Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Zaziv Duha Svetoga za početak akademske godine na Sveučilištu obrane i sigurnosti i HVU

Srijeda, 09. 10. 2024.

U srijedu, 9. listopada, u bazilici sv. Antuna Padovanskog, vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan služio je sv. misu zaziva Duha Svetoga za početak akademske godine na Sveučilištu obrane i sigurnosti „Dr. Franjo Tuđman“ i Hrvatskom vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“.

U zajedništvu s biskupom bio je kapelan na HVU don Damir Stojić SDB i gvardijan samostana Svetoga Duha fra Josip Petonjić OFM Conv. Na misnom slavlju sudjelovali su zapovjednik HVU general-bojnik Slaven Zdilar, zapovjednik kadetske bojne bojnik Josip Kovačević, nastavnici, profesori, djelatnici i studenti Sveučilišta, polaznici Hrvatskog vojnog učilišta.

Na početku sv. mise, biskup Bogdan je pozdravio sve okupljene i rekao kako je svaki novi početak težak jer nosi sa sobom dozu neizvjesnosti i nesigurnosti, a tako i početak nove akademske godine.

„Upravo zato, okupili smo se ovdje, u bazilici sv. Antuna Padovanskog, kako bismo molili za Božju pomoć na početku tog akademskog puta koji stoji pred vama. To je izazovan put stjecanja novih znanja, vještina, ljudskih i kršćanskih, koje su Vam neophodne za Vašu budućnost i profesionalnost poziva  kojeg ste odabrali. Taj put često zahtjeva od vas izlazak iz vlastitog komfora, nadilaženje vlastitih snaga i ulaganje dodatnih napora – radi postizanja cilja.  No, studiranje predstavlja nešto više od pukog stjecanja kvalifikacija za buduće radno mjesto. Ono predstavlja napor da se rasprši tmina nezananja u našim umovima  i da se dođe do spoznanja istine.  Plemenit je to cilj za čije ostvarenje sada na sv. misi zazivamo Duha Svetoga, Duha istine koji uvodi „u svu istinu“ (Iv 16, 13), da nas prosvijetli svojim svjetlom i pomogne nam da iz neznanja prijeđemo k svjetlu istine“, rekao je msgr. Bogdan u uvodu mise.

U homiliji je Vojni ordinarij govorio o molitvi, na osobit način protumačio je prve riječi molitve Očenaš: „Moleći 'Oče naš', osjećamo Božji pogled na nama. Riječ  'Otac' riječ je koju je Isus uvijek izgovarao u snažnim trenucima svojega života: kad je bio ispunjen radošću, osjećajima: 'Hvalim te Oče, jer si to objavio malenima'; ili pak plačući, pred grobnicom svojeg prijatelja Lazara: 'Hvala ti, Oče, što si me uslišao', a također u posljednjim trenucima života Isus zaziva Oca.  'Otac zna što nam je potrebno i prije nego ga molimo. Otac nas sluša u skrovitosti, potaji, kao što nam Isus savjetuje da molimo. (...) Otac nam daje identitet djece. Kad kažem 'Otac', dolazim do korijena svojega identiteta: kršćanskoga identiteta i djeteta Božjega, i to zahvaljujući Duhu Svetomu. Nitko ne može reći 'Oče' bez milosti Duha'.   Ako je reći 'Oče' prostor molitve, onda je 'ozračje' molitve reći 'naš' – braća smo, obitelj smo. 

