Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Uskrsni posjet braniteljima u lepoglavskoj kaznionici

Utorak, 15. 04. 2014.

Na inicijativu Zajednice udruga hrvatskih dragovoljaca Domovinskog rata vojni biskup Juraj Jezerinac, u pratnji predsjednika Zajednice udruga Toma Kačinarija, predsjednika Udruge branitelja liječenih od PTSP-a Tihomira Treščeca te upravitelja lepoglavske kaznionice Dražena Posavca, posjetio je 15. travnja branitelje u lepoglavskoj kaznionici.

Biskup koji tradicionalno pred Uskrs i Božić posjećuje hrvatske branitelje i druge zatvorenike, kako bi im udijelio duhovnu snagu, predvodio misno slavlje u 11 sati u kapeli bl. Alojzija Stepinca. Misno slavlje vokalno instrumentalno je animirao braniteljski bend kaznionice.

Homilija vojnog ordinarija

Nedjeljom Cvjetnice, ili nedjeljom Muke, kako se ona zove, ušli smo u Veliki tjedan. Mogao bi netko postaviti pitanje: Ima li ovaj tjedan muke Isusove neku poruku za nas? Svakako da ima. Jer ako nas je Bog toliko ljubio, da je dao vlastitog Sina da svaki koji u njega vjeruje ne propadne nego da ima život vječni, onda to pokazuje kakav je Bog, ali iziskuje i uzvraćanje ljubavi od strane čovjeka. A to znači prihvaćanje njegova Evanđelja i vlastitog križa. „Tko ne uzme svoga križa nije mene dostojan“, poručuje Isus. Nitko nije bez križa, bez teškoća. Taj križ posebno vi osjećate, nalazeći se u zatvoru Lepoglavi. Daj Bože da vaš križ urodi i duhovnim dobrom za vaše osobno dobro.

Draga braćo! Nemojte vrijeme svojeg boravka ovdje shvaćati samo kao vrijeme izdržavanja kazni. Potrudite se da vam ono bude i vrijeme vašeg duhovnog izrastanja, oslobađanja od zla i odluka o promjeni života. Bog vas voli i vi to možete. Zato, ako netko kaže da nema križa, taj ne govori istinu. Drugo je pitanje: da li ga prihvaća ili ga odbija? Prihvatiti svoj križ znak je ljudske zrelosti i ispravnog odnosa prema životu. Ono čega se moramo čuvati je da ne radimo križeve za druge i da sami svojom voljom ne budemo križ drugima.

U Isusovo vrijeme križ je bio znakom sramote i ludosti. Stoga apostol Pavao kaže: „Govor o križu ludost je onima koji propadaju, a nama koji se spašavamo Božja je sila“ (1. Kor 1, 18). Križ, dakle, ima u sebi snagu koja nas može promijeniti, ali ako ga nosimo na Isusov način: ljubavlju i zahvalnošću.

Pogledajte, draga braćo, kako je Isus za vrijeme svojeg ovozemaljskog života prolazio putevima Svete Zemlje: pozvao je 12 jednostavnih ljudi da pođu za njim , da ga slijede uz cijenu žrtve i da nastave njegovo poslanje. Isus je govorio svima, velikima i malenima, mladom bogatašu, siromašnoj udovici i moćnima. Svima je donosio oproštenje: ozdravljao, tješio i pokazivao razumijevanje. Bog nije čekao da mi dođemo k njemu nego je On prvi pošao ususret nama. Živio je poput nas ljudskim životom. Imao je razumijevanje za svakog čovjeka: zaplakao je nad tugom Marte i Marije zbog smrti brata Lazara; pozvao je carinika Mateja za svog učenika, doživio je izdaju jednog od svojih suradnika.

Upravo u Velikom tjednu, u ovom tjednu dolazi do izražaja Isusova ljubav prema nama: On se potpuno predaje Ocu svome nebeskom iz ljubavi prema nama, da nas spasi i otkupi. A predati se Ocu nebeskom u tom času značilo je prihvatiti osudu i smrt na križu. To je cijena našega spasenja. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima napisao je: „On me ljubio i predao samoga sebe za mene“ (Gal 2, 20). Svatko od nas može za sebe reći da je Isus Krist predao svoj život za mene, za svakoga od nas. I to budi u nama nadu, svijest, da nisam sam, da ima netko tko me voli i razumije. Netko tko umire za mene, bez obzira gdje sam i kakav sam. Živjeti Veliki tjedan znači prihvatiti i nositi vlastiti križ. Ako se osmisli smisao prihvaćanja vlastitoga križa, on donosi radost i obratno: Ako čovjek ne osmisli smisao patnje, onda život postaje nepodnošljiv.

