Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Izvan zidina, ali nikada sami

Nedjelja, 13. 09. 2026.

Propovijed u Bazilici sv. Pavla izvan zidina

12. rujna 2026.

2 Tim 4, 6-8.17-18; Ps 23; Mk 16, 15-18

Draga braćo i sestre, poštovani hodočasnici, pripadnici Hrvatske vojske i policije!

1. Evanđelje izlazi izvan zidina

Euharistiju danas slavimo u bazilici svetoga Pavla izvan zidina, podignutoj nad grobom apostola koji je Kristovo ime pronio gotovo cijelim tada poznatim svijetom. Ovdje je završio svoj zemaljski put i ovdje je vlastitom krvlju potvrdio ono što je cijeloga života propovijedao.
 

Već nam naziv ove bazilike – „izvan zidina“ – može pomoći da razumijemo današnja čitanja. Evanđelje ne može ostati zatvoreno unutar zidina. Ne može ostati samo u crkvenoj građevini, na nedjeljnoj misi ili u trenutcima molitve. Uskrsli Krist govori učenicima: „Pođite po svem svijetu, propovijedajte evanđelje svemu stvorenju“ (Mk 16,15).

Sveti Pavao ozbiljno je shvatio tu riječ: „Pođite.“ Izišao je iz sigurnosti poznatoga svijeta, prelazio granice, putovao, susretao različite narode i ulazio u gradove u kojima Kristovo ime još nije bilo poznato. Na tome je putu doživio prihvaćanje i odbacivanje, prijateljstvo i osamljenost, uspjehe i progone. Sve je to prihvatio kako bi se, prema njegovim riječima, po njemu „potpuno razglasila Poruka te je čuju svi narodi“ (2 Tim 4,17).

Papa Franjo podsjeća da su svi kršćani pozvani izići iz vlastite udobnosti i poći prema periferijama kojima je potrebno svjetlo Evanđelja.  Za većinu nas to ne znači otići u daleku zemlju. Svijet u koji nas Krist šalje nalazi se već pred našim vratima. To su naše obitelji, postrojbe, policijske postaje, vojarne, radna mjesta, susjedstva i svakodnevni susreti.

I mi imamo svoje zidine: strah od drugoga, ravnodušnost, navike, nepovjerenje, predrasude i zatvorenost u vlastite probleme. Kristovo „Pođite“ poziva nas da iziđemo iz tih zidina i približimo se čovjeku.

2. Znak vjere: da je drugome uz nas bolje

Isus govori o znakovima koji će pratiti one koji vjeruju: izgonit će zloduhe, govoriti novim jezicima, uzimati zmije i ostati sačuvani od otrova. Te riječi ne pozivaju nas da tražimo opasnost ili dokazujemo svoju vjeru neobičnim pothvatima. One govore da će uskrsli Krist biti djelatan u životima onih koje šalje.

Među svim tim znakovima posljednji je možda najbliži našemu svakodnevnom iskustvu: „Na nemoćnike će ruke polagati i bit će im dobro“ (Mk 16,18).

To je vrlo jednostavno mjerilo naše vjere: je li ljudima uz nas bolje?
Osjeća li se dijete uz nas sigurno i voljeno? Može li bračni drug s nama podijeliti ono što ga muči? Može li se kolega osloniti na našu riječ? Jesmo li spremni saslušati čovjeka koji nema nikoga? Osjeća li se nemoćna osoba zaštićenom kada se susretne s nekim komu je povjerena vlast?

Evanđelje se ne propovijeda samo riječima. Propovijedamo ga načinom na koji radimo, slušamo, donosimo odluke i postupamo prema čovjeku koji nam ne može uzvratiti. Papa Benedikt XVI. upravo je u ovoj bazilici rekao da je ljubav prema Kristu vodila svetoga Pavla da Evanđelje naviješta „ne samo riječima nego i samim svojim životom“. 

Vi koji nosite vojnu ili policijsku odoru posebno razumijete da povjerena snaga ima smisla kada štiti. Vaša služba postaje znak Božje blizine kada se dijete, starac, žrtva nasilja, izgubljeni putnik ili čovjek u nevolji uz vas osjeti sigurnije. Tada se, na vrlo konkretan način, ostvaruje Isusova riječ: na nemoćnike će ruke polagati „i bit će im dobro“ (Mk 16,18).

