Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Poruka vojnog biskupa prigodom 19. vojno-redarstvenog hodočašća u Mariju Bistricu

Petak, 30. 09. 2011.

Uvijek je postojala i uvijek će postojati potreba za ljudima u kojima se njihova osobna životna priča stapa u jedno s pričom o životu koju, putem Objave, primismo na dar. Takvi su ljudi autentični i nepatvoreni, iskreni i dosljedni. Djela su im temelj govora, a govor osobno svjedočanstvo vrednota, na kojima je utemeljen njihov život. Stoga oni, njihovo djelovanje i njihove riječi, privlače i potiču. Povijest Crkve svjedoči o mnogim osobama koje su živjele dobrim životom, potvrđujući ispravnost takva opredjeljenja. Te ljude zovemo slugama Božjim, blaženicima, svecima.

Dok pišem ove retke za poticaj, usmjeravam vašu pažnju na jedan primjer iz bogate riznice Crkve, na sv. Ivana Zlatoustog. U Crkvi je još uvijek snažno njegovo svjedočanstvo potvrđeno životom, iako je živio prije više od tisuću šesto godina (349.-407.). Rođen je u Antiohiji, uzornog odgoja, prihvatio je asketski život te, postavši svećenikom, s velikom je ljubavlju vršio propovjedničku službu. Postao je i carigradskim biskupom. Bio je uzoran pastir koji se trudio iz korijena popraviti život povjerenog mu vjerničkog puka i klera njegove biskupije. Uz pisanje, propovijedao je temeljne sadržaje katoličke vjere, te na taj način mnogima davao pravilno usmjerenje kršćanskog života. Nisu ga voljeli oni koji nisu marili za Božje. Dvaput je protjeran iz Carigrada i zatočen. U zatočeništvu je i umro, ali nije odustao od pravoga puta. Njegova se životna priča preklopila pričom o životu što joj je Stvoritelj autorom. Svjedok su tome riječi jedne od njegovih homilija: „Navaljuju mnogi valovi i ozbiljne oluje, ali mi se ne bojimo (…) Neka se valovi uzdižu, Isusovu lađu ne mogu potopiti. Čega da se bojimo? – pitam. Reci mi, zar smrti? Meni je život Krist, a smrt mi je dobitak. Ili zar progona? Gospodnja je zemlja i sve na njoj. Zar zaplijene dobara? U svijet ništa ne donijesmo i zacijelo ništa iz njega ne možemo ponijeti. (…) Siromaštva se ne plašim, za bogatstvom ne čeznem. Smrti se ne strašim, niti žudim za životom, osim za vašim napretkom.

Krist je sa mnom, koga da se bojim? Pa uzdigli se protiv mene i valovi, i mora, i bijes prvaka, sve je to za mene slabije od paučine. (…) Uvijek naime kažem: ‘Gospodine, budi volja tvoja’ da činim što ti hoćeš…“

Sretni su oni koji sretnu takve osobe na svome životnom putu, pa se, iz iskustva proživljena u susretu s njima, obogate osobno te radost prenesu u vlastitu životnu sredinu. Ovaj kratki susret sa svetim Ivanom Zlatoustim nek nam svima bude na blagoslov i poticaj za ustrajnost u nastojanju oko dobra.

Ponovno smo, nakon zasluženih i potrebnih dana odmora, na svojim radnim mjestima svjesni izazova i zadaća koji stoje pred nama, kako bismo u vremenu koje nam je darovano i prostoru koji dijelimo s mnogima, osobno i zajednički, najprije postupanjem a zatim i riječju, potvrđivali priču o životu, utemeljenu prije svega na onome što smo primili Objavom, po Riječi po kojoj sve postade. I već proživljeno iskustvo, doživljeni susreti i odrađeni poslovi, dobro učinjeno i posijana nada u srcima onih koji su nam došli u susret, jesu i ostaju trajni poticaj za buduće dane i obveza da u dobru ustrajemo.

U tom nastojanju uvijek možemo i moramo računati na zagovor naše Majke Marije. Ovih će dana već po tradiciji, kao i svake godine u rujnu, uz blagdan Imena Marijina, naši vojnici hodočastiti u Biskupiju kod Knina. Vojni ordinarijat je nedjeljivo, po izboru zaštitnice, vezan uz to mjesto i to staro marijansko svetište, koje prema povijesnim izvorima svoje začetke ima u vrijeme starohrvatskih vladara (9. st). Temeljem povijesnih podataka, može se reći da je ondje bilo središte političke vlasti i crkvene uprave, te da je u njemu bilo rasadište kulture u starohrvatskoj državi. Naselje je nosilo naziv Pet crkava na Kosovu.

