Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proljetni susret svećenika Vojnog ordinarijata

Petak, 05. 04. 2013.

tekst i foto: J. Stanić

Već uobičajeni susret svećenika Vojnog ordinarijata u RH, što se tradicionalno održava u tjednu iza Uskrsa, i ove je godine okupio dvadeset i pet svećenika, vojnih i policijskih kapelana, te vikare Vojnog ordinarijata, predvođenih mons. Jurjem Jezerincem, biskupom kojemu je povjerena pastoralna skrb vjernika katolika što rade u MUP-u, MORH i OS RH.

Specifičan je karakter ovoga skupa jer u sebi sretno spaja tri komponente: kršćansku tradiciju Emausa, duhovnu obnovu i radni susret. K tome se sretno uklopila i mogućnost sudjelovanja svećenika na misi 2. travnja u Aržanom, za pokojnog Josipa Jovića, prvog poginulog hrvatskog branitelja. Darovao je život, kako volimo reći, na oltar slobode hrvatskog naroda i svih ljudi dobre volje što Hrvatsku drže svojom domovinom. Ustvari, ubili su ga baš na Uskrs oni koji su željeli osporiti pravo Hrvatskoj da bude slobodna, štoviše da uopće postoji. On je, iskreno vjerujemo u vječnoj domovini. Ili je na putu da u nju uđe. Stoga za njega molimo i za njega zahvaljujemo, baš kao što molimo i zahvaljujemo, u ovakvim i u mnogim drugim sličnim prigodama, za sve naše branitelje što im je život nasilno oduzet. Oni ga nisu sebično čuvali, samo da bi Hrvatska mogla ponosno živjeti. Uvijek je emotivan susret s majkom i obitelji poginulog branitelja. Bilo je tako i ovaj put.

Emaus je za sudionike prigoda da čovjek u ugodnom ozračju, odlazeći iz svog stalnog prostora i rutinskog dnevnog rada, doživi Susret. Gospodina se može sresti na različite načine. On govori u savjesti svakog čovjeka, govori po tekstu Svetoga Pisma, govori putem liturgijskih slavlja, govori po bližnjima, govori… I mi njemu pokušavamo reći mnogo toga. Koji puta i ne tako suvisle i dobro smišljenje stvari. Koji puta dobro formulirane rečenice što prenose radost i zahvalnost; ili muku, težnju, očekivanje, zbunjenost. Baš kao i slučaju učenika što napustiše Jeruzalem, bježeći u sigurnost udaljenih prostora, s komentarom: „a mi smo se nadali“ što ga izgovaraju, činilo im se pred slučajnim suputnikom stancem. No Gospodin je blizu. S njim dijele - lome Kruh. I prepoznaju ga.

Prvi je dan bio dan putovanja. Dugoga dana u naše utočište u karmelićanskom samostanu „Sv. Ilija“ u Zidinama, ususret nam je došao fra Ivan Dugančić, i kroz tri teme (Riječ Božja u našem životu; Svećenik svjedok vjere u godini vjere; Mjesto i uloga svećenika u svijetu) pozvao nas na promišljanje onih sadržaja koje je pred nas stavio sveti otac papa Benedikt XVI kad je otvorio aktualnu Godinu vjere.

Trećega smo dana, sunčanoga, živjeli u susretima. Najprije smo posjetili mostarski biskupski ordinarijat i mons. Ratka Perića, koji nas je ugostio kao braću na putu. Darovao nam je od svoga vremena, iskustva, pogleda na život i nadanja dio što oplemenjuje. Kratki posjet katedrali i riječi don Luke Pavlovića u prekrasnoj unutrašnjosti zdanja što formom upućuje na biblijski šator, samo je doprinio ionako lijepom dojmu.

Kratko je trajala šetnja ulicama, preko središnjega trga zapadnoga dijela Mostara, do sjedišta franjevačke provincije i crkve sv. Petra i Pavla, što svojim visokim tornjem uistinu dominira cijelim gradom. Atrij njihova samostana, samostanska kapela, knjižnica, te župna crkva; uz riječi fra Ante Marića upoznaše nas s dijelom povijesti i sadašnjosti franjevaca na ovom mjestu.

Put nas je dalje vodio, slijedeći tok Neretve, do vojarne u Čapljini, gdje su nas dočekali: zapovjednik vojarne general Tomo Kolenda i njegovi suradnici časnici H-komponente vojske BiH, generalni vikar Vojnog ordinarijata BiH mons. Željko Čuturić, vojni kapelan u ovoj vojarni vlč. Ivica Turudić . Naš pravi domaćin biskup mons. Tomo Vukšić, bio je s nama od jutra. Susret na ulazu u vojarnu, hod do kapelice, prigodne riječi pozdrava, nekoliko informacija o životu i sredini u koju smo došli, te zajednički ručak u vojarni, obilježili su ovaj dio našeg dana. Što drugo preostaje nego zaključiti: lijepo je biti s Ljudima.

Put od Čapljine do Humca vodio nas je preko Studenaca. Kratko zaustavljanje i posjet svetištu Srca Isusova, te potom posjet Kravicama samo je upotpunio ionako lijep i dobrim sadržajima bogat dan.

Popodnevni dio donio je susret i s baštinom; s onim što se čuva u muzejima, galerijama, gliptotekama, pinakotekama… Franjevački samostan na Humcu, uz svoj redoviti pastoralni rad sa župljanima, odgaja i novi naraštaj mladića što se kroz iskustvo novicijata pripremaju kako bi postali članovi reda. Cjelovitoj formaciji njihovih osobnosti ne malo doprinosi i činjenica da u njihovoj kući postoji i prostor što čuva baštinu što nam dolazi iz povijesti. Čak i one jako daleke. Najstariji je eksponat ovoga muzeja star gotovo 16 tisuća godina. Tu su i predmeti iz vremena kad je stari Rim bio možda tek selo pokraj Tibera. Ima tu stvari i iz života naših predaka što naseliše ove prostore. Šetnja prizemljem, između skulptura i slika dodaje ionako bogatom doživljaju.

Zadnjega dana našega boravka u Zidinama, baveći se aktualnim stvarima, među ostalim rješavali smo izazove što postavlja organizacija ovogodišnjeg sudjelovanja na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdes.

Sa smirajem dana, vrativši se na početne pozicije, tj. svatko u svoj redoviti životni i radni okoliš, ostalo je još jedino zaključiti: bilo je korisno i lijepo.