Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Obilježen Dan Vojne kapelanije “Bl. Alojzije Stepinac” u Karlovcu

Petak, 08. 02. 2013.

tekst i slike: Dražen Čulig

U župnoj crkvi Srca Isusova u Karlovcu misno slavlje predvodio je Vojni ordinarij mons. Juraj Jezerinac. Tim slavljem svoga nebeskog zaštitnika proslavila je Vojna kapelanija Zapovjedništva Hrvatske kopnene vojske. U koncelebraciji su bili svećenici karlovačkih župa predvođeni karlovačkim dekanom, preč. Norbertom Ivanom Koprivcom i mons. Ferdinandom Vražićem i vojni kapelani karlovačkoga vojnog dekanata iz Delnica, Gospića, Kamenskog, Petrinje, Ogulina i Velike Bune predvođeni vojnim dekanom preč. Andrijom Markačem.

U misnom slavlju sudjelovali su pripadnici Zapovjedništva HKoV-a, pukovnije Vojne policije, pukovnije Veze. Inženjerijske pukovnije i Doma zapovjedništva HKoV predvođeni svojim zapovjednicima i general bojnikom Dragutinom Repincem, Zapovjednikom HKoV-a i načelnicima svih Odjela Zapovjedništva. Nazočili su i pripadnici Policijske uprave karlovačke sa zamjenikom Načelnika PU, gospodinom Ivicom Porubićem i najbližim suradnicima, zatim predstavnici županijske i gradske vlasti, zamjenici župana i Predsjednik Županijske skupštine, gradonačelnik, gospodin Damir Jelić s zamjenicima, general pukovnik Marijan Mareković, članovi obitelji poginulih branitelja, njihovi suborci i predstavnici udruga proizašlih iz Domovinskog rata s područja Karlovca. Misu je uzveličala klapa HRM-a, Sveti Juraj.

Homilija Vojnog ordinarija, mons. Jurja Jezerinca

Ne ulazeći u djetinjstvo blaženog Alojzija Stepinca, kao i mladenačku dob u kojoj bismo mogli puno toga naučiti, a posebno mladi, ovoga puta osvrnut ću se, ne bez razloga, na vrijeme kada je postao zagrebačkim nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Naime, 29. svibnja l934. godine stigao je u Zagreb iz Rima brzojav kojim se službeno obznanjuje da je Sveti otac imenovao dr. Alojzija Stepinca koadjutorom nadbiskupa zagrebačkog s pravom nasljedstva. Na tome mu je posebno zahvalio i čestitao apostolski nuncij Pellegrinetti, što je pristao da kao dobri Šimun Cirenac uzme na sebe križ.

U nedjelju 3. lipnja nadbiskup se nakon konventualne sv. mise susreo sa svećenicima Prvostolnog Kaptola i Prebendarskog zbora da izraze čestitke svome nadbiskupu koadjutoru. Na čestitke svećenika, koje mu je uputio pomoćni zagrebački biskup mons. Franjo Salis Seewis, blaženi kardinal Stepinac je odgovorio: "Moje imenovanje ja za mene težak križ. Križ pak valja nositi prema pravilima kršćanske savršenosti ne samo strpljivo, nego radosno i sa žarom". A na drugom mjestu ističe: "Moja su nakane i cilj isti: slijediti nauk križa, te bez ikakva straha braniti katoličku istinu".

U tim je riječima sadržan njegov život, a može se reći da su to bile i proročke riječi koje su se na njemu ispunile. Pri kraju života, nakon što je nevin izdržao sva poniženja zatvora, nalazeći se u izolaciji u Krašiću, rekao je: "Da mi netko tumači sto godina muku Isusovu, ne bih toliko shvatio i razumio, kao što sam shvatio i proživio kod suđenja". Na samom je suđenju rekao: "Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego,- jer mi je savjest čista, pripravan sam svaki dan umrijeti". Nije se htio braniti. "Pred sudom koji ima zadaću izvršiti nalog stanovite organizacije, ja se neću braniti. Strijeljajte me… ali odgovoriti vam neću". Bio je spreman svaki čas umrijeti za istinu i pravednost, za Isusa Krista i njegovo evanđelje.

Kad sam ga u vrijeme zatočeništva posjetio u Krašiću, noseći neko pismo za njega, u jednom trenutku razgovora je rekao: "Ja sam zagrebački nadbiskup. Meni je onemogućeno upravljati s nadbiskupijom. Zastao i rekao: "Kako je to teško. Neka je hvala Bogu i na tome".

Razmišljao sam kao gimnazijalac često o tim njegovim riječima, pitajući se: Bože moj, kakve je sve muke proživljavao Blaženik u svom srcu?

