Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslavljen Dan kapelanije sv. Euzebija i Poliona

Nedjelja, 29. 05. 2016.

Vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan predvodio je u nedjelju 29. svibnja u crkvi Sv. Euzebija i Poliona u Vinkovcima središnje euharistijsko slavlje u povodu dviju proslava nebeskih zaštitnika župe sv. Euzebija i Poliona i Dana policijske kapelanije Policijske uprave vukovarsko-srijemske čiji su sv. Euzebije i Polion zaštitnici. Koncelebrirali su kapelan poslužitelj za Policijsku kapelaniju „Sv. Euzebije i Polion“ vlč. Željko Rakošec, vojni kapelan u Đakovu o. Dragan Majić, DI, gvardijan samostana Sv. Antuna Padovanskog u Vinkovcima fra Martin Dretvić, OFM Conv., i domaći župnik msgr. Tadija Pranjić.

Pozdravljajući prije početka misnog slavlja msgr. Pranjić rekao je: „Ova župna crkva je od prvih početaka Domovinskog rata, možemo reći, danonoćno bila vezana za sudbinu hrvatskih oružanih i redarstvenih snaga. Ovdje smo se skupljali u svim trenutcima i u trenutcima velikih životnih tragedija, od tragedije Borova Sela, kada je počela velikosrpska agresija na Republiku Hrvatsku pa do svih onih zadušnica i misa koje je slavila u ovoj župnoj crkvi vojska zajedno s redarstvenim snagama.“

U propovijedi je msgr. Bogdan, podsjećajući na mučeničku smrt sv. Euzebija, biskupa 258. godine i sv. Poliona lektora, 304. godine, rekao „kako u Cibalama i kroz sva naredna stoljeća do danas, stojimo pred naletom neshvatljive mržnje prema kršćanskom svjetonazoru, prema Isusovu nauku, Evanđelju“. Naveo je i podatak kako su u Dioklecijanovo vrijeme poginuli i pripadnici njegove osobne straže. „Inače je u povijesti Katoličke Crkve jako puno vojnika i policajaca koji su bili mučenici, redarstvenici i koji su proglašeni svetima“, rekao je msgr. Bogdan. Istaknuo je da Knjiga Otkrivenja opisuje u veličanstvenim slikama kako Kristovi vjernici koji prolaze kroz mnoge nevolje i kušnje na kraju pobjeđuju, ne oružjem i silom, nego Krvlju Jaganjčevom i riječju svoga svjedočanstva. Msgr. Bogdan ističe kako svjedočenje Evanđelja zahtijeva od svih članova Crkve „da krenemo naprijed, da iziđemo u svijet. Papa Franjo upravo nas na to potiče. Svi smo pozvani na ovaj novi misionarski iskorak izići iz vlastite udobnosti, imati hrabrosti posegnuti u sve periferije kojima je potrebno svjetlo Evanđelja. Evanđelje nije rezervirano i predviđeno samo za crkve i za sakristije. Evanđelje je predviđeno za čitav svijet. Kao i u Isusovo vrijeme, tako i danas, kršćanska poruka, svjetlo Evanđelja, nisu svugdje jednako dobro primljeni“.

Rekao je također da bi pronašli mučenike ne treba ići u rimske katakombe, iskapati i istraživati. I naše vrijeme ima mučenike, blaženike, svece. „Koliko li je bilo hrvatskih mučenika iz razdoblja 2. svjetskog rata i poratnog vremena? Teško da ćemo to ikada do kraja moći saznati, ali razmišljam i o tome koliko je bilo pravih mučenika u vašem kraju sada u Domovinskom ratu. More je žrtava, ali ima među žrtvama pravih mučenika koji su ubijeni iz mržnje prema katoličkoj vjeri. Ne smijemo ih zaboraviti. Ljubav prema istini, poštovanje prema prolivenoj i nevinoj krvi na našim prostorima potiče nas na objektivno, povijesno, znanstveno istraživanje bez odgađanja koje se mora odvijati daleko od svake politike bez ikakvih politikanskih instrumentaliziranja. Valja sve to proučiti i prosuditi kako bi se najprije upoznalo sve žrtve jer svaki ljudski život je u očima Božjim dragocjen, svaki čovjek je dijete Božje, svaki čovjek ima svoje dostojanstvo za života, a isto tako i u smrti. Ima pravo na dostojanstveni pokop“, rekao je msgr. Bogdan i nastavio: „Proučavajući žrtve treba dobro istražiti one koje su pogubljene iz mržnje prema vjeri. Ne možemo i ne smijemo ih zaboraviti. Sve ih treba podvrgnuti sudu vrhovnog crkvenog autoriteta kako bi ih na temelju objektivnog proučavanja povjesničara i teologa predložili vjerničkoj zajednici na uzor i štovanje ubrajajući ih u blaženike i svece Katoličke Crkve kao što su to sv. Euzebije i sv. Polion. I oni su ubijeni kao protivnici carstva, sustava, more su im toga na teret stavili da bi ih mogli smaknuti. Takva je metodologija uvijek ista.

