Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Tragom hrvatskih velikana

Petak, 20. 11. 2015.

tekst i foto: L. Tomkić

U petak 20. studenoga, vojna kapelanija Sv. Petra i Pavla, HRZ i PZO-a upriličila je edukativno povijesno hodočašće po Baniji i Sisačkoj biskupiji. Na cjelodnevnom putovanju mjestima velikog junaštva i stradanja hrvatskog naroda, djelatnici postrojbi koje rade u vojarni „Pukovnik Marko Živković“ i članovi njihovih obitelji, posjetili su sljedeće destinacije: Goru, Gvozdansko, Zrin, Strugu Bansku, Divušu, Hrvatsku Kostajnicu, Baćin i Sisak.

U Gori pokraj Petrinje, drevnom središtu Zagrebačke nadbiskupije, nalazi se novosagrađena crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije koja je ujedno i svetište Majke Božje Gorske, Majke naših stradanja. Crkva je za vrijeme Hrvatskog domovinskog rata bila zapaljena i minirana, te time do temelja uništena.

U Gvozdanskom – hrvatskoj „Masadi“, simbolu hrvatskog junaštva, želje za slobodom i otpora stranim osvajačima nalaze se ostatci starohrvatske utvrde koju su podigli hrvatski plemenitaši Zrinski. Ova utvrda se u 16.st. postavila kao brana turskim osvajačima i njihovim vlaškim slugama s istoka. Osmanlijska vojska je od 1571. do 1577. godine poduzela četiri neuspješna pohoda na tu utvrdu, da bi uspjeli tek 1578.g., nakon petog pohoda, i to nakon tromjesečne opsade pod vodstvom Ferhat-paše.

Prema dostupnim podacima i zapisima, iz tog vremena utvrdu Gvozdansko branilo je 300 branitelja sastavljenih od malobrojne posade Zrinskih vojnika (svega pedesetak) i oko 250 seljaka i rudara sa ženama i djecom. Na drugoj strani našla se vojska od 10.000 turskih napadača potpomognuta vlaškim četama. 13. siječnja 1578. Ferhat-paša zapovjedio je svoj svojoj vojsci da krene na juriš prema utvrdi zametenoj snijegom. Kad su Turci prišli gradu ni puška nije opalila, a na bedemima su stajali nepomični stražari s oružjem u rukama. Kad su Turci provalili gradska vrata, u gradu su našli samo nepomična tijela hrvatskih junaka, muškaraca, žena i djece, bez hrane, vode ili drva za ogrjev. Taj prizor ganuo je mnoge turske zapovjednike, te je paša odredio da se u čast svih branitelja Gvozdanskog, koje nije pobijedio, dovede katolički svećenik te da se mrtvi branitelji pokopaju na kršćanski način uz vojne počasti. Osim toga, preostalu šačicu malobrojnih stanovnika cijelog tog kraja oslobodio je od teških poreza i nameta kakve su imali drugi zauzeti krajevi. U Drugom svjetskom ratu Gvozdansko je bilo mjestom masovnog zločina počinjenog nad Hrvatima 1941. godine. Isto se dogodilo i za vrijeme Domovinskog rata.

Uslijedio je posjet Zrinu gdje je rođen Nikola Šubić Zrinski - Sigetski (oko 1508. - 1566.g.), najveći hrvatski vojni junak. Od rane mladosti ratovao je protiv Turaka. U 21. godini istaknuo se u obrani Beča, a proslavio se 1542. godine, kada je s vojnom posadom od 400 Hrvata obranio Peštu. Poginuo je kao zapovjednik obrane Zrinskog grada Sigeta u Mađarskoj, kojeg je turski sultan Sulejman I., tijekom 6. vojnog pohoda turske vojske na Beč, napao sa silom od oko 100 tisuća vojnika i 300 topova. Nikola Zrinski zatražio je od svojih 2.500 ratnika, pretežito Hrvata, obećanje o poslušnosti i vjernosti do smrti. Nikola se slavi kao nacionalni junak u Hrvatskoj i Mađarskoj, a zbog svoje časne smrti posebno je cijenjen u Japanu. Njemu u čast spjevana je opera "Nikola Šubić Zrinski". Posjetili smo i utvrdu Zrin koja je od 1347. godine bila je sjedište hrvatskih plemića i banova Šubića i jednu od najbitnijih građevina iz srednjeg vijeka u sjevernoj Hrvatskoj - staru gotičku crkvu svete Marije Magdalene u Zrinu.

Nakon Zrina posjetili smo Strugu Bansku – mjesto herojskog otpora srpskom agresoru u Pounju.