Moleći 'Oče naš' mi izražavamo svoju pripadnost zajedničkom Ocu, a izražavamo i svoju pripadnost jedni drugima. Tako ova molitva, ali i svaka druga molitva stvara naše zajedništvo. Utemeljuje naše zajedništvo. Čovjek nije na ovom svijetu stvoren da bude sam. On sam  kao samac ili osamljenik, ne može opstati. Nužno je potreban nekoga drugoga. Zato svatko od nas najveći dio svojih životnih  aktivnosti provodi ne sam, ili kao samac, nego u zajedništvu s drugima. Čovjek je biće odnosa, relacija, društveno biće, koje živi i djeluje iz primarnog zajedništva s Bogom, unutar mnogostrukih ljudskih skupina, zajednica, od obitelji, društva, vjere, posla, nacije, cjelokupnog čovječanstva, uvijek u povezanosti s ostalim stvorenjima. Ljudski život satkan je od temeljnog odnosa s Bogom, koji mu omogućuje odnos sa samim sobom, s drugim ljudima i s ostalim stvorenjima. Stvoreni na sliku trojstvenoga Boga, ljudi se ne mogu u potpunosti ostvariti kao samodostatni i neovisni subjekti, nego je njihov odnos s Bogom i suživot s drugima značajan čimbenik u njihovu osobnome ispunjenju.“

Biskup Bogdan nastavio je u propovijedi govoriti o važnosti zajedništva/kolegijalnosti na sveučilištu i općenito u školovanju: „Zajedništvo uključuje i kolegijalnost. Mi smo svi ovdje na Hrvatskom vojnom učilištu  na  rasadištu zajedništva, koelgijalnosti. Tako je to na svakom učilištu. Upućenost jednih na druge očituje se ovdje i na međusobnom oslovljavanju: kolegice, kolega...Kolegiji – a to je i ovo naše Učilište - mjesta su zajedništva, upućenosti jednih na druge, suživota  s drugima, životnog suputništva kroz nekoliko godina gdje se ostvarujemo kao osobe, kao ljudi. Učilišta, uz to što su mjesta učenja i poučavanja, doprinose  našem osobnome ispunjenju, odrastanju, znanstvenom i profesionalnom i svekolikom sazrijevanju. Koliko samo dobra možemo učiniti jedni drugima, kao prijatelji, kolege, profesori, nastavnici, odgajatelji, dok smo na studiju?!“

Biskup je na kraju propovijedi istaknuo važnost kolegijalnosti na primjeru sv. Ignacije Lojolskog i sv. Franje Ksaverskog: „Poznat je slučaj dvojice kolega iz studentskoga razdoblja, iz čuvenoga Pariškog kolegija: Sv. Ignacija Lojolskoga i sv. Franje Ksaverskog. Prvi je utemeljitelj Družbe Isusove, a drugi Franjo Ksaverski - Ignacijev kolega, i jedan od prvih iz Družbe, nakon sv. Pavla, najpoznatiji kršćanski misionar. Ignacije i on su stanovali u istoj sobi u Parizu. Pred Franjom Ksaverskim je bila sjajna karijera. No, Božja milost je djelovala po Ignaciju. Poslužila se njihovim prijateljstvom. Ksaverski je bio tvrd orah.  Imao je velike planove za budućnost. Ignacije mu čak nije ni bio osobito simpatičan. Opirao se Ignacijevim idejama i utjecaju na njega. No, Ignacije je bio uporan. Kasnije je rekao kako 'najžilavije tijesto koje je ikad pod prstima imao', bijaše taj mladi Francisco Javier. Francisco bijaše mlad, zgodan momak, plemeniti baskijac. Kao vrstan student filozofije nije puno pozornosti svraćao na Ignacija koji se tada probijao uz pomoć dobročinitelja i njihovih darova. Samo ga je Ignacije znao oblikovati i obuzdavati svojom diskretnom strpljivošću i upornošću. Od njega postupno odgojio gorljivog i neustrašivog apostola Indije. A taj je postao slavan, ne manje od Aleksandra Velikoga koji je kao silni konjanik pripitomio divljeg Bukefala.  Rodilo se duboko prijateljstvo ove dvojice velikana. O tomu svjedoči i njihova obilna korespodencija. Ovu dvojicu 'velikih prijatelja u Gospodinu' papa Grgur XV. je godine 1622. zajedno proglasio svetima!“ FOTO:HVU/pr Stefan Španić