Vjerujem da su mnogi od vas čuli za jednog od najvećih ruskih pisaca Fjodora Mihajlovića Dostojevskog. Jednog jutra u prosincu, godine 1849. bilo je poredano ispred streljačkog odreda 20 političkih zatvorenika. Prije nego što je trebala biti izdana zapovijed, poručnik je povikao „ Stop! Stop!“. Ruski car Nikola promijenio je u zadnjem trenutku odluku zatvorenicima. Smrtnu kaznu zamijenio je kaznom na 10 godina teškog rada u Sibiru. Među njima bio je mladi čovjek Fjodor Mihajlović Dostojevski. Njegova majka je umrla kad je imao 16 godina, a otac je bio ubijen nekoliko godina nakon majčine smrti. Kad je Dostojevski stigao u Sibir, naišao je na Sv. Pismo i počeo ga čitati. Kad je pročitao Novi Zavjet, Isusov ga je život toliko oduševio da je postao vjernikom. Opisujući svoj dojam o Isusu Kristu, napisao je jednom svom prijatelju: „Nitko nije savršeniji i veći od Isusa Krista“.

Kad je bio pušten iz zatvora počeo je pisati romane. Napisao je roman „Zločin i kazna“ te „Braća Karamazovi“. Kad je bio na slobodi umjesto da nastavi živjeti vjerničkim životom sve se više udaljavao od Boga. Sve je manje molio i prestankom molitve slabila je i njegova vjera. Dao se na kockanje i piće. No, potkraj života vraća se ponovno molitvi i vjeri. Zbog vjere razočarao je mnoge svoje prijatelje, posebno ateiste- bezbošce. Oni su mu se ismijavali i nazivali ga zbog vjere da je lud. No, Dostojevski im je odgovorio u svom Dnevniku: „Te lude ne mogu shvatiti mene. Moja vjera u Krista i moje ponovno prihvaćanje Boga nije djetinjasto. Moja ljubav prema Bogu ojačala je nakon iskušenja trpljenja i sumnji“.

Dragi prijatelji! I vaša je vjera u Boga došla koji puta u kušnju. Možda ste i rekli da Boga nema. No, mnogi od vas osjetili su u srcu da se treba ponovno vratiti Bogu. Jer ako vas itko razumije, shvaća, onda je to On, Isus Krist, koji je prošao svoj križni put i Kalvariju.

Vjera traži povjerenje u Boga. Vjera u Boga nije toliko pitanje uma. Ona je više pitanje srca i volje prihvaćanje Ljubavi, koja se očitovala u Isusu Kristu. Činjenica je da su mnogi, boraveći u zatvoru, još više duhovno sazreli. Stoga boravak u zatvoru može biti težak, gotovo neizdržljiv, ako mu čovjek ne dade neki smisao. Neka to bude smisao da duhovno dozrijevate.

Mi kao vjernici znamo da se preko žrtve, križa, dolazi do uskrsnuća, preko patnje do pobjede. Stoga je dobro pronaći vrijeme poput Dostojevskog za molitvu, u kojoj možemo reći Isusu Kristu, svoje teškoće, svoje jade. Bog može u svojoj dobroti to namijeniti za druge, kojima je milost Božja najpotrebnija, rekao je više puta lepoglavski zatvorenik blaženi kardinal Stepinac. On je ovdje svojom molitvom i životom natapao zidove ovog zdanja. Neka nam i njegov primjer pomogne da ne budete nesretni ljudi.

Sumnje u vjeri su neminovni pratilac svakog čovjeka. Unatoč sumnji čovjek ne smije posustati, nego se još više pouzdati u Boga. Samo kroz patnju i križ čovjek može toliko sazreti da nadiđe samoga sebe poput blaženog Stepinca koji je ušao u zatvor kao optuženik, a izišao iz njega kao najveći pobjednik.

Dragi prijatelji! Slaveći u ovom Velikom tjednu Isusovu muku i križ, molimo Gospodina da možemo osmisliti naš križ, da nam on bude na kraju izvorom radosti, da se dani vašeg boravka ovdje što prije skrate i da doživite konačno trenutak vaše slobode. Da odete odavle kao svjedoci, da je moguće postati dobar čovjek i odlučan kršćanin i u zatvoru. Život nade je pred vama. Uzmite ga ozbiljno! Budite ljudi nade, ljudi vjere! U tim mislima želim svima sretan i blagoslovljen Uskrs! Amen.