Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

U Božje ime - idemo naprijed

Nedjelja, 28. 02. 2016.

Glas koncila; foto: GK/B. Čović

U prosincu ove godine trebalo se navršiti 20 godina od imenovanja mons. Jure Bogdana, svećenika Splitsko-makarske nadbiskupije, rektorom Papinskoga hrvatskoga zavoda sv. Jeronima u Rimu. No Providnost je preduhitrila slavlje »okrugle« obljetnice. Dana 30. studenoga prošle godine objavljeno je da je dosadašnjega rektora te vrlo važne ustanove za život Crkve u čitavom hrvatskom narodu papa Franjo imenovao vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj. Kasnije je utvrđeno mjesto i vrijeme biskupskoga ređenja: Split, konkatedrala sv. Petra, u subotu 27. veljače. U skladu sa svojim biskupskim geslom, »Omnia ad maiorem Dei gloriam - Sve na veću slavu Božju«, koje ga je, kako kaže, pratilo kroz život od samoga svećeničkoga ređenja, mons. Bogdan je u povodu svojega biskupskoga ređenja rado pristao dati intervju Glasu Koncila.

»Zahvalan sam papi Franji i biskupima«

Dopustit ćemo si za početak jedno pomalo osobno pitanje, koje je u današnjoj medijskoj kulturi pomalo banalno, ali može imati svoje mjesto kad je riječ o tako važnoj službi u Crkvi kao što je biskupska služba. Koje su vam misli i osjećaji prolazili kroz glavu kad ste saznali da ste upravo vi imenovani vojnim ordinarijem u Republici Hrvatskoj?

MONS. BOGDAN: Nije mi bilo svejedno. Osjećaji su podijeljeni. S jedne strane svjestan sam odgovornosti i velikoga tereta koji mi se stavlja na leđa. Pitao sam se što mi to providnost kombinira u životu. Kad sam došao na poslijediplomski studij u Rim u jesen 1992. godine, tadašnji moj nadbiskup mons. Ante Jurić planirao je da ostanem u Rimu dvije godine i da se s postignutim magisterijem vratim u svoju nadbiskupiju. Tako mi je u dekretu i napisao. Odluku je uskoro promijenio, ali ni on ni ja nismo mogli pomisliti da ću u Rimu ostati 24 godine. Tijekom studija iznenadilo me imenovanje rektorom Zavoda sv. Jeronima. Završetkom rektorske službe i boravka u Rimu mislio sam vratiti se u svoju Splitsko-makarsku nadbiskupiju. Sada mi Sveti Otac povjerava specifičnu biskupiju koju ne poznajem i koja svoje sjedište ima u Zagrebu. Hoću li odgovoriti očekivanjima? Hoću li svojim postupcima i djelovanjem Bogu ugoditi? Gledano očima vjere, radi se o crkvenoj službi, o apostolskom nasljedniku...

S druge strane iza mene je 19 godina rektorske službe u Zavodu sv. Jeronima. Imenovanje sam doživio kao pozitivnu potvrdu za moj dosadašnji rad. Svjestan težine službe i odgovornosti, zahvalan sam papi Franji i hrvatskim biskupima na iskazanom povjerenju. »In nomine Domini« (»U Božje ime«) idemo naprijed.

Dijalog u ljubavi i poštovanju

Ono što resi službu vojnoga ordinarija svojevrsna je dvojnost. U Ugovoru između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske stoji da je »vlast upravljanja (jurisdikcija) vojnoga ordinarija osobna, redovita i vlastita, ali skupna s vlašću mjesnoga ordinarija«. Ta je dvojnost prirodna jer su ljudi kojima je Crkva na službi istodobno i vojnici/redarstvenici i građani, a kao takvi vjernici. Kako gledate na svoju buduću biskupsku službu u tom svjetlu?

