Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Prosvjetljenje iza rešetaka

Ponedjeljak, 12. 08. 2013.

Misa u lepoglavskoj kaznionici (arhiv Vojne biskupije)

"Puno sam razmišljao o nesretnim sudbinama, gledao ljude oko sebe po kaznionici kako propadaju, kako ostaju napušteni. A ja sam svoj križ iznio, dobio sam neki Božji znak... " kaže splićanin Jakša Bulić, koji je dok je robijao u Lepoglavi, doživio prosvjetljenje na svetoj misi.

Jakša Bulić, 39-godišnji Splićanin koji je prije tri godine izašao iz zatvora gdje je “gulio” deset i pol godišnju kaznu zbog sudjelovanja u pljački kombija Hrvatske pošte u Vranjicu 16. ožujka 2001. godine kada je ukradeno oko tri i pol milijuna kuna koje nikad nisu pronađene, ovih dana krenuo je u ostvarivanje ideje koja se rodila u Lepoglavi - osnovao je Udrugu za nacionalni razvoj “Bili cvitak”.

Bivši robijaš odlučio je preko udruge koja je registrirana u ožujku, kako stoji u njezinu statutu, “podići razinu kvalitete života djece i osoba starije životne dobi, pomagati na društvenom, socijalnom, ali i informatizacijskom planu nacionalnog razvoja, poticati razvoj kulture raznim manifestacijama te poticati ljude na čuvanje digniteta Domovinskog rata”.

Bulić preko udruge želi pomoći u građenju domova za starije, uređenju školskih igrališta, izgradnji dječjih vrtića i slično. A kako je došlo do toga da bivši zatvorenik “promijeni ploču” i nakon izlaska na slobodu odluči se za humanitarno djelovanje?

On sam kaže da je pri ulasku u zatvor bio pun mržnje, pa što je onda utjecalo na to da ta mržnja “otupi”?

Mrzio sam sustav

- Nisam mrzio sve ljude, no mrzio sam, kad sam završio u ožujku 2001. godine u zatvoru, jednu određenu populaciju ljudi iz sudstva, ljude koji se igraju ljudskim sudbinama i jednostavno nisam mogao prihvatiti taj sustav kao objektivan. Toliko mi se toga stavljalo na teret, bilo mi je teško. Volio bih da sam dobio 20 godina zatvora za nešto što sam napravio, nego ovako, ali... Vjera kaže da neke stvari moraš oprostiti, a ja sam tada jednostavno mrzio i iz mržnje se stvarao i osjećaj osvete i nekakvo krivo gledanje na svijet.

A onda 2005. godine, na nagovor jednoga moga kolege iz ćelije, Nikole iz Osijeka koji je osuđen za ratni zločin u Paulin Dvoru, prisustvovao sam misi u Lepoglavi kad su došli vojni ordinarij Juraj Jezerinac i monsinjor Josip Šantić. Povod toj misi je bila molitva za naše generale zatočene u Haagu. Prvo nisam htio uopće ići na misu, no na kraju sam iz poštovanja prema generalima ipak otišao.

Iskreno, nisam baš puno pratio riječi monsinjora, došao sam tu tek da se pojavim. Bio sam zamišljen, u svom svijetu, bilo mi je još gore, osjećao sam se licemjerno što sam uopće tu. Kad je misa završila, između nas stotinjak zatvorenika primijetio me monsinjor Šantić, ne znam ni kako niti zašto, možda je to bio neki Božji znak, puno sam poslije razmišljao o tome.

Došao je do mene, uhvatio me za rame i rekao mi da ne budem tužan, da gledam pozitivno jer da Bog sve vidi. Kad sam se vratio u ćeliju, počeo sam razmišljati o tome, mislio sam da me možda vidio onako potonulog, da sam u depresiji pa da me samo htio utješiti. No, tu se rodila ta misao o opraštanju i dobroti, misao o tome da svoj život posvetim nečem dobrom, a ne mržnji - priča iskreno Bulić i dodaje da je i prije te “sudbonosne mise”, 2003. godine kad je dobio prvu kćerkicu koja je začeta u zatvoru u Lepoglavi, mislio da će se u njemu nešto promijeniti.

