Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Posvećene osobe su kritika površnosti

Četvrtak, 26. 02. 2015.

Korizmena poruka vojnog ordinarija mons. Jurja Jezerinca

Draga braćo i sestre, svi vi pripadnici Vojne biskupije, obraćam vam se u korizmenom broju naših Obavijesti kao vaš pastir i brat koji zajedno s vama želi razmišljati nad tajnom naše posvećenosti Bogu. To činimo u kontekstu Godine posvećenog života (od 30. studenoga 2014. – 2. veljače 2016.), koju je papa Franjo proglasio kao vrijeme u kojem ćemo vidjeti ljepotu svake naše osobe, ljudi i osobito Crkve u njezinom bogatstvu darova. Mnogi su ordinariji u Republici Hrvatskoj kao i ustanove koje se brinu o posvećenom životu, objavile svoje poslanice okolnošću tog milosnog vremena. I sam bih htio da u vrijeme Korizme, koje je vrijeme intimnosti u vlastitom biću, ali i u našem odnosu s Bogom i drugima, pokušamo doista čuti sebe i Boga te prihvatiti njegovu ponudu za naše ostvarenje. Želio bih vam uputiti riječ o Božjem pozivu kao našoj temeljnoj pozvanosti, o životu kao otajstvu u kojem aktivno sudjeluju Bog i čovjek, ali i o potrebi slušanja zova Božjega utkana u naš život. Ovo slušanje života, temeljno je za razumijevanje poziva. Najveća poteškoća je kako ispravno razumjeti život kao boravak u jednoj Prisutnosti koja je samo vjerom dokučiva. I dok se ne zbude to otajstveno razumijevanje života, nema zamjećivanja, ni poziva ni odziva. Tamo gdje se to shvati, sami život iz sebe počinje djelovati u skladu sa svojim vapajem i potrebom ostvarenja. Tako, ispuniti poziv u stvari i nije drugo nego posve ostvariti svoju cjelovitu egzistenciju kojom ćemo služiti drugima. Uočava se, rekao bih, velika i neodgodiva potreba dubokog zamjećivanja događanja i slušanja govora tog otajstva.

Oskudno razumijevanje života

Moramo se vratiti sakralnom razumijevanju života. To sakralno razumijevanje izvorno je shvaćanje života, koje nam govori da i prije nego smo bili, poziv je bio kao zov na postojanje. Taj zov na oblikovanje onoga što je u naumu Božjem da postane u povijesti, čekao je vrijeme da iz tog srca Božjega izvrijemo. To se dogodilo u času kad su se ostvarile medijacije koje omogućuju da se pojavimo: stvaralačkom ulogom tate i mame ta otajstvena pozvanost postaje fizička stvarnost, naš pojavak u povijesti. Uočavamo kako je nakon poziva na postojanje, slijedio poziv na nastajanje: otkrivanje naše zadatosti i mogućnosti njezinog ostvarenja.

Dragi vjernici, ako ne vidimo sve onako kako doista jest, nećemo ništa vidjeti. I zato je važno naglasiti i podcrtati neizbježne činjenice zahvata Božjega u ono što mi jesmo: poziv na postojanje, poziv na nastajanje i ostvarenje. Riječ je o vremenu i procesu u kojemu otkrivamo sebe i svoje mogućnosti. Događa se veličanstvena samospoznaja u kojoj prvo i najvažnije mjesto zauzima Gospodar života. U toj samospoznaji otkrivamo dar položen u naše osobe i mogućnosti toga dara. Otkrivamo da smo po toj obdarenosti okrenuti i upućeni na druge: na potrebe svijeta i vremena u kojem smo pozvani. Ovo dvoje ide zajedno. Polog dara i potreba vremena.

Biti pozvan znači shvatiti se kao kap u nepreglednim vodama koje vječno teku iz nepresušnog Izvora. Izvor ne može ne teći, jer ne može ne biti. Taj izvor je Bog. On ne može ne pozivati bića na život, jer je sami Život. On ne može ne stvarati, jer je po naravi Tvorac. On ne može ne biti povezan s nama, sa svojim djelom, jer smo kapi ogromnih voda koje teku iz božanskog Izvora. Možemo ne biti s vodama, ali ne možemo ne biti voda, makar bili i samo kap. Možemo biti odvojeni od tijeka voda i negirati poveznicu kapi tijeka vode, što znači ne spoznati, ne biti svjestan, ne imati aktivnu klicu života, ali ne možemo ne biti voda ako smo kapi vode. Osobni poziv u stvari znači biti kap i zato je važno zadržati svijest o identitetu vode, tj. o zajedništvu s Bogom misterijem. Biti jedna od kapi koje tvore vodu, koje tvore misterij života, koje su „sastavnice“ Boga ukoliko smo „provreli“ iz njega, spasonosno je za smisao onoga tko smo. Svatko od nas je jedna od kapi koja će biti dio svog oblaka - svoje grupe pozvanika. Biti jedna od kapi koja će pasti u određeno vrijeme, koja će pasti na određenu zemlju s ciljem da podrži nastanak i rast života. To je smisao poziva.

