Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Predavanje vojnog biskupa na Hrvatskom vojnom učilištu

Srijeda, 13. 03. 2019.

U utorak, 13. ožujka 2019. godine, na Hrvatskome vojnom učilištu u Zagrebu, vojni biskup msgr. Jure Bogdan, održao je predavanje polaznicima 11. naraštaja izobrazbe časnika u funkcionalnom području. U sklopu predmeta Vojna etika i religijska kultura biskup je govorio na temu „Blaženi Alojzije Stepinac – svetac, zašto i kada?“.

Na početku predavanja biskup je rekao: „U sklopu naše Vojne biskupije - Vojnog ordinarijata u RH imamo kapelanije kojima je naslovnik bl. Alojzije Stepinac, kako kod hrvatske vojske tako i kod hrvatske policije. Posvuda u našoj Domovini, župne crkve, kapelice, kipovi i slike bl. Stepinca se iz dana u dan umnažaju. Njegov kult je davno nadišao granice naše zemlje! Na njegov grob svakodnevno dolaze mnogi i mole. Kako se „postaje“ svecem? Kako je to bilo kroz povijest Crkve? Kako je danas? Tko može biti proglašen svetim? Tko to čini?“

Prikazao je početke i povijest štovanja svetaca u Katoličkoj Crkvi. „U ranome kršćanstvu od samoga početka kršćani su s velikim poštovanjem pokapali tijela mučenika, okupljali se u molitvi na njihove grobove. Spontano su častili apostole i mučenike koji su svojom krvlju posvjedočili svoju vjeru, ljubav prema Kristu koji je za kršćane Spasitelj i Otkupitelj čovjeka. Mučenici – martyres znači svjedoci. Isto tako se spontano razvio i kult ispovjedaoca, priznavaoca – confessores koji su pretrpjeli progonstvo, ali ne i mučeništvo. Kult kršćana se postupno proširio i na one koji su živjeli kreposno na herojskoj razini i umrli na glasu svetosti. U početku kultna mjesta bili su grobovi mučenika pa i sama mjesta mučeništva. Nakon Milanskog edikta cara Konstantina 313. godine, kad je kršćanstvo u Rimskom carstvu postalo ravnopravno drugim religijama - postalo slobodno, ranokršćanske crkve i bazilike podizane su na grobovima gdje su pokopani mučenici, odnosno sveci. U ranom kršćanstvu Dan mučeništva – “dan rođenja za nebo” upisivan je u poseban kalendar kako bi se spomendan mučenika slavio svake godine. Tako su nastali martirologiji. Od VI. do XII. stoljeća uvođenje kulta nekoga sveca, njegova kanonizacija – proglašenje svetim, uvođenje u „kanon svetaca“ spadala je nabiskupe, biskupske ili pokrajinske sinode. Još u X. stoljeću neki su biskupi molili rimskoga papu da nekog kandidata proglasi svetim. Time bi kult dotičnoga sveca dobivao jači impuls i univerzalni značaj. Papa Grgur IX. je u XIII. stoljeću odredio da u Katoličkoj Crkvi samo rimski papa i pravno i stvarno može nekome odobriti javno štovanje za cijelu Crkvu, kanonizirati ga. Proći će više stoljeća dok je ova odredba rimskog prvosvećenika u potpunosti zaživjela u Zapadnome kršćanstvu. Papa Siksto V. (1585.-1590.) je reformirao Rimsku kuriju. Tom prigodom ustanovio je “Svetu kongregaciju obreda” za bogoštovlje – liturgiju. Malo kasnije povjerio je toj Kongregaciji i kauze kanoniziranja svetaca. Papa Pavao VI. je 1969. od te Kongregacije ustanovio dvije, jednu za kult i disciplinu sakramenata a drugu za kauze svetih. Apostolskom konstitucijom Divinus perfectionis Magister 25. siječnja 1983. papa Ivan Pavao II. je reformirao Kongregaciju za kauze svetih. Donio je nove propise o kanonizacijama i beatifikacijama koji su u Crkvi i danas na snazi. Ovdje valja spomenuti da su i Benedikt XVI. i papa Franjo intervenirali u propisima i praksi proglašavanja svetim.

U prvom tisućljeću kršćanstva, nazivi beatus (blaženi) i sanctus (sveti) upotrebljavaju se u istom značenju za nekog Božjeg ugodnika. Uostalom i onda i danas svaki svetac je blažen jer uživa vječno blaženstvo u Bogu, s Bogom.

U srednjem vijeku blaženima se nazivaju i oni koji su umrli na glasu svetosti, ali taj naslov ne uključuje nikakvo javno crkveno štovanje dotične osobe. U XV. stoljeću za pravnike – kanoniste, beatus – blaženik je onaj koji je predmetom privatnog štovanja vjernika, dok se za onoga koji je javno štovan u crkvi, upotrebljava termin sanctus - sveti. Godine 1483. papa Siksto IV. je prvi koji je formalno dopustio da se javno štuje u crkvi onaj koji ima naslov beatus – blaženi i time ovom naslovu daje i pravno značenje. U XVI. stoljeću, pape (skoro redovito) udovoljavaju molbama da kandidat za kanonizaciju – proglašenje svetim, već ranije bude javno štovan kao beatus - blaženik. Ovo papino dopuštenje nazvano je beatificatio - beatifikacija.

U XVII. stoljeću beatifikacija postaje obveznom etapom prije kanonizacije. Papa najprije dopušta ograničeni kult – samo na nekom području i to u skromnijemu obliku nego što se štuju sveci. Nakon čudesa koja su se dogodila na zagovor dotičnoga sveca, blaženik može biti kanoniziran - proglašen svetim, uvršten u popis svetaca i kao takav obvezno štovan u cijeloj Crkvi.

