Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Pepelnica u vojno administrativnom sjedištu „Croatia“

Srijeda, 22. 02. 2012.

Započelo je razdoblje korizme, odnosno vrijeme duhovne priprave za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Početak korizme djelatnici, katolici ustrojstvenih cjelina MORH-a i GS OS smještenih u administrativnom sjedištu „Croatia“ započeli su sa svetim misnim slavljem u vojnoj kapelici. Misno slavlje predvodio je vojni kapelan vlč. Željko Savić u zajedništvu sa vojnim kapelanom o. Ivanom Magdićem, uz glazbenu pratnju i pjevanje časnih sestara iz reda Marijinih sestara od čudotvorne medaljice.

U prigodnoj propovijedi vlč. Savić je naglasio: Ovo je vrijeme milosti, ovo je vrijeme spasa! Sabiremo se duhovno u sebi kao osobe, ali se sabiremo i kao ljudi međusobno, jer smo mnogostrukim vezama vezani.

Riječi evanđelja potiču nas da razmislimo o kreposti koja se zove poniznost. Teško je i započeti razgovor o poniznosti, jer razgovor na tu temu izaziva mnogo polemike, kontroverze, nejasnoće i nedoumice. Ovu krepost teško je definirati i kao da je govor o njoj u posljednje vrijeme umuknuo. Možda ponajviše zbog toga što oni od kojih se očekuje najveći stupanj poniznosti stalno vode utrke za prva mjesta.

Učeni crkvenim, duhovnim iskustvom, barem kad je o crkvenim ljudima riječ, što si na većem položaju to te resi veća poniznost. Tako nekako je to nekada bilo, a tako nekako bi trebalo biti i danas, jer to je kršćanska krepost. Grijeh prvih ljudi, a samim time i ostalih, pa i kršćana, ima svoje izvorište upravo u manjku poniznosti, odnosno u oholosti. Isus Krist se protiv oholosti borio a za poniznost se zalagao. Bilo svojim životom bilo riječima.

Apostoli su o temi poniznosti međusobno razgovarali. Naprotiv, njima su pri srcu prva mjesta, odnosno tko je među njima najveći. Dok Isus naviješta svoje poniženje, oni raspravljaju o tome kome će pripasti prvo mjesto. Kao da im ništa nije značio onaj ukor što ga je Isus uputio Petru. Njih zanima slava, prvo mjesto i sve drugo podređeno je tome. Jednostavno ih muči pitanje: mi koji smo ostavili sve i pošli za tobom što ćemo zauzvrat dobiti? No imali su sreću da je uza njih bio Isus koji je proniknuo njihove misli i na vrijeme ih korigirao. Poučio ih je da šetnja s njim nije isto i ići za njim, dao im je do znanja da biti uz njega nije isto što i biti s njim. Ako već i započnu govor o tome tko je među njima najveći, onda do odgovora trebaju stići tako što će mjeriti tko je koliko vodio računa o malima. Onaj je veći tko je više prostora otvorio drugome, tko je više pomogao drugome da bude veći u kraljevstvu Božjem.

Danas, oni koji možda najviše pričaju o poniznosti, zapravo ju očekuju od drugih. Kad od nas traže krepost poniznosti, traže da se ponizimo pred njima. Ali to nikako nije poniznost već je to poniženje. Vrlo često ponižavanje jednih da bi rastao ego drugih. Mudro i razborito bi bilo govoriti o tome da veličina nije u dobro pozicioniranom radnom mjestu, ili visokoj funkciji koju netko obnaša, već u tome koliko prostora daješ onima koji su lišeni visokih položaja.

Kad promatram Isusovo djelovanje ostajem zadivljen njegovim pristupom osobama koji su pripadala nižim slojevima društva. Fasciniran sam njegovom brigom za obespravljene i malene.

Na kraju svete mise upriličen je obred pepeljenja kojem su pristupili svi sudionici misnog slavlja i tako ovim vanjskim činom pokazali želju i spremnost na promjene u svojoj nutrini, ka jačoj i čvršćoj vjeri.