Sve nalazi svoj smisao u drugome

Pozvanost znači biti u funkciji života i ako s tim pristupom gledamo svijet on je pun pozvanih ljudi i nema ljudskog bića koje nije pozvano, a korijenski identitet ljudskog bića je biti pozvanik. Biti pozvan stvara ljudsko biće, tvori ga. Naravno, Božjom silom. Nakon poziva na postojanje, slijedi oblik pozvanosti na sustvaranje, odnosno na darivanje života - biti roditelj. Potom poziv na odgoj života – škola i izobrazba. Pa poziv na traženje, istraživanje života - znanost. Poziv na kvalitetu života - liječnik, medicinsko osoblje, svećenik. Poziv na olakšanje života - praktična, tehnička znanja. Poziv na zamjećivanje svete dimenzije života i sveti smisao života - osobe posvećenog života čiju Godinu slavimo.

I na ovom ću se malo zadržati, jer je kontekst ovog govora kontekst Godine posvećenog života. Poziv na posvećenje života. Mogli bismo to reći i ovako: poziv na „posvećenje“ životu. Uzmite sad tu lijepu hrvatsku riječ „posvetiti“: posvetiti nekome pažnju; posvetiti nekome ljubav, vrijeme, darove. Posvetiti znači pripadati, dati se bez interesa, jer Bog je biće koje samo ljubi i ako ima ikakav interes onda je to samo ljubav. I on poziva muškarce i žene koji će se na njegov način posvetiti životu i koji će tako posvećivati život. Biti član „posvećenog života“ znači biti za druge na Božji način. Djelovati iz ljubavi. Imati mjerilo ljubavi i biti snagom ljubavi.

Znači učiniti vidljivim ono što nam je još skriveno, a nalazi se u Božjem srcu do kojeg mogu doprijeti samo „proroci“ Božjeg uma i srca. To je duhovni poziv.

Možemo reći da posvetiti život znači „otkupiti“ ga danas; otkupiti život od mentaliteta „slučajnosti“, od kriterija „korisnosti“, od mjerila „provizornosti“, od mentaliteta „besmisla“ i „jednokratnosti“, odnosno od jednodimenzionalnosti. Posvetiti se znači omogućiti životu da se izrekne u svoj svojoj ozbiljnosti misterija koji u povijesti postaje mjesto Prisutnosti.

Božja šutnja i šok poziva danas

Bog i danas poziva u posvećeni život. Ovo „danas“ ima smisla samo ako u njemu naziremo vječno Božje „sada“ u kojem valja zamijetiti sebe kao stvarnost s kojom Bog računa. Doista, Bog ne može ne biti on, ne može ne djelovati kao Bog. Poziv, stoga, s njegove strane nije upitan i on je stalan u mnoštvu varijacija od kojih smo samo neke spomenuli: roditelj, pedagog, znanstvenik, liječnik, svećenik, tehničar… Svi su izgledi da se „poziv“ neće čuti, barem ne danas, sve dok se egzistencija (život) ne oglasi sa svojim vapajem, što znači da se u svakome od nas javlja nasušna potreba čuti sama sebe. Poziv se ne može zamijetiti dok ga se ne uoči kao dubinsku (korijensku) potrebu bića. On nije nešto dodano životu, nego je bilo bića: njegova žila kucavica. Stoga odazvati se pozivu je biti dosljedan sebi, biti na tragu vapaja svoga bića. Bog ne zove niti mimo niti protiv egzistencije. Bog zove po njoj. I treba ju dobro razumjeti i treba ju brižno čuvati.

Danas kao da imamo iskustvo Božje šutnje; a u stvari to je zatrpanost naše egzistencije i nemoć bića da tako glasno krikne da bismo ga čuli. To bih i ovako rekao: radi se o poremećaju „slušnog sustava“ u odnosu na zov bića, ponude biću i mogućnosti bića. Zatajio je sustav. Egzistencija je zatrpana i ne znamo gdje je Bog: „Adonde te escondiste…“, pitao bi Ivan od Križa, „Gdje se sakri…? Sve postoji, i on u svemu postoji, ali to treba čuti. Zbog situacije zatrpanosti egzistencije, danas su sve aktualniji „proročki“ pozivi na „posvećeni život“ tj. pozivi u odrasloj dobi i iznenadni. Kako je nestala sakralnost egzistencije, koja je bila prisutna u ranijim obiteljima i obiteljsko-božanskim odnosima, danas se do te sakralnosti može doći samo kroz osobni „šok“, koji može biti šok zla ili šok milosti. Čini se da se danas samo „šokom“ može prodrijeti do vapaja egzistencije za smislom. U tom duhu, draga braćo i sestre, potičem i ohrabrujem vojne i policijske kapelane da kroz ovu Korizmu u kapelanijama pokrenu događanja u kojima će vjernici Vojne biskupije osjetiti svetu dimenziju života, preporodnu snagu krštenja, spasenjsku ulogu Crkve, prodor u kvalitetu života s okusom božanskoga snagom molitve i liturgijskih slavlja. Volio bih da oživi smisao pozvanosti na „posvećenje života“. Neka ova Korizma bude tihi hod kroz vlastito biće u svjetlu Objave. Neka nam Korizma ne prođe u pukom čekanju određenih slavlja s ciljem da ih obavimo, ali da nas nutarnje mimoiđu. Bilo vam sveto ovo vrijeme četrdesetodnevnog hoda u kojem ćete spoznati snagu prisutnosti Božje u svom životu tako da će vam sveti hram postati vaše biće u kojem ćete oči u oči gledati sebe i Boga u vama. I Uskrs će tada biti drugačiji.

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij

Na spomendan sv. Franje Saleškoga, 23. siječnja 2015.