Papa Pavao VI. je prvi put predsjedao jednoj svečanosti beatifikacije 17. listopada 1971. Tada je proglasio blaženim poljskog svećenika franjevca, „dobrovoljca bunkera gladi“ Maksimilijana Kolbea. Papa Ivan Pavao II. predsjedao je osobno svim beatifikacijama, kako u Rimu, tako i izvan Rima. Za Pape Benedikta XVI. (2005.-2013.) i sadašnjeg pape Franje beatifikacijama predsjeda prefekt Kongregacije za kauze svetih ili neki drugi papin legat, a kanonizacijama papa.

Biskup Bogdan je potom govorio o crkvenim propisima danas i o postupku za proglašenje svetim. Pojasnio je pojam beatifikacije i kanonizacije. Beatifikacija – proglašenje blaženim je papinsko dopuštenje ili odobrenje novoga štovanja pod nazivom „blaženika“ s ovlaštenjem da se slavi liturgijski spomendan ili blagdan dotičnog Sluge Božjega u okviru određenih granica, jedne biskupije, redovničke zajednice ili naroda, a da se prethodno nije tako štovao. Proglašenje blaženim, beatifikacija je dakle papinsko dopuštenje štovanja – permissio cultus u vidu buduće kanonizacije ili bez obzira na kanonizaciju.

Kanonizacija – proglašenje svetim znači da rimski prvosvećenik – papa propisuje svim vjernicima u Katoličkoj Crkvi štovanje nekog Božjeg ugodnika kao sveca, određujući da se obavlja svečana služba, sveta Misa s časoslovom u čast dotičnoga sveca. U kontekstu današnjih preciznih propisa za pokretanje postupka za proglašenje blaženim i svetim biskup je izložio život bl. Alojzija Stepinca, kardinala i mučenika (Krašić, 8. svibnja 1898.-Krašić,10. veljače1960.). Nakon smrti ovog iznimnog hrabrog i svetog pastira u Krašiću 10. veljače 1960., njegov grob iza glavnog oltara u zagrebačkoj prvostolnici postao je mjesto kontinuirane tihe molitve, žarište duhovnosti. Zagrebački nadbiskup Franjo Kuharić i njegov prethodnik kardinal Franjo Šeper, prefekt Kongregacije za nauk vjere, uputili su 17. veljače 1980. molbu papi Ivanu Pavlu II. da se otvori dijecezanski postupak u vidu beatifikacije kardinala Stepinca. Kongregacija za proglašenje svetaca dopustila je 4. prosinca 1980. da se pri Rimskoj biskupiji otvori dijecezanski proces pred posebnim sudištem i pod strogom tajnom. Sve je bilo pridržano Svetoj Stolici. Postulaturom je imenovan franjevac Antonio Cairoli OFM. Ista je Kongregacija odobrila tek 11. listopada 1984. da se sudište vodi i u Zagrebu, također sub secreto.

Nadošle su poteškoće s jugopolicijom. Proces je iz sigurnosnih razloga bio zaustavljen na neko vrijeme. Otac Cairoli preminuo je 1989. godine. Novi postulator msgr. Juraj Batelja imenovan je 4. listopada 1991. Postupak je nastavljen. Nakon temeljitih ispitavanja, svjedoka, dokumenata, spisa iz 126 arhiva, dijecezanski postupak je završen i predan je Rimskoj Kongregaciji za proglašenje svetim. Pod vodstvom generalnog relatora mađarskog dominikanca Ambroza Eszera izrađena je Pozicija o sluzi Božjem Alojziju Stepincu nadbiskupu zagrebačkome, kardinalu mučeniku.

Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je blaženim i mučenikom, tj. dopustio je javno štovanje kardinala Stepinca, mučenika, 3. listopada 1998. u hrvatskom nacionalnom svetištu Mariji Bistrici. Bilo je to na 52. obljetnicu glasovita govora koji je nadbiskup Stepinac izgovorio na suđenju u Zagrebu. Od tada se vodi proces za kanonizaciju.“

Biskup je protumačio kako se vodi postupak u kojoj je fazi sada i koje su poteškoće usporile kanonizaciju bl. Alojzija. Svoje izlaganje je zaključio:„Iz proučavanja života i djela bl. Alojzija Stepinca od njegovih mladenačkih dana do smrti proizlaze tri konstante, tri odrednice njegova djelovanja i postupanja:

a) Bogoljublje: poštovanje Božjeg zakona koje se očituje u cijeloj prirodi i u čovjeku, osobito u čovjekovoj savjesti po kojoj je odgovoran pred ljudima i pred Bogom;

b) Čovjekoljublje: poštovanje prema svakom čovjeku, narodu, koje god rase, boje, jezika i vjere bio;

c) Rodoljublje: poštovanje vlastita hrvatskog naroda iz kojega je potekao, kojim se ponosio i za koji se molio i patio.

To su razlozi njegove beatifikacije. To su razlozi njegove buduće kanonizacije. Bl. Alojziju Stepincu to ne treba. Ali treba nama. Treba današnjim kršćanima. Treba Crkvi! Exempla trahunt – primjeri privlače. Svrha života je svetost. Svetost je prijeko potrebna.“

Nakon biskupova izlaganja, uslijedio je zanimljiv i intenzivan razgovor prisutnih polaznika 11. naraštaja izobrazbe časnika s biskupom na iznesenu temu.