Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„BOG JE MIR I RADOST NAŠA“

Nedjelja, 26. 07. 2026.

„BOG JE MIR I RADOST NAŠA“[1]

1 Kr 3,5.7–12; Rim 8,28–30; Mt 13,44–52

Propovijed Jure BOGDANA

Preuzvišeni oče biskupe Jurju,
draga braćo u biskupskoj službi,
draga braćo svećenici, redovnici i redovnice,
poštovani predstavnici državnih i lokalnih vlasti,

poštovani djedovi i bake,

poštovana obitelji i rodbino biskupa Jezerinca,
poštovani vojnici, policajci i hrvatski branitelji,

dragi Božji narode iz župe Gornje Prekrižje,
braćo i sestre u Kristu Isusu!

1. Uvod

„Ovo je dan što ga učini Gospodin: kličimo i radujmo se njemu!“(Ps 118,24). Euharistijsko slavlje danas u Gornjem Prekrižju ima posebno značenje, simboliku i duboku ljepotu. Okupljeni smo kod crkve svetoga Mihaela arkanđela i svete Ane u Gornjem Prekrižju, na mjestu koje za biskupa msgr. Jurja Jezerinca, sina ovoga kraja, i za mnoge od vas ima posebno značenje.

Ovdje je, upravo prije šezdeset godina, na blagdan svete Ane, 26. srpnja 1966., svećenik Jezerinac slavio mladu misu. Nakon svećeničkog ređenja 26. lipnja te godine u zagrebačkoj prvostolnici pred oltarom Gospodnjim u Gornjem Prekrižju započeo je svoje javno djelovanje u Gospodnjem vinogradu. Nakon šest desetljeća vjernosti Kristu i njegovoj Crkvi vratio se na isto mjesto kako bi zajedno s nama zahvalio Bogu za dar poziva, poslanja i služenja u Gospodnjem vinogradu.

Ovo slavlje nije samo spomen na prošlost. Ono je prije svega slavlje Božje vjernosti. Zahvaljujemo Gospodinu za šezdeset godina svećeništva msgr. Jurja Jezerinca. Zahvaljujemo za trideset i pet godina njegove biskupske službe. Zahvaljujemo za godine u kojima je kao pomoćni zagrebački biskup služio mjesnoj Crkvi, a osobito za gotovo dva desetljeća službe prvoga vojnog biskupa u Republici Hrvatskoj.[1] Danas želimo zahvaliti Bogu koji je vodio jedan ljudski život, oblikovao jedno svećeničko srce i jednom pastiru povjerio odgovorne zadaće u životu Kristove Crkve i hrvatskoga naroda. Božja riječ pruža nam ključ za dublje razumijevanje poruke ovoga slavlja.

2. Čovjek – korijeni iz kojih raste poziv

Draga braćo i sestre! Bog uvijek započinje od čovjeka. „Što je čovjek da ga se spominješ, sin čovječji te ga pohađaš?“ (Ps 8,5). Prije nego što netko postane svećenik ili biskup, najprije je dijete jedne obitelji, jednoga zavičaja, jednoga kraja, jedne zemlje – „Adam“ – jednoga naroda i jednoga vremena. Bog poziva čovjeka iz konkretne životne stvarnosti. Svaki čovjek ima duboke korijene u toj stvarnosti! Bog djeluje kroz obitelj, preko roditelja, braće i sestara, rodbine, u vjerničkoj župnoj zajednici i kroz životne događaje. Takav je bio i put poziva u svećeništvo, a potom i u biskupsku službu msgr. Jurja Jezerinca.

Njegovi prvi učitelji vjere bili su roditelji i obiteljski dom. Bio je dvanaesto dijete od trinaestero djece Mije i Barice Jezerinac, rođene Bradica. Rodio se u Jezerinama na Jurjevo, 23. travnja 1939. godine. Nije bilo dvojbe koje će ime dobiti: budući da je rođen na blagdan sv. Jurja, u maticu krštenih upisan je kao Jure Jezerinac. Kasnije je nazvan Juraj. Njegov rodni dom, župa Gornje Prekrižje i čitav ovaj kraj bili su prožeti hrvatskom katoličkom tradicijom, poštenim radom, jednostavnošću i odgovornošću. Bio je to svijet u kojemu se znalo da čovjek ne živi samo od kruha, nego i od Božje riječi. U takvim obiteljima vjera se nije samo učila – ona se živjela. Dan je započinjao i završavao znakom križa. Rad se započinjao s pouzdanjem u Boga. Obiteljski stol bio je mjesto zajedništva i zahvalnosti. Nedjeljna sveta misa bila je središte duhovnoga života. Krunica, molitva Blaženoj Djevici Mariji i pobožnost prema zaštitnicima župe – sv. Ani, Isusovoj baki, i sv. Mihaelu arkanđelu, nebeskom vojskovođi – bile su uporište i snaga u teškoćama. Takva vjera u obitelji Jezerinčevih, u župi Gornje Prekrižje i u ovome kraju nije bila ukras života. Ona je bila njegov temelj i program.