MONS. BOGDAN: Kako i sami kažete, djelovanje biskupa vojnoga ordinarija u Republici Hrvatskoj definirano je Ugovorom o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. U članku 5 toga Ugovora stoji da pod jurisdikciju vojnoga ordinarija »potpadaju vojnici i pripadnici redarstvenih službi te druge osobe stalno zaposlene u oružanim snagama i redarstvenim službama Republike Hrvatske; članovi njihovih obitelji, to jest bračni drugovi i njihova djeca, pa i ona koja su punoljetna ako žive s roditeljima u istome domu, kao i njihova rodbina i ostale osobe koje s njima dijele isto prebivalište; kadeti vojnih škola i škola redarstvenih službi, kao i oni koji obavljaju službu u vojnim ustanovama ili ustanovama redarstvenih službi. Svi vjernici, muškarci i žene, pa bili članovi neke redovničke ustanove koji stalno obavljaju službu koju im je povjerio vojni ordinarij ili im je za nju dao svoju suglasnost.« Sasvim je razumljivo da gotovo svi ovdje spomenuti žive na području jedne biskupije gdje dijecezanski biskup ima jurisdikciju.

Ugovor predviđa i da će prezbiterij Vojnoga ordinarijata biti sastavljen od dijecezanskih i redovničkih svećenika, uz prethodno dopuštenje vlastitoga dijecezanskoga biskupa, odnosno redovničkoga poglavara. Vojni ordinarij nema vlastitih velikih crkava i drugih sadržaja koji su potrebni za pastoralno djelovanje. Stoga će redovito i na tom području komunicirati s dijecezanskim biskupom. Sva spomenuta pitanja vojni ordinarij će rješavati u dijalogu s mjesnim dijecezanskim biskupom, u potpunosti poštujući njegove nadležnosti. Dakako da i dijecezanski biskup, slijedom Ugovora i crkvenih propisa, u potpunosti poštuje nadležnosti vojnoga ordinarija. Ovdje također valja djelovati u punom dijalogu i s redovničkim poglavarima (ordinarijima) koji imaju svoje nadležnosti. Kao zajednički nazivnik u svemu navedenom istaknuo bih dijalog u ljubavi i međusobnom poštovanju. Zajednički cilj nam je pastoralna skrb, duhovno dobro vjernika i spasenje duša koje su nam povjerene.

»Netko je prije mene promišljao i zdušno radio«

S obzirom na posebnosti života vojnika/redarstvenika, a posebno i njihovih obitelji, razmišljate li o nečemu što bi se moglo nazvati »pastoralnim planom« ili barem okvirnim usmjerenjem u svojoj budućoj službi?

MONS. BOGDAN: Ustrojstvo i djelovanje Vojnoga ordinarijata u Republici Hrvatskoj na čelu s mons. Jurjom Jezerincem urodilo je stvaranjem određenih struktura i programa te ne počinjem ispočetka. Netko je prije mene promišljao i zdušno radio. Treba obići sva mjesta djelovanja vojnih kapelana, upoznati se s konkretnim situacijama djelovanja. Isto tako valja vidjeti koja područja u vojsci i redarstvenim snagama još nisu pastoralno »pokrivena« djelovanjem kapelana. Susresti moje svećenike na terenu, susresti vjernike, dobro upoznati stanje biskupije. Za sve to trebat će stanovito vrijeme. Vjerujem da će u dijalogu sa svećenicima, pastoralnim suradnicima, pomoćnicima, vojnim, redarstvenim vlastima i vjernicima izići na površinu potrebe, mogućnosti i okviri pastoralnoga djelovanja. Najvažnije mi se čini postaviti jasno pitanje i traženje odgovora koji je smisao i cilj pastoralnoga djelovanja svih sastavnica Vojnoga ordinarijata, među vojnim i redarstvenim snagama gdje postoje katolički vjernici? Zašto smo tu, što i kako nudimo kao prezbiterij s biskupom i ostalim službama dušama koje nam je providnost po Crkvi povjerila?

Gdje je živi čovjek ima »periferija«

Kako gledate na ulogu i prisutnost Crkve, koja je po Vojnom ordinarijatu i formalizirana, u životu oružanih i redarstvenih snaga, čiji su pripadnici izabrali - zacijelo ćete se složiti - poseban osjetljivi poziv, koji sa sobom može nositi teške životne situacije i velike moralne dileme?

