Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslava spomendana Zrinskih i Frankopana i Dana Međimurske županije

Subota, 26. 04. 2014.

U Čakovcu je u subotu, 26. travnja, okupljanjem povijesnih postrojbi iz Hrvatske i Mađarske, njihovim mimohodom središtem Čakovca te svetom misom za Zrinskog i Frankopana u 10 sati u župnoj crkvi sv. Nikole biskupa započelo obilježavanje spomendana Zrinskih i Frankopana i Dana Međimurske županije. Misno slavlje predvodio je vojni biskup mons. Juraj Jezerinac.

Prije početka mise biskup Jezerinac je pozdravio sve uzvanike ispred Županije i Zrinske Garde, sve gardiste i vjernike podsjetivši ih da je na poticaj Zrinske garde Čakovec Hrvatski sabor na 24. sjednici 28. listopada 2011. proglasio 30. travnja kao spomen na Zrinske i Frankopane. "Spomendan Zrinskih i Frankopana snažna je poruka hrvatskom narodu, posebno danas, da bez poštenja, bez zauzetosti za opće dobro hrvatskog naroda i građana ove zemlje,  da se bez bez žrtve i vjere ne može graditi Hrvatska", naglasio je biskup.

Homilija vojnog ordinarija

Nalazimo se u vazmenoj osmini u kojoj slušamo čitanja iz Djela Apostolskih, koja opisuju život prve Crkve, koja se počela snagom Duha Svetoga sve više širiti na činjenici Isusovog uskrsnuća. Da je Isus doista uskrsnuo evanđelist Marko donosi tri slučaja: Isusovo ukazanje Mariji Magdaleni, dvojici učenika koji su bili na putu prema Emausu te Jedanaestoricu Isusovih učenika dok su bili za stolom. Isus je prekorio njihovu „nevjeru i okorjelost srca“, što nisu povjerovali onima koji ga vidješe uskrsla od mrtvih“ (Mk16, 14-15).

U sva tri ukazanja evanđelist ističe nevjeru apostola i traži od njih da ne budu nevjerni i okorjela srca. Djela apostolska opisuju kako je Isusovo uskrsnuće donijelo velike neprilike poglavarima i vođama naroda. Veliko vijeće, glavari i pismoznanci bili su svi u čudu. Znaju da su Petar i Ivan nepismeni ljudi i neuki, nisu pohađali nikakve škole. Zbunila ih je njihova neustrašivost. Sve činjenice govore da je Isus uskrsnuo, ali oni to nikako ne žele prihvatiti nego se povlače u vijećnice, pitajući se: „Što ćemo s tim ljudima?“. Čudo ne mogu zanijekati. Ono je poznato svim ljudima. Mislili su da nije dobro, barem ne za sada, pribjeći bilo kakvoj sili. Jedino što im preostaje jest da „podnipošto ne govore niti  naučavaju u Ime Isusovo“. Bila je to jedna vrst javne opomene. No Petar se nije obazirao na zabranu, štoviše, poručuje im: „Sudite, je li pred Bogom pravo slušati radije vas nego Boga. Mi, doista, ne možemo ne govoriti što vidjesmo i čusmo!“. Naime, Isus im je naredio da idu naviještati evanđelje svakom stvorenju, jer vjere nema bez navještaja

Draga braćo i sestre! Vjera dolazi od slušanja evanđelja (usp. Rim 10, 14-17), ako ga prihvaćamo kao Božju Riječ (1 Sol 2,13). Vjera je, dakle, poslušnost Riječi Božjoj (usp. Rim 1,5). Riječ je o osobnom prianjanju uz Boga, Isusa Krista. I takva vjera ne ostaje bez odjeka. Ona postaje djelotvorna, kao što je bila Marijina vjera.

Vjera je susret s Isusom Kristom. Nije to susret s nekom idejom već sa živom osobom, Isusom Kristom, koji nas duboko preobražava. I taj susret s njime obnavlja naše ljudske odnose i stvara međusobno bratstvo među ljudima. Imati vjeru u Boga Isusa Krista nije nešto što se tiče samo uma, područja intelektualne spoznaje, već je promjena koja zahvaća cijeloga čovjeka: um, srce, volju, emocije, ljudske odnose, tjelesnost. S vjerom se doista sve mijenja u nama i postajemo svjesni da smo samo putnici na ovome svijetu prema nebeskoj domovini.