To Blaženikovo stanje najbolje prikazuje slika s križem na ramenima kojega je nosio prigodom pobožnosti Križnoga puta u Svetoj zemlji. Bilo je to na istom putu kojim je išao Isus Krist, noseći svoj križ. Ta slika s križem, čini mi se, najbolje sažimlje njegov život. To je put poniženja i slave, put umiranja do proslave.

Bio je nalik pšeničnom zrnu o kojem govori današnje evanđelje da ono treba prije umrijeti nego što donese obilat plod. Zato je blaženi papa Ivan Pavao II. prigodom proglašenja kardinala Stepinca blaženim na Mariji Bistrici, uspoređujući kardinala Stepinca sa zrnom pšenice, rekao: "I pade poput zrna pšenice na ovu hrvatsku zemlju". On je umro da bi donio obilati plod.

Isus je na Veliki četvrtak nazvao Judinu izdaju svojom proslavom. Djelo spasenja ljudi nije ljudsko djelo nego Božje. Isus znade da njegova muka i smrt donosi proslavu. I ta njegova muka doista je bila "čas" njegove proslave.

Nameće se pitanje: Kakva je to proslava kojoj prethodi najveće poniženje čovjeka?

Na Veliki četvrtak Isus govori svojim učenicima: "Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji".

U Kani Galilejskoj Isus je svojoj majci rekao da još nije došao njegov "čas". Ali ovoga puta doista je došao njegov "čas", čas smrti na križu i proslave. Križ, taj znak sramote i poniženja, s Isusom postaje znak spasenja. Isus to osvjetljava izrekom: "A tko mrzi život svoj na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni".

Tko prihvaća Božji put križa dolazi do proslave. Tako Isus Krist postaje začetnik novoga života.

Isus je došao da ostvari Očev plan. Iz ljubavi prema Ocu svome Isus prihvaća Božji plan i moli: "Oče, proslavi Ime svoje!", to znači: Oče, ostvari spasenje".

Sličan hod nalazimo kod blaženog kardinala Stepinca. On je prihvatio najveća poniženja i na kraju vlastitu smrt da bi se po njemu i u njemu proslavio Isus Krist. Krist je jedini koji nenasiljem pobjeđuje nasilje, smrću svojom pobjeđuje smrt sviju, ljubavlju- snagom križa osigurava čovjeku vječnost.

Zar nije i naša sloboda plaćena cijenom smrti hrvatskih branitelja? Zar je trebala sloboda biti plaćena smrću njihovom? Da bi bilo još veće poniženje obranu i akciju oslobađanja vlastite zemlje pokušali su prikazati svijetu kao "zločinački pothvat".

Hrvatski narod ide preko strašnih poniženja do proslave. To je bila naša proslava, pobjeda istine, kao što je Blaženik bio osuđen na 16. godina robije, pripisujući mu da je ratni zločinac. Dva dana nakon osude Louis Breier, predsjednik Udruženja američkih Židova dao je izjavu: "Ovaj veliki čovjek Crkve bio je osuđen kao suradnik nacizma. Mi Židovi prosvjedujemo protiv takve klevete. Znajući vrlo dobro njegovu prošlost možemo reći da je on od godine l934. i slijedećih godina bio vjeran prijatelj Židova i nije to skrivao ni u vrijeme okrutnih progonstava pod Hitlerovim režimom i njegovih pristaša. Bio je on jedan od rijetkih ljudi u Europi koji su ustali protiv nacističke tiranije i u onom času kad je to bilo najopasnije". Ovo je samo jedna od brojnih izjava kako državnika tako i predstavnika religija iz različitih nacionalnosti koji su stali u obranu nevinosti blaženog Kardinala.

Godina u kojoj živimo je Godina vjere. Cilj je ove Godine što bolje upoznati Isusa Krista i živjeti njegovo evanđelje. Vjera se mora u svakom naraštaju iznova živjeti, iznova pronaći. Ona se može izgubiti, ako se ne živi. Vidi se kako naraštaj koji ne živi kršćansku vjeru, i ne poznaje njezinu ljepotu, traži nadomjestak u drugim sadržajima.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je čovjek čvrste vjere u Krista Raspetoga. Vjera i predanost života Isusu Kristu bila mu je životni program i nadahnuće u njegovom životu. On je osvjedočeni primjer kako je moguće u svim životnim okolnostima ostati vjeran Isusu Kristu i biti blizak svakom čovjeku.

l945. godine suočio se sa strašnim lažima komunističkog režima. Nije se bojao reći istinu tadašnjoj vlasti. Ne zato da ju napada, nego zato što je kao pravi učitelj vjere i morala branio dostojanstvo samoga sebe, čovjeka i naroda te njegova neotuđiva prava. To je činio i kroz cijeli II. svjetski rat.

Na sudu u Zagrebu 3. listopada l946. godine održao je Blaženik govor u trajanju od 38 minuta. Na tom je sudu, između ostalog, branio neke istine vjere, koje neki i danas izlažu sramotiti. Tako reče Sudu: "Vi govorite da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao. Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvjetliji pojam?