MONS. BOGDAN: Crkva ima svoje poslanje od svoga učitelja, Isusa, koji je jedini spasitelj i otkupitelj čovjeka, i ona djeluje tamo gdje je živi čovjek. Tu nema granica. Isus nije došao samo nekima. Došao je svima i nitko nije izuzet iz spasenjskoga Božjega plana. Uskrsli Gospodin naložio je svojim učenicima: »Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju« (Mk 16, 15 - naglasak na »svemu«, nap. Da. G.). Vjera nije »privatna stvar« koja je zatvorena u crkve i sakristije, kako bi neki htjeli i to glasno zagovaraju. Ona se živi u svakodnevnim prilikama osobnoga i društvenoga života, pa tako i među vjernicima Vojne biskupije. Papa Franjo neumorno nas podsjeća da iziđemo na periferije, da dođemo s evanđeoskom porukom i onima koji su daleko. Zacijelo ih ima i među vojnim i redarstvenim snagama.

U kalendaru Katoličke Crkve mnoštvo je blaženika i svetaca koji su bili vojnici, redarstvenici... Oni su živjeli iz vjere, javno su svjedočili svoju vjeru i Crkva ih stavlja za uzor vjernicima. Među njima je puno mučenika. Ovdje rado ističem svoga nebeskoga zaštitnika svetoga Jurja koji je bio vojnik. Ako je tako bilo kroz povijest, zašto ne bi bilo i danas?

Doista je specifično poslanje vojnih i redarstvenih snaga. Uspostavom biskupije za njih Crkva je svjesna delikatnosti njihovih služba i želi im duhovno asistirati. Misli mi se vraćaju na devedesete kad je naša domovina bila pogođena agresorskim ratom. Mnoštvo mojih prijatelja i poznanika bilo je mobilizirano u obrani Hrvatske. Pred Božić 1991. poručio mi je zapovjednik jedne postrojbe s prve crte bojišnice: »Približava se Božić. Moji vojnici su uglavnom obiteljski ljudi i gotovo svi su katolici. Opasno je. Za Božić bi svi htjeli poći svojoj kući. Ne možemo napustiti naše položaje. Dođite k nama. Vi nam, kao svećenik, možete dati ono što nam nitko drugi ne može dati.« I pošao sam »oboružan« Presvetim Oltarskim Sakramentom, krunicom i svećeničkom štolom. Obilazio sam po brdu Moseću, iznad Petrova polja u Dalmatinskoj zagori, naše vojnike, branitelje domovine. I tu sam također snažno doživio što svećenik znači i što može donoseći utjehu vjere. Tko je bio na odsluženju vojnoga roka u jugoslavenskoj vojsci, sjeća se kako nije bilo moguće ispovijedati vlastitu vjeru i kako svećenik nije smio doći u vojarnu te koliko nam je onda značilo ako smo uspjeli izlazeći u grad, kriomice poći na misu, ispovjediti se, porazgovarati sa svećenikom. U svim demokratskim državama svijeta gdje se poštuje sloboda vjere duhovna skrb vojnih i redarstvenih snaga sasvim je razumljiva, nešto što se podrazumijeva. Raduje me da se to ostvaruje i u mojoj Hrvatskoj.

Ugovori - visok doseg demokratske države

Ove godine navršava se 20. obljetnica od potpisivanja Ugovora između Svete Stolice i Republike Hrvatske o dušobrižništvu katoličkih vjernika, pripadnika oružanih snaga i redarstvenih službi Republike Hrvatske. Neke snage u Hrvatskoj uvijek iznova dovode u pitanje ugovore sa Svetom Stolicom, ili pojedine od njih, što za vojnoga ordinarija može biti određeni pritisak...

