: Mađarske, Rumunjske, Češke, Slovačke i Poljske. Tom je prilikom promijenjeno i ime skupa u Sjevernoameričko/europska konferencija zapovjednika vojnih kapelana.

Godine 1992. konferencija se održala u Rimu i bila je prva izvan Njemačke. Susponzorirana je od Ministarstva obrane Republike Italije. Time je uveden, sada već uobičajen model da uz glavnog sponzora (SAD-zapovjedništvo za Europu), susponzor bude i Ministarstvo obrane zemlje domaćina. Naslov rimskog susreta Međunarodna konferencija zapovjednika vojnih kapelana za ove skupove ostao je do danas. Uslijedili su susreti u Budimpešti, Stockholmu, Varšavi, Oslu, Pragu… a prošle godine u Sarajevu s temom: Religious leaders as Peace builders - Vjerske vođe, graditelji mira.

Generalni naslov pod kojim se održavala ovogodišnja stockhomska konferencija bio je: Hope for Life & Peace – Nada za život i mir. Konferenciju je otvorio zapovjednik švedskih vojnih kapelana g. Sten Elmberg, a moderirao katedralni dekan Johan Dalman. Uslijedili su, po programu predviđeni predavači i teme njihova izlaganja: gen puk Anders Silwer – Švedske oružane snage; pomoćnik generalnog tajnika Ujedinjenih naroda Julian Harston – Švedska, snaga za mir; Susanne Axmacher– Spolovi u vojnim operacijama; ministrica obrane Karin Enstrom – pozdravna riječ sudionicima skupa; kontra admiral Jan Tornqist – Zapovijedanje u Adenu; dekan vojnih kapelana u Švedskoj g. Sten Elmberg – Dušobrižništvo u švedskim oružanim snagama; gen bojnik Anders Brannstom – Perspektive vojnog dušobrižništva; pastorica Mona Vesterlund-Lindberg – Pastoralna iskustva kapelanica; biskup Lennart Koskinen – Crkvena promišljanja o Oružanim snagama; pastorica Birgitta Winberg – Poziv na vjerski dijalog.

Onima koji su sudjelovali bar na jednoj od ovih Konferencija, jasno je da nije moguće bilo kakvo doktrinalno izlaganje, ili zauzimanje zajedničkih doktrinalnih stavova koji bi obvezivali sve sudionike skupa – naime, sudionici su kršćani svih denominacija: katolici, pravoslavci, protestanti, anglikanci; a tu su bila i dvojica muftija (iz BiH-a i Nizozemske), te budist iz Koreje. Jedan se od sudionika čak nije izjasnio kojoj vjerskoj skupini pripada, tj. u njegovoj rubrici za oznaku vjerske pripadnosti upisana je „nula“ što će reći da je u najmanju ruku agnostik ako ne i ateist. Stoga i nije moguće ići dalje od početne ideje, one iz 1990. godine: omogućiti susret, dijalog i prijateljsku suradnju, uz međusobno uvažavanje.

Izmjena praktičnih pastoralnih iskustava u dušobrižničkom radu može biti zanimljiva i korisna, a koji put izazovna i izazivajuća. Upoznati druge, prihvatiti ih u njihovim datostima i graditi nepatvoreno prijateljstvo, ne dirajući u doktrinalne stvari svake pojedine vjerničke skupine – eto tome služe ovi i ovakvi susreti. Naučiti se biti zajedno unatoč različitosti – činiti dobro svakome iako nismo isti – eto to je dovoljno dobar cilj koji okuplja one koji bi takav stav trebali prenijeti na one koje predvode u dušobrižničkom poslanju. Prijateljsko se ozračje gradi, ne samo izlaganjem određenih tema što vode boljem međusobnom razumijevanju, nego i  kroz sve druge sastavnice konferencije: rad u grupama, upoznavanja s kulturnom baštinom naroda domaćina, neformalni razgovori u slobodno vrijeme, trenutci uz kavu…

