Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Spomen svih vjernih mrtvih - misa za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje

Subota, 02. 11. 2013.

tekst: M. Nikolić; foto: R. Ćaran i N. Aslanovski

U svetištu Sveta mati slobode u Zagrebu, na Dušni dan, misu za poginule, umrle i nestale hrvatske branitelje predvodio je generalni vikar Vojnoga ordinarijata o. Jakov Mamić, OCD. Ma misi su uz brojne branitelje, rodbinu poginulih i nestalih, predstavnike Ministarstva obrane, ministarstva unutarnjih poslova i Ministarstva branitelja sudjelovali načelnik Glavnog stožera OS RH general zbora Drago Lovrić, zamjenica ministra branitelja gospođa Vesna Nađ, zastupnik Hrvatskog Sabora gospodin Vladimir Šeks, te umirovljeni generali. Pjevala je klapa HRM-a “Sv. Juraj” uz orguljašku pratnju Ivana Bosnara.

Na početku mise, o. Mamić je pozdravio prisutne hrvatske branitelje i obitelji i rodbinu poginulih branitelja, predstavnike ministarstava, te okupljene vjernike koji su se pridružili molitvi za pokojne branitelje, ljude koji su svoje živote položili kao „žrtvu ljevanicu“ tijekom i nakon Domovinskog rata koji je obilježen i brojnim civilnim žrtvama. Ovdje smo kao Crkva, narod Božji, kojeg Isus Krist okuplja oko svojeg stola riječi, zajedništva i žrtve. Isus će svima koji ispovijedaju svoju grešnost i kaju se za grijehe udijeliti oprost i mir, rekao je o. Mamić.

Nakon svete mise položeni su vijenci i zapaljene svijeće kod Piete ispred crkve, a o. Jakov je izmolio molitvu za pokojne.

Homilija o. Jakova Mamića

Braćo i sestre, slavimo „Dušni dan“ i želimo promišljati o smislu nas samih, o smislu našega postojanja, trpljenja, rada i sudbine. Želimo se prepoznati kao dio ljudske obitelji koja je dragocjenu spoznaju o čovjekovoj vječnosti ljubomorno čuvala kroz mnoge tisuće godina. Bez oklijevanja možemo reći da kroz Jobovu ispovijest vjere u zagrobni život čujemo milijune glasova razumnih bića, bića poput nas: „Ja znam dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati“. Jako želimo da se i naša „ispovijest vjere u zagrobni život“ pridruži vapaju patnika Joba koji reče: „O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale“! Shvaća taj kušani čovjek Job važnost uvjerenja o smislu i trajnosti ljudskog života. Znade koliko mu je u neviđenim kušnjama i patnjama značila ta svijest o vječnom trajanju njegovog bića. I zato vapi da to dragocjeno uvjerenje nadživi prolaznost koja čovjeka zatvara u nemoć smrtnosti te postane valjanim osloncem onima koji su izvrgnuti nečuvenim kušnjama.

Jobova riječ „…moj Izbavitelj živi. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti vidjeti Boga“ izraz je predbiblijske i biblijske baštine ispunjene nadom čovjeka i nadom naroda o prisutnosti Boga i čovjeka u zagrobnom životu. Naši pradavni pređi svoju su vjeru u zagrobni život izražavali kroz položaje grobova svojih pokojnika, kroz pogrebne obrede u kojima su omiljeli pokojnikovi predmeti uvijek morali naći mjesto kao pokazatelj nastavka njegovog života, kroz crteže i slike ostavljene u drevnim pećinama. Arhaične religije svoju vjeru u čovjekovu besmrtnost izražavaju kroz besmrtnost „plemena“, vječnim „snom“ duše, „zagrobnim prerijama i svečanostima“, „podzemnim i nebeskim svijetom“. Svijet židovstva (Biblija), hinduizma (Upanišade), budizma (Koani) i islama (Kuran) kroz svoje svete tekstove ostavljaju nam neupitno svjedočanstvo vjere da je čovjek stvoren za vječnost.