MONS. BOGDAN: Demokratskim izborima devedesetih građani Hrvatske plebiscitarno su se opredijelili za neovisnost hrvatske države, demokraciju, slobodu... Nažalost to se nije ostvarilo bez agresorskoga rata na Republiku Hrvatsku. Ne može se govoriti o slobodi i demokraciji u jednoj državi ako građani ne mogu slobodno ispovijedati svoju vjeru. Državljani Republike Hrvatske jasno su kazali tko su i što žele. Uz druge vjerničke skupine i nacionalne manjine, većinski su katolički vjernici hrvatske narodnosti. U tom svjetonazorskom i kulturološkom kontekstu potpisani su ugovori između Svete Stolice i Republike Hrvatske koji reguliraju djelovanje Katoličke Crkve u Hrvatskoj.

Sklopljenim ugovorima država Hrvatska ima definiran i transparentan okvir unutar kojega djeluju njezini građani katolici. Ne razumijem zašto bi to nekomu smetalo? Upravo ugovori pridonose boljem razumijevanju poslanja i djelovanja Katoličke Crkve u hrvatskom društvu. Pomažu hrvatskim građanima katolicima da ostvare svoja vjernička prava. U ugovorima je sve transparentno. Smatram ih visokim dosegom jedne demokratske države. Kamo sreće da smo ih imali i prije! Mnoge države svijeta, poglavito one iz zapadnoga civilizacijskoga kruga, imaju sklopljene slične ugovore sa Svetom Stolicom. Ne zaboravimo da su ugovori sa Svetom Stolicom pomogli drugim vjerničkim skupinama u Republici Hrvatskoj da i one pravno reguliraju svoje odnose i djelovanje u Hrvatskoj. Ugovori su pomogli i nekim državama da i one pođu hrvatskim putom.

Poznavanje ljudi - pomoć u vršenju službe

Ove godine bila bi se zaokružila važna obljetnica i u Vašem životu, 20 godina rektorske službe u Papinskom hrvatskom zavodu sv. Jeronima. Važnost te ustanove za Katoličku Crkvu u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini možda i ne treba posebno isticati, no kroz rektorsku ste službu zacijelo imali prigode dobro upoznati Crkvu u Hrvata u njezinoj cjelini. Koliko će Vam to pomoći kao članu Hrvatske biskupske konferencije?

MONS. BOGDAN: Papinski hrvatski zavod sv. Jeronima prima svećenike postdiplomce iz 25 (nad)biskupija koje se danas nalaze u četiri države (Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Srbija). Od uspostave Zavoda 1901. godine u današnjem obliku, u Zavodu je boravilo 397 svećenika studenata, uključivši i one koji su danas pitomci Zavoda. Osim svećenika studenata u Zavod redovito dolaze hrvatski biskupi kad pohađaju Rim, a rado navrate i bivši pitomci. U našu nacionalnu crkvu sv. Jeronima često dolaze hodočasničke skupine iz domovine i dijaspore. Tijekom akademske godine uz redovito slavljenje mise na hrvatskom okupljamo na slavlja i kulturna događanja i ostale hrvatske svećenike, redovnike, redovnice i studente u Rimu i Italiji. Sve to pomaže u međusobnom upoznavanju i koristi nam za udruženo djelovanje u vinogradu Gospodnjem. Svaki pojedinac nosi bogatstvo svoga kraja i tako se međusobno obogaćujemo. Sve ovo navedeno puno mi je koristilo dok sam bio rektorom Zavoda pa se nadam da će mi i ubuduće poznavanje ljudi iz vremena godina provedenih u Rimu pomoći u vršenju biskupske službe.

Kako sebe kao vojnoga ordinarija vidite unutar biskupskoga zajedništva Hrvatske biskupske konferencije?

MONS. BOGDAN: Hrvatska biskupska konferencija ravna se prema Zakoniku kanonskoga prava i Statuta HBK-a. Novi vojni ordinarij jedan je od biskupa koji ravnopravno zajedno s ostalim biskupima članovima HBK-a obavlja neke pastoralne zadaće za vjernike svojega područja. Sa svim biskupima Hrvatske biskupske konferencije dosad sam redovito komunicirao i svi se dobro poznajemo. Nastojat ću s njima unaprjeđivati dobro koje Crkva pruža ljudima, osobito oblicima i načinima apostolata prikladno prilagođenima okolnostima, vremena i mjesta (Kan. 447).