Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Redoviti susret pomoćnika kapelana Vojnog ordinarijata u RH

Utorak, 15. 06. 2010.

U organizaciji Vojnog ordinarijata od 14.-16. lipnja u Našicama je održan redoviti susret pomoćnika kapelana. Pomoćnici kapelana, tražeći načina da što kvalitetnije odgovore na izazove koje pred njih stavlja njihovo služenje, promišljali su teme „Psihološka zrelost, preduvjet za rad s ljudima“, i „Pomoćnik kapelana, čovjek suradnje“.

Program je vodio don Josip Stanić, kapelan u Policijskoj akademiji. Nakon jutarnje molitve, izlaganjem teme kojoj je svrha bila uvesti u rad po grupama pa potom u plenum, započinjao je radni dan. Prvoga dana, govoreći o čovjeku na temeljima kršćanske biblijske antropologije, don Josip je zaključio uvod riječima: “Čovjek je ograničeno biće, ali biće s velikim potencijalima. Veličina i bijeda. Stvaralac, ali i nesavršeni stvor. Stanovnik zemlje s pozivnicom za Nebo”.

Uslijedio je rad u grupama, u kojima se pokušalo, na temelju življenog iskustva govoriti o kvaliteti, ljudskoj i profesionalnoj, o međuosobnim odnosima. A zatim su, u plenumu, od rečenog pokušali satkati zajednički rezultat. Onaj tko se želi baviti ljudima, ponajprije treba voditi brigu o vlastitoj izgradnji do punine mjere koja je njegova. I to na svim razinama vlastite osobnosti: fizičkoj, psihičkoj i duhovnoj. Psihološka je zrelost veoma važna, ali je tek dio cjelokupne zrelosti osobe. Kad se govori o zrelosti čovjeka može se govoriti o njegovoj zrelosti iz različitih vidova: biološka, socijalna, profesionalna, duhovna, psihološka…

Kako je ova zadnja spomenuta bila zadana tema, zaključak je bio da su moguće mnoge definicije psihološke zrelosti, te da svaka od njih izriče tek ponešto, a niti jedna nije apsolutna, sveobuhvatna. Ona bi se mogla opisno izreći: “psihološka je zrelost duševno stanje čovjeka koji svjesno i odgovorno živi u skladu s onim što on uistinu jest, te iz tog stanja gradi zdrave i dobre odnose s bližnjima i sa Stvoriteljem. Pažljiv je na darove koje je primio izravno ili po drugima. Čuva i razvija vlastite sposobnosti kako bi oplemenio ozračje življenja u sredini koja mu je dana i zadana, zahvalan za ono što je zatekao/primio i zaposlen oko onoga što treba ostaviti/darovati drugima“.

 Uslijedila je sv. misa u župnoj crkvi. Svete mise je, oba dana, predvodio don Ante Mihaljević, vojni dekan i kapelan u ZOD-u u Osijeku. U kratkim i sadržajnim homilijama poticao je rast duhovne zrelosti u zajednici i svakom pojedincu. Prvoga dana govorio je Gospodin o ljubavi, iskrenoj i nepatvorenoj. O ljubavi ne samo spram onih koji su nam dragi, koje držimo svojima, koji su nam prijatelji, nego i prema onima koje zovemo neprijateljima, kako bismo bili sinovi Oca koji je na nebesima. Na savršenstvo nas je pozvao – na zrelost.

A zrelost, kako u čitanju Evanđelja reče Gospodin, drugoga dana, znači biti pravedan, imati osjećaja za potrebne, imati vremena za molitvu i volju za post. U skrovitosti… ne bahateći se i ne čineći ništa od navedenoga radi vlastite promocije, stjecanja prestiža… Otac nebeski, Otac njegov i naš, sve to vidi… i rado gleda kad je činjeno u poniznosti… I ne zaboravlja. Uzvratit će!

Prvoga dana, odmah nakon večere, ne zaboravljajući i kulturnu izgradnju, don Ante im je priredio posjet muzeju smještenom u dvorcu Pejačević.

Drugoga dana, poslije ručka, krenuli su put Đakova, u posjet biskupiji i katedrali, vinskim podrumima i biskupijskim vinogradima, vidikovcu i ponekoj kapljici. U radosnom raspoloženju dočekala ih je i Đakovačka ergela. Potom večera pa posjet Osijeku.

Zadnjega dana, na početku radnog dijela, posjetili su ih našićki gradonačelnik Krešimir Žagar, i načelnik policijske postaje Ivica Bukvić. Razmijenili su pozdrave, iskrene i prijateljske, pomolili se zajedno, te se razišli uz komentar da se nakon molitve i druženja osjećamo zaštićeni jer na nas misle i nebeske i zemaljske vlasti.