Draga braćo i sestre, naša kršćanska vjera uči da je svaka duša stvorenog ljudskog bića (rođenog ili nerođenog) izvorno djelo Božje, da ona nosi obilježje Božje vječnosti i time nadživljava tjelesnu smrt; vjera nas uči da će se naša duša nerazdruživo ujediniti s tijelom onog „dana“ kad ga Bog od mrtvih uskrisi. Nadalje, naša nas vjera uči da postoje dva konačna stanja čovjeka: raj i pakao, a koje će biti naše konačno stanje ovisi o milosti Božjoj i moralnosti čovjekovog života. Jamstvo svojeg vjerovanja nalazimo u objavljenoj Riječi Božjoj koju smo čuli danas od apostola Pavla koji kaže: „Krist za nas umrije“ te od Ivana evanđeliste koji nam prenosi Isusove riječi: „Svi koje mi daje Otac doći će k meni“ i ja ću ih uskrisiti „u posljednji dan“.

Eto, dragi vjernici, svojom vjerom ulazimo u zajedništvo sa svim ljudima svijeta koji svoj život, povijest, budućnost i sveukupno postojanje grade na smislu, na svemoćnosti Božjoj i na utemeljenoj nadi da će ljudsko biće s Bogom živjeti vječno. Tako smo, i po svojoj vjeri u zagrobni život, dio sveukupnosti ljudske obitelji koja je trajno tražila odgovor na pitanje tko je i što je čovjek, što on jest i što čini. Upravo Dušni dan je časak ove povijesti u kojem mi kršćani razmišljamo, tražimo, molimo, ispovijedamo i potvrđujemo uvjerenje generacija o vječnosti čovjeka i o svetosti njegovog života.

Danas smo osobito usredotočeni na suvremenog čovjeka, na traženje održivih odgovora u ovom vremenu. Jedna od temeljnih postavki suvremene kulture svakako je potiskivanje svijesti o ljudskoj smrtnosti, čemu sam čovjek pridonosi svojim stvaralačkim mogućnostima kroz različite medijacije, stvarajući „privid“ egzistencije i kad nije prisutna. Isto tako svi mi živimo u uvjerenju da nam nikada nije dosta: živimo gotovo „protegnuti“ na jedno trajno „sutra“ od kojeg stalno očekujemo „više“: više ljubavi, više sreće, više blagostanja. Živimo gonjeni nadom. Ali u dubini naše ošamućenosti životom i nadom skriva se kao zamka misao na smrt: na tu se misao teško navikavamo i svi bismo je željeli što prije protjerat iz naše glave. Ipak, smrt je družica cijele naše egzistencije: zdravlja i bolesti, patnje i razočaranja, kako nas samih tako i naših obitelji.

Smrt, iako je naša suputnica, ipak ostaje dubokom tajnom za čovjeka. Takva je to tajna da joj i oni koji nemaju vjere pristupaju s poštovanjem. Da li činjenica da smo kršćani mijenja nešto u promatranju smrti i u pristupu čovjeka smrti? Kakav je stav kršćanina pred pitanjem što ga smrt trajno postavlja o konačnom smislu ljudskog života? Nadam se da valjan odgovor nalazimo u dubokom govoru vjere: smrt za vjernika nije rezultat tragične i neuklonjive igre s kojom se treba hladno i cinično suočiti; naša se smrt smješta u brazdu Kristove smrti: gorak je to kalež kojeg treba ispiti do dna; ali je isto tako volja i želja Boga Oca da nas konačno i potpuno ima sa sobom; upravo nas On raširenih ruku čeka s onu stranu našeg praga da nam pokaže kako je smrt pobjeda obučena u haljinu poraza; ona je doista ulazak u život, u slavu i u konačno uskrsnuće. Činjenica da nas Bog Otac čeka kao svoju ljubljenu djecu umanjuje u nama strah od smrti i rastanak od svih koje smo voljeli.

Kako se sve ovo događa, ne znamo. Ne spada na nas mjeriti beskraje Božjih obećanja i darova. Znademo da je svaki naš vjernički oproštaj od pokojnika praćen euharistijskim slavljem, spomenčinom Isusove smrti na križu i zalog našeg uskrsnuća. Upravo nam stoga tekst molitve iz Prvog predslovlja za pokojne otkriva dodir ljudske miline i Božje sigurnosti u događaju smrti, i kaže: „U njemu (Kristu) nam zasja nada blaženog uskrsnuća. Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti. Tvojim se vjernima, Gospodine, život mijenja, a ne oduzima; i pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima“.