Prisjetili smo se dvojice mladih branitelja koji su žrtvovali vlastite živote za obranu domovine, Mile Blaževića-Čađe, prometnog policajaca Željka Filipovića, deset hrvatskih policajaca i civila. Četnički agresori i pobunjeni Srbi u sklopu operacije "Žaoka" 26. srpnja 1991. započeli su težak minobacački, a potom i tenkovsko-pješački napad, pri čemu su palili i pljačkali kuće te zlostavljali i ubijali Hrvate. U napadu na to pounjsko selo koristili su oklopni kamion s dva protuavionska topa te živi štit od 38 civila, čiji se broj u koloni povećavao, zbog čega su se hrvatski branitelji počeli povlačiti. No, domaći pričuvni policajac Mile Blažević-Čađo i mladi prometni policajac Željko Filipović odlučili su se žrtvovati i zaustaviti napad. S potpornog zida iznad ceste, ispred kojeg su i jučer položeni vijenci i zapaljene svijeće, upozorili su civile da se sklone i na neprijatelje bacili eksplozivne naprave kojima su i sami bili opasani. Tim su herojskim činom dva hrvatska branitelja izgubila živote, ali i spasila daljnji pokolj stanovništva i nanijeli agresoru teške gubitke.

U Divuši smo posjetili obnovljenu crkvu sv Katarine. Divuša je stara Pounska župa. U povijesnim izvorima spominje se već 1272. (župa blažene Djevice Marije) a nakon obnove župe 1805. nebeska zaštitnica je - sveta Kata. Stara župna crkva iz 1699. je bila drvena, a tek od 1799. zidana. Više puta je u ratnim sukobima rušena, pa obnavljana, kao i sada nakon Domovinskog rata. A njenu zanimljivu povijest, da je kao izbjeglica-prognanik preseljena četiri puta, i to s druge strane Une, saznao sam od g. Ante Milinovića, a to će uskoro objaviti u Zborniku Zrina:

Tu smo se oprostili od Vlč. Stjepana Filipeca, župnika u Divuši, koji je sa nama bio u Gvozdanskom i Zrinu, te nas upoznao sa poviješću ovih mjesta.

Zatim smo posjetili spomenik Gordana Lederera na brdu Čukur, kraj Hrvatske Kostajnice. Ovaj fotograf i TV-snimatelj je jedna od prvih i najpoznatijih žrtava srpske agresije na Hrvatsku. Poginuo je na radnom mjestu, pogođen metkom snajpera, snimajući hrvatske borce u akciji na brdu Čukur iznad Hrvatske Kostajnice 10. kolovoza 1991. tijekom srpskih napada na Pounje. Iza sebe je ostavio mnoge video zapise koji i danas vrlo slikovito govore o prvim danima Domovinskog rata. Poznat je naknadni montažni uradak njegovih ratnih snimaka "Banijska ratna praskozorja".

U Hrvatskoj Kostajnici smo posjetili crkvu i samostan svetog Antuna koji srušeni su u siječnju 1992. godine za vrijeme srpske okupacije. Obnovljene su 2001 godine zahvaljujući izuzetnom zalaganju i ulaganju Franjevačke provincije Sv. Ćirila i Metoda kao i Ministarstva kulture, te patera Antuna Hajmilera.

Zahvaljujemo župniku fra. Stjepanu Jambrošiću na gostoprimstvu.

Nakon izvrsne okrepe koju je priredio djelatnik HRZ i PZO-a, bojnik Mirko Katić sa svojom suprugom, krenuli smo put Baćina.

Mjesto je teško stradalo u Drugom svjetskom ratu, kad je dvaput bilo spaljeno te u Domovinskom ratu, kad su četnici pobili toliko Hrvata da je Baćin na drugom mjestu kao masovna grobnica pobijenih Hrvata. Pokolj u Baćinu bio je ratni zločin nad nedužnim civilima iz Cerovljana i Hrvatske Dubice kojeg je počinio agresor 21. listopada 1991. godine. Radi se o jednom od najtežih ratnih zločina počinjenih u Domovinskom ratu. Uz obalu rijeke Une mučki je ubijeno 56 stanovnika, većinom starijih osoba, među kojima je bilo 54 Hrvata i dvoje Srba. Pripadnici srpskih paravojnih postrojbi u Baćinu su izveli iz autobusa civile iz Cerovljana i Hrvatske Dubice koji su voženi prema Hrvatskoj Kostajnici. Svi su ubijeni rafalima iz automatskog oružja, a mrtva tijela ostavljena su nepokopana uz rijeku Unu. Na mjestu njihove pogibije najveća je masovna grobnica na području Sisačko-moslavačke županije, otkrivena 1997. godine, druga po veličini u državi, nakon Ovčare. Na tom je području ubijeno još 57 Hrvata iz Baćina, Cerovljana i ostalih sela. Težinu zločina izvršenog u Baćinu približili su nam načelnik Tomislav Mateljak i zamjenica župana Anita Sinjeri Ibrišević, te im se zahvaljujemo što su našli vremena i proveli nas mjestima stradanja gdje su podignuta spomen-obilježja.

Sveto misno slavlje slavili smo u sisačkoj katedralnoj crkvi.

Na završetku našeg putovanja u prostorijama biskupskog dvora ugostio nas je biskup sisački mons. Dr. Vlado Košić. U kratkom opuštenom i vedrom susretu, biskup je našim djelatnicama podijelio vrijedne knjige i zaželio uspjeh u daljnjem radu.

Ovim putem svima zahvaljujemo a posebno zahvalnost dugujemo umirovljenom pukovniku Hrvatske vojske, bivšem zapovjedniku obrane Sunje i ratnom vojnom invalidu Ivici Panđi- Orkanu koji je kao vodič s nama u busu proveo najviše vremena i približio nam povijest domovinskog rata na tom području.