Vjera je dar Božji koji treba čuvati. Da bismo sačuvali vjeru potrebno ju je svakodnevno učvršćivati kroz molitvu, sakramente, dobra djela. To je proces koji traje cijeli život. Da bi ju još više učvrstio papa Benedikt XVI  rekao je 22. studenoga 2012. prigodom otvorenja Godine vjere: „Potrebno je ponovno otkriti sadržaje vjere koju se ispovijeda, slavi, živi i moli, te razmišljati o samom činu vjere. Zadaća je koju svaki vjernik mora osobno ispuniti, osobito u ovoj Godini“.

Vjera je Božji dar ali i ljudski čin. To jasno kaže Katekizam katoličke Crkve: „Nemoguće je vjerovati bez milosti i unutarnje pomoći Duha Svetoga. A ipak nije ništa manje istinito, da je vjera izvorno ljudski čin. Ne protivi se slobodi,  niti čovjekovu razumu, da čovjek povjeruje Bogu i prione uz istine koje je on objavio“ (KKC 154). Vjera je, dakle, pristanak kada naš um i naše srce kažu svoj „da“ Bogu, ispovijedajući da je Isus Gospodin, a to znači Bog. I taj naš „da“ daje nam snagu i preobražava naš život.

Spominjući se danas Zrinskih Frankopana ne možemo mimoići njihov vjeru. To su Fran Krsto Frankopan, književnik i pjesnik koji je govorio 6 jezika te Petar Zrinski, njegov zet, koji je predvodio poznatu urotu. Obojica su bila pogubljena u Bečkom Novom Mjestu. Povod nezadovoljstvu bio je Varšavski mir, sklopljen 10. kolovoza 1664. godine kojim su Turci, iako su bili poraženi, od Bečkoga dvora dobili pravo da zadrže sve do tada osvojene krajeve. Nezadovoljnici su stvorili savez poznat kao Zrinsko- Frankopanski otpor, kojim su htjeli umanjiti vlast  hrvatsko – ugarskog kralja Leopolda i Habsburgovaca. Bečki je dvor to brzo doznao i Petar Zrinski i Krsto Frankopan bili su pozvani u Beč, očekujući razumijevanje za hrvatsko nezadovoljstvo. Međutim, car Leopold ih je dao odmah uhititi i zatvoriti. Bila je podignuta optužnica protiv njih, iako je to bilo u suprotnosti s kraljevim obećanjem da im se neće ništa dogoditi. Osim toga hrvatskim je velikašima mogao suditi samo hrvatski Sabor.

Nakon molitve na stratištu krvnik je udario mačem Krstu Frankopana po ramenu, a Krsto je uskliknuo: „Isuse! Marijo!“. Drugim mu je udarcem odrubio glavu. Fran Krsto  i Petar Zrinski pogubljeni su na opće zaprepaštenje hrvatske u ugarske javnosti i cijele Europe. Njihovi posmrtni ostaci preneseni su  u hram narodnih i duhovnih velikana hrvatskoga naroda, u zagrebačku prvostolnicu, u kojoj, ispod njihovih poprsja piše: „Navik on živi k izgine pošteno“. Tako je Bečki dvor obračunao sa svim članovima Zrinskih i Frankopana, dviju najmoćnijih i najslavnijih hrvatskih plemićki obitelji, opljačkao silnu imovinu i zastrašio sve svoje protivnike u Hrvatskoj i Ugarskoj i tako omogućio Turcima da pustoše i osvajaju hrvatske zemlje. Uništenje hrvatskih obitelji Zrinskih i Frankopana jedan je od najžalosnijih i najstrašnijih događaja u cijeloj hrvatskoj povijesti, koji je imao teške  nesagledive posljedice za narod i hrvatsku državu (Hrvatski mučenici za vjeru i dom, str. 131).