Naraštaj kojemu pripada msgr. Jezerinac duboko je obilježen velikim snovima o slobodi hrvatskoga naroda, ali i teškim ranama i stradanjima Drugoga svjetskog rata i poraća. Bilo je to dugo razdoblje – godine nasilja, nepravdi i zločina protiv Boga i čovjeka. Bili su to dani i godine u kojima se pokušavalo izgraditi društvo i sustav bez Boga, živjeti kao da Boga nema, ali i drugima nametnuti takav sustav vrijednosti. Vjeru se nastojalo oslabiti, katoličke korijene iščupati, a njihove tragove izbrisati iz hrvatskoga naroda.

Upravo su tada mnoge naše katoličke obitelji pokazale snagu vjere. Nije se mogla zabraniti obiteljska molitva. Nije se mogla ugasiti vjera koja je živjela u srcima. Nije se mogao ugasiti ni evanđeoski moral izrastao iz takve vjere – otvorenost životu koja u svakome djetetu i novom rođenju vidi blagoslov i Božji dar. Nije se mogla oduzeti ljubav prema Euharistiji, prema nedjeljnoj svetoj misi i prema Blaženoj Djevici Mariji. Ta vjera, jednostavna i jasna, hranjena molitvom i sakramentalnim životom, bila je snaga koja je čuvala dostojanstvo čovjeka i kršćanina. Upravo su takvi temelji, duboko ukorijenjeni u Evanđelju, čvrsta i zdrava podloga duhovnim zvanjima: pozivu u svećeničku službu i pozivu u posvećeni život u redovničkoj zajednici.

3. „Traži što da ti dadem“ (1 Kr 3,5)

Treće poglavlje Prve knjige o Kraljevima opisuje prekrasan dijalog u snu između kralja Salomona i Gospodina. Salomon je ljubio Jahvu, svoga Boga. U životu se ravnao prema uputama svojega oca Davida. Još mlad, a već izabran i pomazan za kralja, želio je živjeti po Božjem zakonu i tako upravljati kraljevstvom. Izbor za kralja nije ga učinio oholim. Bio je svjestan težine službe i velike odgovornosti pred Bogom i narodom, svoje mladosti i neiskustva te je jasno rekao: „Ne znam vladati.“ A Bog ga je upitao: „Traži što da ti dadem“ (1 Kr 3,5).

A Salomon je odgovorio: „Bože... podaj svome sluzi pronicavo srce da može suditi tvome narodu i razlikovati dobro od zla, jer tko bi mogao upravljati tvojim narodom, koji je tako velik?“ (1 Kr 3,7–9). To je molitva svakoga čovjeka koji želi služiti Bogu i ljudima. Mudrost nije samo znanje. Mudrost je sposobnost vidjeti život Božjim očima. Znati razlikovati ono što prolazi od onoga što ostaje. Znati prepoznati pravo blago. U oblikovanju njegova srca i trajnoj izgradnji identiteta katoličkog svećenika i pastira učitelji i uzori u toj Božjoj mudrosti bili su mu pastiri i stupovi Crkve u Hrvata, sinovi ovoga kraja: blaženi Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić.

Blaženi Alojzije Stepinac bio je svjedok vjernosti Kristu u najtežim okolnostima. Njegov život pokazao je da Crkva svoju snagu ne crpi iz zemaljske moći, nego iz vjernosti Evanđelju. Kardinal Franjo Kuharić, kao pastir i otac, znao je voditi Crkvu mudrošću, strpljivošću i ljubavlju. Od njega je msgr. Jezerinac učio da se Crkva ne gradi ljudskom snagom, nego svetošću, poniznošću i služenjem. Tako su se u životu našega slavljenika susrele dvije velike evanđeoske škole mudrosti: škola Stepinčeve vjernosti i Kuharićeve očinske mudrosti. Iz tih korijena izrastao je poziv koji je postao dar Crkvi.

4. Svećenik – čovjek koji je pronašao blago

„Kraljevstvo je nebesko kao kad je blago skriveno u njivi: čovjek ga pronađe i sakrije, sav radostan ode, proda sve što ima i kupi onu njivu“(Mt 13,44). U središtu ove prispodobe nalazi se riječ: radost. Čovjek iz Evanđelja ne ostavlja sve zato što je na to prisiljen. On to čini jer je pronašao nešto veće od svega što je dotad imao. Tako razumijemo i svećenički poziv. Svećenik je čovjek koji je u Kristu pronašao svoje najveće blago.