Drago mi je da se nedavno digla i hrvatska katolička javnost u obranu Blažene Djevice. Njima su se pridružili i predstavnici muslimanske zajednice u Zagrebu, koji poštuju Blaženu Djevicu Mariju, kao Djevicu i Majku Isusovu.

Blaženi kardinal u svom se obrambenom govoru osvrnuo i na odgoj: Rekao je da se mora otkloniti način na koji su izabrali odgoj, jer ga je monopolizirala država. I potkrepljuje to slijedećim razlozima: "Državni odgojni monopol vrijeđa pravo roditelja na odgoj djece. To njihovo pravo je prvotno, neotuđivo, i prije svakog prava države na odgoj djece. "Djeca nisu vlasništvo države, ni naroda, nego su samostalni subjekti, nad kojim vrše primarnu odgojnu vlast roditelji". I nastavlja: "Odgojna roditeljska vlast proteže se ne samo na vjerski i ćudoredni odgoj djece nego i na tjelesni i društveni. Zato roditeljima pripada pravo, da osnivaju sami škole, i barem, ako država podiže škole, roditelji imaju pravo zahtijevati, da nastava odgovara njihovim odgojnim načelima" Zar vam se ne čini da su riječi i danas suvremene, kada se želi nametnuti odgoj u školama koji je suprotan učenju Katoličke Crkve, kršćana i vjernika drugih religija? I danas se na veliko vode rasprave o njemu, posebno 4. (modul) dio koji se naziva: "spolni odgoj" u kojem se zanemaruju opće kršćanske i ljudske vrijednosti. Crkva nije protiv odgoja, štoviše, ona je nositeljica evanđeoskog odgoja.

U novije vrijeme čula se više puta riječ da se Crkva nema što miješati u odgoj. Na to je pitanje već onda odgovorio Blaženik na sudu u Zagrebu: "Isus Krist je utemeljitelj Katoličke Crkve, dao joj je pravo i vlast, da odgaja svoje vjernike u vjeri i ćudoređu. Državna vlast koja ne bi poštivala u načelu ili u praksi to pravo, zaslužila bi, da se nazove nasilnom nad najsvetijim pravima čovjeka."

Blaženik je u svojim brojnim propovijedima branio dostojanstvo obitelji i života, pozivao mlade na čestit i moralan život. Samo takav život bit će garancija sretnih budućih hrvatskih obitelji i društva.

Čvrsto sam uvjeren da je kroz poniženje i mučeništvo bl. Alojzija Stepinca bio ponižen cijeli hrvatski katolički narod s namjerom da se uništi svaki trag čovjekoljublja, domoljublja i bogoljublja; da se razbije Crkva i ljudski životi.

I to je bila Božja proslava u Hrvatskom narodu i u životu Blaženog Alojzija Stepinca.

I današnja situacija nije najsjajnija, štoviše, želi se poniziti Crkvu pa i sam hrvatski narod, koji u omjeru od 86 posto tvori katolički narod.

Medijima, političarima, raznim udrugama i kojekakvim ljudima u ovoj zemlji kršćanske vrijednosti su nepoželjne i staromodne. Biti kršćanin znači biti staromodan. Gubi se kriterij za sve što je istinito, lijepo i dobro, gubi se poštivanje drugih.

U društvu je prisutna ideološka i obojena jednostranost, a agresivnost nekih medija poprima sve veći oblik promidžbenog rata mržnje i nepodnošljivosti.

Ne treba se bojati. "Ne boj se malo stado!", poručuje Isus. Stoga je potrebno kao što kaže Papa vjeru ponovno oživjeti. Vjera je proslava Božje snage u nama: U Crkvi, papi, svećenicima, časnim sestrama, u vjernom hrvatskom katoličkom puku. Vjera je kvasac novoga.

Danas su nam potrebni ljudi vjere, poput blaženog kardinala Stepinca. Blaženik je pisao jedno pismo jednom svećeniku: "Neka Bog samo dade milost u našem narodu da sačuva dragocjeni dar svete vjere Kristove, onda se isplate ne samo tamnice i zatočenja nego i smrt (Batelja: "Uzor svećenik, str. 54 ).

I na kraju završavam molitvom blaženog kardinala Stepinca, koji ju je izrekao na Mariji Bistrici 7. srpnja 1935. godine:

"Obećajemo da ćemo ostati vjerni i iskreni štovatelji.
Vjerni dok budu žuborili potočići naši, šumile rijeke naše,
dok se bude pjenilo sinje more naše.
Vjerni dok se budu zelenile livade naše,
dok se budu zlatile njive naše,
dok se budu sjenile tamne šume naše,
dok bude mirisalo cvijeće domovine naše!"

Amen.