Fran Krsto Frankopan i Petar Zrinski pisali su dan prije (29. travnja 1671.) oproštajna pisma svojim ženama. Ne zna se koje je pismo ljepše. Iz njihovih se pisama vidi njihova živa vjera i potpuna predanost  u volju Božju. Fran Krsto Frankopan završio je pismo ženi Juliji: „Draga moja Julijo, Zbogom. Ja sam ti na ovom svijetu bio odan muž, a na drugom bit ću ti najvjerniji posrednik pred Bogom. Ostajem zauvijek, moja draga Julijo, tvoj najljubljeniji i najnježniji muž“. Svoju pobožnost prema Majci Božjoj Fran Krsto Frankopan duboko je gajio što je posebno vidljivo u njegovoj posveti Majci Božjoj pod naslovom “Elegija Presvetoj Bogorodici Mariji Loretskoj“.

Braćo i sestre! Zrinski i Frankopani, kojih se danas spominjemo, živjeli su u vremenu nadiranja Turaka. U isto vrijeme iz Njemačke i Mađarske širilo se krivovjerje. Stoga su se borili da na ovim prostorima  sačuvaju katoličku vjeru u srcu hrvatskoga puka. I jedan i drugi bili su iskreni vjernici i mučenici za Hrvatsku domovinu.

Rod hrvatskih velikaša Frankopana u svojoj je dugoj povijesti dao tri Katarine, žene visoko kulturne. Prva glasovita Katarina Frankopan, rođena 1493. godine, udala se za ugarskog velikaša Perenya. Prevela je na mađarski jezik  poslanice sv. Pavla. Druga glasovita Katarina Frankopan bila je udana za Nikolu Zrinskog, sigetskog junaka. Dala je tiskati 1560. godine molitvenik „Raj duše“. Treća glasovita Katarina bila je sestra kneza Franje Krste Frankopana, udana za Petra grofa Petra Zrinskog, koji je zajedno s njezinim bratom Franom Krstom tragično završio u Bečkom Novom Mjestu. Bavila se književnošću i ona je napisala Molitvenik „Putni tovaroš“. Svakako je veoma važan Molitvenik druge glasovite Katarine, „Raj duše“, a to je Katarina Frankopan, udana za Nikolu Zrinskog. Da bi se na neki način suprotstavili nadiranju krivovjerja, posebno onih koji ne štuju Blaženu Djevicu Mariju, ona je izdala Marijanski molitvenik „Raj duše“. Ovim je molitvenikom Katarina Frankopan Zrinska htjela proslaviti Blaženu Djevicu Mariju, jedinu nadu patničkom narodu u onim teškim vremenima. Bilo je to vrijeme nadiranja turske vojske, i kad je svakog dana  bivalo sve veće rasulo u Europi i opasnost širenja krivovjerja na našim prostorima. Stoga je njezin molitvenik „Raj duše“ vjeran odraz katoličkog nauka o Mariji. U njemu se štuje Marija kao prava Majka Božja, kao ona koja je bez grijeha začeta, koja je uvijek Djevica, koja je na nebo uznesena, koja se i dalje brine za svoju djecu kao zagovornica, pomoćnica  u svim potrebama, kao ona koja je Kraljica neba i zemlje. Iz Katarinina molitvenika izbija žarka njezina ljubav i ljubav tadašnjeg hrvatskog puka prema Mariji i neograničeno pouzdanje u Mariju. Zanimljivo je pročitati litanije koje je sastavila Katarina. Naslov tih litanija je “Zazivanje slavne i preblažene Dive Marije“,  u kojima ima 119 zaziva, među ostalima i zaziv Sveta Mati slobode, moli za nas, kao i zaziv „Sveta Mati didine, moli za nas. „Didina“ je isto što i domovina.

Braćo i sestre! Slaveći danas Dan Zrinskih i Frankopana i mi se pomolimo dragom Bogu i  Blaženoj Djevici Mariji, da nam izmoli dar vjere, da možemo snagom Duha Svetoga i zagovorom Marije, doprinijeti barem malo boljitku našega naroda, naše domovine, naše „didine“, kako ju je nazvala Katarina Zrinska. Amen.