Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Novi naslovi

“Obično o svetom” fra Žarka Relote : Knjiga je izdana u nakladi Vojnog ordinarijata

Subota, 19. 12. 2009.

Predgovor mons. Josipa Šantića

Netko reče “reci mi što čitaš, reći ću ti kakav si”. Mnogi ljudi će reći da je dobra knjiga najbolji prijatelj. Ona je doživljaj pisca koji svoju dobrotu i plemenitost (nažalost, neki svoju zloću i smušenost) dijele s drugima i dozvoljavaju im da uđu u njihovu nutrinu i intimu. Knjiga je uvijek na dohvat ruke, a poznam ljude koji drže knjige na svojim noćnim ormarićima da im posluže kao smiraj u besanim noćima. Upravo zato Vojni ordinarijat smatra da je jedan od njegovih važnijih projekata izdavaštvo dobrih knjiga i periodika. U tom svjetlu želio bih da doživite ovu knjigu fra Žarka Relote, dekana Zagrebačkog vojnog dekanata i vojnog kapelana na HVU u Zagrebu.

Kršćanin je čovjek Knjige u kojoj doživljava susret. Već na samim počecima Knjige Bog izriče da nije dobro da čovjek bude sam (usp. Post 2, 18). Čovjekovo zajedništvo ostvaruje se pod dvostrukim vidom: u prvom redu je njegov odnos prema Stvoritelju koji će onda bitno odrediti i njegov odnos prema čovjeku “kao što je on”. I zapravo čitava povijest spasenja i nije ništa drugo nego susretanje sa Stvoriteljem kao šansa osmišljena života i odlaženje od Stvoritelja kao devijacija osmišljena života. Čovjek je neprestano u procjepu dvostrukog zakona u svojim udovima (usp. Rim 7, 23) i traganja kako ostvariti Božju zahtjevnost u sebi koja nam je zadana po povjerenju Stvoritelja kada nas je htio kao suradnike u poboljšanju svijeta koji je nam je predan.

U tome nam Božja objava – zapisana u Pismu i dana po usmenoj predaji - postaje putokaz i pomoć. U objavljenoj Riječi Bog nam ne govori samo o sebi nego i o stvorenjima, a posebno o čovjeku kao njegovoj “slici”. Sve što je stvoreno bijaše i jest veoma dobro. I ta dobrota stvorenja daje nam mogućnost da i danas otkrivamo kako ostvariti onu zamisao koju je u stvorenjima postavio sam Stvoritelj. Upravo zato je bilo moguće utjelovljenje jer je ljudski život i njegovo tijelo vrednota i dobro koje je sam utjelovljeni Sin Božji mogao i htio prihvatiti kao čovjek.

Bog nam objavljuje istinu o sebi i o čovjeku u dugoj ljudskoj povijesti kao susret čovjeka sa svojim Stvoriteljem. Nastaje u dijalogu između Boga i čovjeka, a čovjek je upisuje doživljenu na svoj osobni način kroz kulturu vremena u kojem živi, kroz izraze koje su mu dostupni u određenom stupnju razvoja ljudskog uma. Upravo zato možemo reći da je Objava vječna Istina izrečena ljudskom riječju vremena i kulture u kojem nastaje. I danas se čovjek susreće s tom istom Istinom i osjeća kako je potrebno svaki susret s Božjom Riječi prereći čovjeku našega vremena njemu razumljivim jezikom, kako bi se u svakom pojedincu ostvarilo “Peto Evanđelje”, doživljeno kroz predanu Riječ te oživljeno u svagdanjem načinu življenja i djelovanja. Kao da nam Izaija ponovno govori: “Kao što daždi i sniježi s neba bez prestanka dok se zemlja ne natopi, oplodi i ozeleni da bi dala sjeme sijaču i kruha za jelo, tako se riječ koja iz mojih usta izlazi ne vraća k meni bez ploda, nego čini ono što sam htio i obistinjuje ono zbog čega je poslah” (Iz 55, 10-11).