Od samog osnutka biskupije (1050.) koja se prostirala do Drave, odnosno cijelim starohrvatskim kraljevstvom, u svetištu sv. Marije Kraljice Hrvata (odnosno Gospe od Biskupije) stolovao je biskup kojega se naziva hrvatskim biskupom. Od tada mjesto Pet crkava dobiva naziv Biskupija, a crkva – katedrala sv. Marije, postaje sjedište biskupa svih Hrvata. Kninski je biskup nosio naslov hrvatskog biskupa sve do 1330., nakon čega, do ukidanja biskupije 1493. godine, tj. do pada kninskog kraja pod Turke (1522.), nosi naslov kninski biskup. S provalom Turaka, dolazi do uništavanja i zapuštanja prostora i kulturne baštine. Godine 1828. kninska je biskupija spojena sa šibenskom.

Na temeljima stare crkve uređena je 1937/38. godine memorijalna crkva prema nacrtu najpoznatijeg hrvatskog kipara Ivana Meštrovića. U njenom ukrašavanju, uz već spomenutog Meštrovića, sudjelovao je i veliki hrvatski umjetnik Jozo Kljaković. Tijekom Domovinskog rata i ova je crkva uništena pa sada čeka obnovu.

Jedna od pet crkava na Kosovu, bila je i trobrodna bazilika sv. Marije, koju je dao izgraditi kralj Zvonimir kao svoju zadužbinu. U njoj je, na dijelu kamenog zida koji je dijelio svetište od crkvenog broda, iznad oltarne pregrade, pronađen i najstariji znani pralik Gospe u starohvatskoj umjetnosti, slavljen kao Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta.

Kad je Sveta Stolica donosila odluku o Zaštitnici Vojnog ordinarijata izabrala je Majku Božju i to upravo pod ovim nazivom koji svjedoči o vjekovnoj povezanosti našeg naroda s Crkvom i Majkom Crkve. Naslov Gospa Velikoga hrvatskog krsnog zavjeta vezan je i uz spomen proslavu 13 stoljeća kršćanstva u Hrvata.

Već je blaženi kardinal Alojzije Stepinac pripremao 1941. godine proslavu 13-stoljetnog jubileja pokrštenja Hrvata, no zbog onovremenih ratnih zbivanja nije mogao ostvariti željeni plan. S protekom vremena i smirivanjem stanja, prvenstveno mislim na vrlo loš i potpuno grub odnos komunističkih vlasti u ondašnjoj Jugoslaviji prema vjeri i vjernicima, Katolička crkva u Hrvata održava, među ostalima, dva velika slavlja: u Solinu 1976. i u Mariji Bistrici 1984. godine.

Nekako se u taj niz dobro uklapa i osnivanje Vojne biskupije, što je izravni pokazatelj da je ponovno nastupilo vrijeme slobode, i za vjernike i za Crkvu. Vojni ordinarijat u RH ustanovljen je kako bi hrvatski vojnici i redarstvenici, vjernici katolici, lakše živjeli svoj kršćanski identitet, služeći domovini i ljudima u specifičnim uvjetima profesionalnog života. Duhovna skrb među katolicima vojno-redarstvenih snaga ima svoju dugu povijest, ne samo kod nas, ali i kod nas. Ona je nažalost prekinuta komunističkom diktaturom, ali se neformalno vratila među naše hrvatske policajce i vojnike s prvim danima obrane domovine. Svećenici su s posebnom pažnjom i kršćanskom ljubavlju pratili naše branitelje izložene pogibli u Domovinskom obrambenom ratu. Bili su za njih i s njima u vojarnama, na bojištima, na brodovima… Skrbili su o tome da ostanu vjerni čovjeku u sebi i ne zaborave Evanđelja ni u teškim okolnostima dajući na taj način svoj doprinos ljudskom ophođenju i oplemenjivanju svake pojedine osobe i po njoj čitave zajednice. Pokazatelj takvog odnosa je i krunica na reveru odore hrvatskih branitelja.

Zaštitnicu radosno častimo i pod drugim imenima i na drugim mjestima. Pred nama je 19. nacionalno hodočašće vojno-redarstvenih snaga RH. Radujući se susretu u Mariji Bistrici, zazivam blagoslov Božji i zagovor nebeske zaštitnice naše biskupije na sve vas i vaše obitelji, na vaš posao i vaša nastojanja oko dobra, kako bi se i po vama i vašim životima stopile u jedno životna priča naše biskupije s onom pričom o životu u punini što dolazi iz usta Božjih.

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij u RH

U Zagrebu, 13. rujna 2011., na spomendan sv. Ivana Zlatoustog