U temu drugoga dana, a središte joj je suradnja, uveo je don Josip izlaganjem o radu:

“U kršćanskoj perspektivi rad nije samo jedan od mnogih troškovnih čimbenika, pa se stoga i ne smije kupovati i prodavati na tržištu kao što se kupuju sirovine ili strojevi. Prema Bibliji: načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična! Neka gospodari… (Post 1, 26) i Bog uze čovjeka i dovede u vrt Eden da ga obrađuje i čuva (Post 2, 15) čovjek je i u raju trebao biti radnik. Bog ga je postavio da bude slugom koji gospodari. Radom čovjek, uz to što prirodi utiskuje svoj pečat i podvrgava je svojim ciljevima, obrađuje i usavršava sebe, razvijajući tjelesne i duhovne sposobnosti. Ako to još čini sa sviješću društvene odgovornosti, onda se ne razvijaju samo njegove moći, nego i njegova osobnost s dragocjenim društvenim odnosima, pridonoseći stvaranju zdravih socijalnih i ekonomskih prilika. Pri tome ne treba isključiti ni općenito prihvaćen stav prema radu kao sredstvu za životno uzdržavanje i socijalno priznanje. Radeći tako čovjek je izravni suradnik Boga Stvoritelja.”

A govoreći što je posao-poslanje pomoćnika kapelana u Ordinarijatu, voditelj je zaključio: “U odgovoru na ovo pitanje ja bih stvar postavio ovako. Pomoćnici kapelana, vi, participirate na poslanju kapelanije zajedno sa svojim kapelanom. Kapelanija participira u poslanju biskupije, tj. našeg ordinarija; biskup na poslanju apostola što ga primiše od Gospodina našega Isusa Krista, a on je došao navijestiti Radosnu vijest i utemeljiti Kraljevstvo Božje među ljudima. Dakle mi u kapelaniji imamo Isusovo poslanje, njegov posao: širiti Radosnu vijest stvarajući ozračje Kraljevstva Božjega među konkretnim ljudima koji su nam suputnici u prostoru i vremenu. Taj se posao može izreći kroz pet područja crkvene djelatnosti: kerigma (prvi navještaj), kateheza (produbljivanje poznavanja sadržaja naše vjere), liturgija (proslava Božja, kroz zahvalu, molitvu i sakramentalizaciju), djakonia-caritas (na korist najpotrebnijima), koinonia (stvaranje i čuvanje zdravog ozračja u zajednici i svijetu).”

Zatim se grupa podijelila u tri manje i pošla razgovarati tražeći odgovore što utemeljenje imaju u njihovu konkretnom životu, na pitanja: „Kako se poslanje manifestira u konkretnim obvezama?“, „Što je u sadašnjim oblicima ostvarivanja tog poslanja manjkavo, a što dobro; te kako promicati stvari na bolje?“ i „Izravna suradnja s kapelanom: dobro i ono što u njoj nije dobro? Uzroci, posljedice… izlaz iz nezrele situacije? Kako pomaknuti suradnju na bolje?“

Rezimirajući temu mogli su zaključiti da na razini međuljudskih i profesionalnih odnosa nema velikih problema. Problema ima tamo gdje kapelanije nemaju popunjena mjesta, bilo da fali, što je češći slučaj, kapelan; ili u nekim drugim, rjeđim slučajevima, da isti pomoćnik kapelana radi i za MORH i za MUP. Potrebno je brinuti o problemima vezanim uz status pomoćnika kapelana: napredovanje, ujednačenost statusa… Rješavati problem nedostatka sakralnog prostora, tamo gdje postoji; a zatim i problem vezan uz radni prostor. Pomoćnici kapelana više vide ispunjenje svojih obveza kao logistiku kapelanu… tehničku pomoć.

Voditelj je, zaključujući radni dio, pozvao na sagledavanje mogućnosti u kojima bi pomoćnici kapelana preuzimali ulogu u svih pet područja djelovanja Crkve jer jedino ne mogu redovito dijeliti sakramente, dok bi u svemu ostalom, ne samo mogli, nego i trebali biti izravno angažirani, osobito u kapelanijama u kojima nema kapelana.

Zna se čuti kako u životu čovjeka postoje trenutci u kojima se osjeća da je milost Božja na djelu. Iako je teško izreći sve što takvi trenutci nose u sebi, te što znače za čovjeka, od njih se živi. A polaznici susreta nisu doživjeli trenutak. Radi se o danima.