- Ali mržnja je i dalje bila tu i nije se smanjivala. I onda, nakon te mise počele su se u meni buditi neke emocije, neka pozitivna razmišljanja...

Prvo sam razmišljao o tome da ću kad izađem osnovati udrugu za pomoć bivšim zatvorenicima da se infiltriraju u društvo, da im se pomogne kad izađu da ne potonu u drogu i kriminal, no od toga sam odustao. Kad razmišljam o tom mom “robijaškom pedigreu”, uvijek se sjetim jednog govornika s 20. godišnjice obljetnice 4. brigade u Dračevcu kad je rekao da presuda ne znači istinu. I to je moj moto.

Puno sam razmišljao o nesretnim sudbinama, gledao ljude oko sebe po kaznionicama kako propadaju, ostaju napušteni, nemaju ljubavi... neki su krivi, neki su žrtve politike, jer zatvor je ogledalo države. Kako funkcionira zatvor tako funkcionira država, ako si moćan, prolaziš - ako nisi, propadaš, nema sredine. No, to je tako, ali ja sam taj svoj križ iznija i sad želim nešto drugo - govori Bulić.

Na pitanje kako ljudi reagiraju kad im predstavi Udrugu, je li se suočava s komentarima tipa: “Eh, sad bi on htio preko udruge izvući novce, tko zna di će to završiti?”, Bulić kaže da se on ne želi obogatiti na ničiji račun niti uzimati ičiji novac. Kako drži mali kvartovski kafić na Pujankama, zaradi za sebe i svoju obitelj, a sav novac koji bi se skupio članarinama i donacijama bio bi, veli, transparentno uložen u projekte udruge.

    Donacije i projekti    

- Moram reći da su ljudi s kojima kontaktiram vezano uz rad udruge, skeptični kad čuju za moju prošlost. Prepoznaju ideju, ali su malo “na kočnici” kad čuju za moju prošlost. Npr. kad šaljem nekoj instituciji mail s idejom i prijedlozima sve je super, no kad “otvorim karte”, onda više ne dobijem odgovor. Ali ljudi stvari gledaju iz raznih aspekata, a ako ta udruga uspije oživjeti, to će biti uspjeh svih nas kao nacije. A uvijek će biti ljudi koji će reći da je Jakša Bulić ovakav ili onakav.

No, ja se ne mogu puno obazirati na te stvari, moram biti uporan i vjerovati u bolje sutra. Ideja o udruzi je osam godina u mojoj glavi, naišao sam na mnogo zatvorenih vrata, no što je, tu je, ja idem dalje. Ti negativni komentari, a bit će ih, ja ih jednostavno ne doživljavam - govori Bulić, a na pitanje zašto bi se netko, od svih desetaka raznih tisuća udruga u Hrvatskoj, učlanio baš u njegovu odgovara:

- Zato što radim nešto čega još nema. Ako ova moja ideja zaživi, s prikupljenim novcem od članarina i donacija bi se radili razni projekti koji bi ljudima, običnim ljudima, omogućili da podignu kvalitetu života - kazuje naš sugovornik dodajući kako je planirano da prva “akcija” udruge “Bili cvitak” bude 24. kolovoza ispred OŠ “Pujanke” gdje bi bio organiziran prigodni koncert i sportska natjecanja djece.

- No, vidjet ćemo što će od toga ispasti, neke pozitivne vibracije imamo i nadam se da ćemo to realizirati. Cilj mi je ubuduće raditi i humanitarne akcije za teško bolesnu djecu kojoj su potrebna financijska sredstva za odlazak na liječenje u inozemstvo, kao što je bio i slučaj u Zadru s malom Stefani. Ma, svašta bih htio napraviti za ljude, no što će na kraju biti tek treba vidjeti - zaključuje Bulić koji na kraju ističe kako usprkos svim teškoćama na koje nailazi, neće odustati od svoje ideje. (Vladimir Urukalo; foto: Duje Klarić / CROPIX (SD, 12. VIII. 2013.))