Crkva se u svom dvomilenijskom djelovanju uvijek zalagala da povijest pišu događaji, a ne dnevno-političke potrebe. Crkvi se ne žuri. Kršćanski mučenici su bili i ostali najvredniji dragulji iz života Crkve koji će blistati zemaljskoj putujućoj Crkvi do vječnosti kad će Isus ponovno doći u slavi suditi žive i mrtve.“ Mučenika ima i danas u tolikim zemljama. Kršćani su proganjani radi vjere. „U nekim zemljama, a nije tako dugo kako je bilo i kod nas da su smetali oni najjednostavniji križići na vratu. Danas ima zemalja gdje se to kažnjava. Danas u 21. stoljeću naša je Crkva Crkva mučenika. Kršćani se sustavno istjeruju iz svojih kršćanskih tisućljetnih krajeva, ruše se i iz temelja uništavaju kršćanske crkve, katedrale, svetišta i samostani, ubožnice i bolnice, arhivi i riznice. Uništavaju se sami temelji kršćanskih zdanja da se uvjeri buduće naraštaje da kršćana tamo nikada nije ni bilo. Sve ste i vi to doživjeli sada u Domovinskom ratu na ovim prostorima i uspomene su još svježe. Koliko se danas troši crnila i tinte da bi se medijski oblatilo i obezvrijedilo kršćanske vjerovjesnike, da bi se zakonski obezvrijedilo Božjim prstom upisano u ljudsko srce naravne prirodne zakone. Što se to događa s nama da se sustavno dopušta promicanje kulture smrti naspram kulture života? Procjenjuje se da diljem svijeta u naše vrijeme oko 100 milijuna kršćana trpi razne progone. Dobri poznavatelji tvrde da su danas kršćani najprogonjenija vjerska zajednica u svijetu. U ovoj misi mi se sjećamo i molimo za našu braću i sestre koji su progonjeni zbog svoje kršćanske vjere“, rekao je msgr. Bogdan.

I u demokratskim zemljama svjetlo kršćanske vjere katkada nailazi na otpor. „Nekima se čini, kaže papa Franjo, da je svjetlo vjere bilo primjereno antičkim društvima, međutim, za nova doba, za odrasloga čovjeka, koji se ponosi svojim razumom, takvo je svjetlo beskorisno. Zar je vjera zbilja lažno svjetlo koje nas zatvara u mrak neznanja kako bi neki htjeli? Euzebijeve Cibale i Polionov grad Cibale, povijest naše domovine, povijest svijeta to opovrgava. Što bi s nama bilo i bi li se za hrvatski narodi uopće znalo da od stoljeća sedmog svjetlo Isusova Evanđelja, Radosna vijest nije bila temeljna odrednica, smjerokaz i program našega vjerovanja?“, upitao je msgr. Bogdan. Sveti mučenici su iz ljubavi prema Bogu bez mržnje prema progoniteljima hrabro svjedočili do kraja.

“Kršćanski mučenici nisu kukavice. Kršćanski mučenici nisu kamikaze. Dimenzija božanske ljubavi u njihovu srcu bitno ih razlikuje od ovih posljednjih. Kršćanski mučenik umire s ljubavlju, ne s mržnjom. Zahvalni smo Bogu da su se u ovom podneblju i u našem hrvatskom narodu uvijek našli hrabri pastiri poput onih o kojima govori sv. Petar u svojoj poslanici, utemeljeni na Petru Stijeni koji je svjedok Kristovih patnji i zato je zajedničar Kristove slave. Ovi su biskupi, svećenici, lektori, kršćani služili narodu dragovoljno po Božjem, oduševljeno kao uzori vjernika, zato su primili, kaže sv. Petar, 'neuveli vijenac slave'. Taj vijenac svetosti blista na glavi bl. A. Stepinca, bl. M. Bulešića, bl. Drinskih mučenica i tolikih Božjih ugodnika velikoga mnoštva iz hrvatskog martirologija Katoličke Crkve. Svi oni i ostali kršćanski mučenici, svatko u svome vremenu, posvjedočili su da se samo u svjetlu vjere može priznati ljudsko dostojanstvo u punini i otkriti pravi smisao ljudskoga života.''

Zaključujući propovijed o dimenziji našega kršćanstva koja se zove mučeništvo, msgr. Bogdan je rekao: „U teologiji Katoličke Crkve mučeništvo je smatrano privilegijom. To znači kako svaki kršćanin nije pozvan biti mučenik. Bog odabire pojedince muškarce i žene i daje im taj privilegij, povlasticu da posvjedoče svoju ljubav prema Kristu vlastitom krvlju. Onaj tko vjeruje ovo razumije, onaj tko ne vjeruje ovo nikako ne može razumjeti.“

Čestitajući nebeske zaštitnike msgr. Bogdan je poručio „da u našoj kršćanskoj vjeri uvijek iznova treba bolje upoznavati, produbljivati to da živimo zajedno i da dnevno vlastitim životom svjedočimo svoju pripadnost Kristu“. Među brojnim vjernicima na misi su sudjelovali i djelatnici Policijske uprave vukovarsko-srijemske. Pjevanje je predvodio domaći župni Mješoviti pjevački zbor „Sv. Cecilija“ uz orguljsku pratnju voditeljice Dubravke Vukovarac.