Čini mi se, braćo i sestre, vrlo važnim naglasiti kako smrt kršćanina nije neki izolirani časak na koncu zemaljskog životnog hoda, nešto istrgnuto iz našeg života. Upravo suprotno: naš zemaljski život je priprema za nebeski, u njemu smo kao dijete u utrobi majke: ovaj naš život je vrijeme formacije, borbe, izbora. Smrću se nalazimo potpuno pred svime što predstavlja predmet naših nadanja: nalazimo se pred Kristom i bit će to posljednji naš izbor satkan od svih izbora našeg života. Čovjek koji se odluči za Krista, u toj će ljubavi naći punu i konačnu radost. Krist nas čeka.

Braćo i sestre, slavimo ovu svetu misu za sve naše preminule, poginule i nestale branitelje i civilne žrtve u Domovinskom ratu i poslije njega. Ovim očitujemo zajedništvo Crkve u hodu s Crkvom koja je s onu stranu smrti, s našim pokojnima. Jedno smo: povezuje nas ista vjera, isti Bog, ista zajednica, isti ideali ljubavi, mira, pravednosti, slobode. Preminula i poginula naša braća i sestre očekuju od nas ovaj znak solidarnosti kako se poveznica između njihove i naše ljubavi, njihovih i naših ideala, njihove i naše zrelosti, njihove i naše žrtve i križa, njihove i naše odgovornosti za život, za čovjeka, za Crkvu, za narod, za zemlju i drugačiji svijet ne bi prekinula.

Ovo sveto sjećanje (spomenčin) na sve žrtve Domovinskog rata upozorava nas koji smo još „na putu“, nas koji boravimo i gradimo na zemlji koju oni krvlju natopiše, da one moraju imati i biti upozoravajući spomen našeg hoda ovdje. Danas je potrebno vidjeti i postati svjesni činjenice da se iz dana u dan suočavamo s novim izazovima, s novim vrijednostima, s pluralnošću društva i vrednota; potrebno je postati svjesni činjenice da po toj „novosti vremena“ ovo naše „danas“ nije isto onomu „danas“ od prije dvadeset godina. Naći se u ovom „drugačijem danas“ zahtjeva zrelost i poštenje. Prije svega, ne dopustiti nikome da (s prezirom ili ravnodušnošću) gazi po krvi prolivenoj za slobodu zemlje i neodgodiva je potreba da se nadahnućem i primjerom bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja branitelja osposobljavamo za odgovornost i zrelost svojih postupaka koje danas, svatko na razini svoje uloge i odgovornosti, mora učiniti. Izraz zrelosti je također da u prijeporima ne produbljujemo razdor, nego da gradimo pretpostavke zajedništva i sloge, a to su temelji snage malih naroda.

U tom duhu valja sagledati i nastale nesporazume i napetosti oko uvođenja dvojezičnog pisma u Vukovar i komemoraciju »Dana sjećanja na žrtvu Vukovara 1991. godine". Vojni ordinarijat poziva i moli sve odgovorne da iznađu način kako bi se stanje prebrodilo s ciljem stvaranja većih vrednota. Isto tako, mi nazočni upravimo svoju molitvu Bogu tvorcu mira, darovatelju slobode i Ocu svih nas, moleći ga da nam udijeli sposobnost graditelja sklada i nade, da nas osposobi za slušanje drugih, za smiren dijalog i vredniju perspektivu koja će biti oslobođena prijetnje razdora.

Dušni dan je pravi čas u kojem intenzivnije i objektivnije moramo gledati mnoge obitelji čija su ognjišta u Domovinskom ratu ostala bez uporišta oca ili majke; čije su nade umrle s viješću da im je ubijeno dijete; čija je bol toliko teška da je one same ne mogu nositi. Suodgovorni smo za njihove frustracije i nemoć. Nitko od građana ove zemlje ne može biti izuzet iz potrebne i učinkovite obiteljske solidarnosti, podrške i zahvalnosti onima koji danas trpe bol ostvarivanja slobode ove zemlje. Umanjimo bol ranjenih i povećajmo međusobni osjećaj povezanosti i suodgovornosti. Probudimo u sebi osjećaj da možemo učiniti i više i bolje kako bi se osjećaj eventualne napuštenosti u živih i ranjenih branitelja, kao i u obiteljima poginulih i nestalih, lakše nosio. Sposobni smo za intenzivnije zajedništvo.

I na kraju, čuvajmo blago naslijeđa jer je u njemu skrivena snaga našega života. Otvarajmo se novosti izazova jer će samo tako snaga tog blaga pokazati svoju životnost. Rastimo u slobodi. Neka Krist Isus bude sa svima nama! Amen