Prije šezdeset godina Juraj Jezerinac izgovorio je svoj svećenički „da“ Božanskom Učitelju. Taj odgovor nije povijesni relikt, arhivska uspomena ni riječ izgovorena samo jednoga dana, nego odgovor koji on djelotvorno ponavlja riječju i životom, iz dana u dan, već punih šezdeset godina. „Evo me, Gospodine. Sluga tvoj sluša.“ Šezdeset godina predanja Gospodinu! Šezdeset godina svećeništva znači tisuće slavlja svetih misa, mnoge sate provedene u molitvi, tisuće propovijedi i kateheza, brojne ispovijedi, neizbrojive susrete s ljudima, riječi ohrabrenja te blizinu bolesnima, ranjenima i ožalošćenima... Sve je to mogao činiti i može činiti jer je svećenik čovjek Euharistije. Kod oltara svećenik svakoga dana ponovno susreće Krista koji se daruje svome narodu. Iz Euharistije crpi snagu za služenje i vjernost.

Sveti Pavao nam govori: „Znamo da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube“ (Rim 8,28). Te riječi posebno razumijemo gledajući svećenički put našega slavljenika. Bog je vodio njegove korake kroz različite službe i okolnosti. Po njemu je Bog mnogima donosio Kristovu blizinu. To su pravi plodovi jednoga svećeničkog života. Svećenik nije velik po sebi; velik je po Kristu kojemu služi.

5. Biskup – pastir koji čuva povjereno blago

Draga braćo i sestre! Nakon godina svećeničkoga služenja Crkva je msgr. Jezerincu povjerila novu službu. Godine 1991. postao je pomoćni zagrebački biskup. Biskupsko ređenje nije nagrada, nego poziv na još veće služenje. Biskup je pozvan biti učitelj vjere, posvetitelj i pastir. Godine 1997. povjerena mu je posebna služba: postao je prvi vojni biskup u Republici Hrvatskoj.

Bilo je to vrijeme velikih izazova, demokratskih promjena i Domovinskoga rata. Trebalo je graditi Vojni ordinarijat i oblikovati pastoralnu brigu za pripadnike Hrvatske vojske i policije. Ali prije svega trebalo je biti blizu čovjeku. Iza svake vojne i policijske odore prije svega stoji živ čovjek, stvoren na sliku i priliku Božju, sa svim svojim ljudskim, tjelesnim i duhovnim potrebama te sa zadaćama i izazovima službe koja mu je povjerena. To je čovjek sa svojom obitelji, svojim strahovima, ranama i nadama. Služiti vojnicima i policajcima značilo je donositi im Kristovu blizinu, moliti s njima i za njih, biti uz njih u trenutcima kušnje, zahvaljivati s njima u trenutcima radosti te tugovati i bodriti u trenutcima žalosti... U tome se ostvaruje Isusova slika mreže koja okuplja ljude. Pastir je onaj koji okuplja, povezuje i vodi prema Kristu.

Nakon gotovo dvadeset godina služenja kao vojni biskup msgr. Jezerinac predao je službu svome nasljedniku. I u tome se očituje ljepota crkvenoga služenja. Nijedna služba u Crkvi nije vlasništvo. Ona se prima kao povjerena zadaća i jednoga se dana predaje.

Današnje Evanđelje završava riječima: „Svaki pismoznanac upućen u kraljevstvo nebesko sličan je domaćinu koji iz svoje riznice iznosi novo i staro“ (Mt 13,52). To je slika svakoga dobrog pastira: on čuva neprolazno blago vjere i istodobno ga donosi čovjeku svojega vremena.

Dragi oče biskupe Jurju! Danas ste došli na mjesto s kojega ste se ukrcali na lađu i krenuli na pučinu. Kroz šezdeset godina prošli ste oceane, mora, jezera i rijeke, bure i oluje, Scile i Haribde... Vraćate se pred isti oltar, u isti Božji hram u kojem ste prije šezdeset godina slavili svoju mladu misu. Danas zajedno s Vama zahvaljujemo Bogu za dar Vašega života, za dar vjere i pripadnosti Katoličkoj Crkvi, za Vašu obitelj i zavičaj, za šezdeset godina svećeništva i za trideset i pet godina biskupske službe. Zahvaljujemo mu za svaku svetu misu, svaku molitvu, svaku riječ ohrabrenja i svaki tihi dar ljubavi koji samo Bog poznaje.

Crkva danas slavi Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba. Biskup Jezerinac slavi šezdeset godina svećeništva i trideset i pet godina biskupstva. To je ukupno devedeset i pet godina. Časna dob, zar ne? Oče biskupe, čestitam! Ad multos annos!

A nama svima neka današnja Božja riječ ostane trajni poziv. Tražimo pravo blago! Ne ono koje prolazi, nego ono koje ostaje. Tražimo Krista jer tko pronađe Krista, pronašao je sve. Amen.