3. Dobar boj nije boj protiv čovjeka

Pred kraj života Pavao piše Timoteju: „Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7). Služi se jezikom koji dobro poznajemo: govori o boju, naporu, stezi, izdržljivosti i ustrajnosti do kraja.
No potrebno je razumjeti što je za kršćanina „dobar boj“. Pavao na drugome mjestu upozorava: „Nije nam se boriti protiv krvi i mesa“ (Ef 6,12). Čovjek nije naš neprijatelj. Dobar boj vodi se za čovjeka: za njegov život, dostojanstvo, slobodu i pravo na mir. Vodi se protiv nepravde, suvremenog liberalizma i relativizma.

Taj se boj vodi i u nama. Borimo se protiv sebičnosti, malodušnosti, nepoštenja, ravnodušnosti i želje da uzvratimo zlom na zlo. Borimo se da nakon susreta s ljudskom zlobom ne izgubimo vjeru u čovjeka. Da nas godine službe ne učine grubima i ciničnima. Da povjerenu vlast ne pretvorimo u gospodarenje. Da se nakon napornoga dana vratimo svojoj obitelji i za nju sačuvamo barem malo vremena, blagosti i strpljenja.

Dobar boj ponekad znači ostati miran kada bismo najradije uzvratili. Priznati pogrešku. Odbiti nepoštenu korist. Ne šutjeti pred nepravdom. Pomoći kolegi koji posustaje. Ostati vjeran kada nitko ne gleda i kada za svoju vjernost nećemo dobiti pohvalu.

Pavao na kraju života ne govori: Sve sam pobijedio, sve sam ostvario i svi su me prihvatili. Kaže nešto skromnije, ali mnogo važnije: „Vjeru sačuvao“ (2 Tim 4,7).
I nama se valja pitati: što želimo sačuvati do kraja? Nije dovoljno sačuvati položaj, ugled ili ono što smo stekli. Potrebno je sačuvati čistu savjest, sposobnost da volimo, osjetljivost za drugoga i vjeru u Boga koji nas je pozvao.

4. Onaj koji nas šalje ostaje uz nas

Sveti Pavao mogao je ostati vjeran jer nije bio sam. Govori: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio“ (2 Tim 4,17). To su gotovo iste riječi koje smo pjevali u psalmu: „Pa da mi je i dolinom smrti proći, zla se ne bojim jer ti si sa mnom“ (Ps 23,4).

Bog nam ne obećava da u životu neće biti dolina smrti. Isus učenicima govori o zmijama, otrovu i opasnostima. Pavao ove riječi piše svjestan da se približava kraj njegova života: „Prispjelo je vrijeme moga odlaska“ (2 Tim 4,6). Božja prisutnost ne znači da ćemo biti pošteđeni svake poteškoće, nego da kroz poteškoće nećemo prolaziti sami.
Kada Pavao kaže: „Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela“ (2 Tim 4,18), on ne tvrdi da će izbjeći smrt. Vjeruje da mu zlo neće oduzeti ono najvažnije. Neće mu oduzeti vjeru, nadu i zajedništvo s Kristom. Ljudi mu mogu oduzeti slobodu i život, ali ga ne mogu odvojiti od Gospodina koji ga spašava za svoje nebesko kraljevstvo.
Na kraju ga čeka „vijenac pravednosti“ (2 Tim 4,8). Taj vijenac nije pripravljen samo za apostole, mučenike ili ljude čija su imena zapisana u povijesti. Pavao kaže da je pripravljen „svima koji s ljubavlju čekaju“ Gospodinov dolazak (2 Tim 4,8). Pripravljen je svakom čovjeku koji dan za danom nastoji ostati vjeran.
Braćo i sestre, s ovoga se hodočašća ne vraćamo da bismo ostali iza sigurnih zidina. Krist nas šalje u naše obitelji, službe i svakodnevne susrete. Ondje trebamo voditi svoj dobri boj: ne protiv ljudi, nego za čovjeka; za istinu, mir, pravednost i dobrotu.

Put neće uvijek biti lagan. Bit će umora, nerazumijevanja i trenutaka u kojima ćemo se pitati ima li naša vjernost smisla. Tada se sjetimo Pavlovih riječi: „Gospodin je stajao uza me, on me krijepio“ (2 Tim 4,17).
Krist nas šalje izvan zidina vlastite sigurnosti, ali nas ne šalje same. On ide s nama, krijepi nas u dobru boju i vodi prema vijencu pripravljenom svima koji do kraja sačuvaju vjeru. Amen.