Auktor ovih tekstova, koje dajemo čitateljstvu, pokušao je ostvariti tu zamisao i približiti Božju riječ suvremnenom čovjeku, vojniku, policajcu… objavljujući ih u “Hrvatskom vojniku” i izgovarajući ih kroz prigodne homilije kao duhovni zov za ostvarenje vječne Božje Riječi i vječne Božje zamisli o čovjeku. Zato, uzeti kratki tekstovi kao poticaj za razmišljanje postaju izazov čitatelju, stavljajući ga sučelice suvremenom životu u konkretnoj stvarnosti svagdanjeg življenja. Pisac tekstova će naglasiti kako smo u krštenju pozvani da “živimo sukladno svetosti primljene milosti, budući da smo ´postali djeca Božja´ i da smo primili novo – kršćansko – dostojanstvo”. U ovim tekstovima otkrivamo novost da se po susretu s Božjom Riječi i po sakramentima događa bitna novost u ljudskom životu. Teško je to shvatiti onima koji nisu upoznali Riječ. Takvi će promatrati kršćanstvo kao povijesni pojavak koji izlazi iz ljudskih i povijesnih datosti. Međutim, oni koji su povjerovali Riječi vjerom prihvaćaju da je Bog ušao u našu povijest i da su njegovi sljedbenici “opečaćeni” kao “nova stvorenja” i da na svojim čelima nose Jagančev znak (usp. Otk 7, 3-4). To je ta novost po kojoj kršćani postaju u svijetu ono što i Pavao naglašava: “Vi ste pismo naše, upisano u srcima vašim; znaju ga i čitaju svi ljudi. Vi ste, očito, pismo Kristovo kojemu mi poslužismo, napisano ne crnilom, nego Duhom Boga živoga; ne na pločama kamenim, nego na pločama od mesa, u srcima” (2 Kor 3, 2-3). Kršćanin je čovjek koji čini prisutnim Krista u svijetu, postaje prepoznatljiv po tome što je drugačiji, postaje prihvaćan zato jer ljubi darivajući vlastiti život za svoje prijatelje i od njega je daleko svaka dvoličnost i farizejizam. On vidi i čuje, susreće se sa suvremenim svijetom i ne boji se biti “znak protivljenja”, ne po tome što drugome nanosi zlo nego upravo zato što živi Kristovu zapovijed ljubavi. Naime, “i današnjim farizejima odgovaraju osobe koje ne vide, ne čuju, ne razumiju, ne pitaju, ne komentiraju”. Međutim, kršćanin je čovjek koji je u “novosti života” suprotnost od te stvarnosti jer svojim životom postaje izazov, i postavlja u pitanje suvremeni način neodgovornog življenja. “Svaki čin njegova (Kristova) života pokazivao je tko je; svaka njegova gesta svjedočila je o njegovu božanstvu; svaka njegova riječ bila je Radosna vijest. Njegov primjer neka nas potakne da ga vrijedno slijedimo te tako svoj život uskladimo s onim što jesmo, da nas dovede do toga da naše biti vjernik ujedno znači i živjeti kao vjernik”.

Da je to moguće pokazuje nam auktor u primjeru ljudi koji su to uspjeli ostvariti. Razmišljajući nad Isusovom riječi: “Ako tko želi biti prvi, neka bude od svih posljednji i svima poslužitelj” (Mk 9, 35) potvrđuje primjerom sv. Franje Asiškog da je to moguće. “Sveti Franjo Asiški je otkrio savršenu radost baš u takvom djelovanju. Poljubivši gubavca – pojam neprihvaćenosti – otkrio je savršenu radost i u tom zagrljaju solidarnosti s posljednjima, najmanjima, irilebantnima doživio je pravo obraćenje. Tek kad se do te mjere ponizio mogao je istinski krenuti za poniznim Kristom i biti njegova prisutnost u svijetu”.

S tim željama šaljemo ovu knjigu u javnost da bude poticaj svim čitateljima da se po njezinim recima nadahnjuju i primjenjuju ih u svojim životima, da živeći po Riječi ostvare svoj život u konačnom susretu s onim koji će doći na kraju vremena.

Mons. Josip Šantić, generalni vikar Vojnog ordinarijata u RH
U Zagrebu, 22. studenoga 2009., na svetkovinu Krista, Kralja svega stvorenja