Sudionicima ovogodišnje konferencije pružena je prilika susresti se baštinom sačuvanom u novoj i staroj švedskoj prijestolnici, Stockholmu i Uppsali. U Stockholmu je posebno upečatljiv bio posjet Vasa muzeju, izgrađenom kako bi čuvao i prezentirao ostavštinu iz 16. st, brod izvučen s morskoga dna. Dao ga je izgraditi kralj Vasa.  Sačuvan je gotovo u cijelosti. Posjet Uppsali, sada sveučilišnom gradu, njegovoj katedrali u kojem se među mnogim drugim znamenitostima čuva zlatni sarkofag s ostatcima kralja svetog Erika; potom muzeju, kući prijateljstva; pa i samo polaganje vijenca na grob Daga Hammarskjolda, generalnog tajnika Ujedinjenih naroda (1953.-1961.), kojim se domaćini jako ponose, dalo je svoj doprinos ljepoti ovoga susreta.

Sudjelovalo je stotinjak predstavnika iz dvadeset i osam država. Svoj su udio u konferenciji uzeli ne samo predstavnici SAD-a i europskih zemalja nego i onih dalekih: poput Australije, Canade, Koreje, Novog Zelanda. Među sudionicima su bila i dvojica predstavnika iz Hrvatske: don Josip Stanić, biskupski vikar za pastoral; i g. Josip Zagoršćak, voditelj MUP-ove Samostalne službe za suradnju s Vojnim ordinarijatom. Na ovim bi se konferencijama, kako je zamišljeno, uglavnom trebale okupiti odgovorne osobe za organizaciju dušobrižništva na nacionalnoj razini, ili njihovi zamjenici. U slučaju VORH-a bio bi to prije  svega Vojni ordinarij, ili jedan od njegovih vikara; a u slučaju njihove spriječenosti netko od dekana. Promišljajući ovo pitanje: čini mi se u skladu s trenutnim ustrojem VORH-a, ako će naš Ordinarijat sudjelovati na konferencijama, da bi bilo dobro da idu 3 osobe: biskup ili vikar, te po jedan dekan iz vojne i policijske sastavnice našeg dušobrižništva.

I još jedan detalj. Valja ponijeti službenu odoru. Barem onu svečanu. Iako je za vrijeme konferencije moguće koristiti kleričku odjeću, dobar dio sudionika nosi odore svoje vojske. Osobito je lijepo vidjeti ih u vrijeme svečanog primanja.

A što je s duhovnošću dušobrižnika za vrijeme konferencije? Istina, konferencija je, nakon okupljana u hotelu Clarion Stockholm, započela u crkvi Hedivg Eleonora – koncertom vojnog orkestra. Bez molitve. I večerom u vojnom muzeju, što je vezan uz crkvu koja je očito vezana uz dušobrižništvo švedskih oružanih snaga. Zanimljivo je da su tijekom cijele konferencije, tek usput iskočila samo dva kratka zajednička molitvena trenutka. Jedan na početku, kad je voditelj Sten Elmberg pozvao na molitvu za jednog sudionika kojemu je prošle godine pozlilo u Sarajevu, te je nekoliko dana potom umro, nakon što je hitno prebačen u domovinu. I drugi na završnici – kao zahvala Svevišnjemu za darovanu priliku i sve lijepo što smo u njoj dobili.

No treba istaći da su organizatori omogućili pripadnicima svake vjerničke skupine da se okupe u prostoru koji pripada dotičnoj zajednici na mjesnoj razini i organiziraju duhovne sadržaje. Mi smo katolici svednevice u jutarnjim satima slavili svetu misu u katoličkoj katedrali što se nalazila udaljena tek desetak minuta hoda od mjesta održavanja konferencije, tj. hotela u kojem smo bili smješteni.

I na kraju što drugo nego proslijediti informaciju o 25IMCCC – koja će svakako biti 2014. u Francuskoj, gotovo sigurno u Parizu. Don Josip Stanić