Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Kuća na stijeni (Mt 7,18)

Petak, 26. 06. 2026.

Propovijed msgr. Jure Bogdana, vojnog ordinarija
Srijeda XII. tjedna kroz godinu
Post 15, 1-12.17-18; Ps 105, 1-4.6-9; Mt 7, 15-20

Poštovani zapovjedniče Hrvatskoga vojnog učilišta,
poštovani nastavnici, profesori i djelatnici,
poštovani polaznici Ratne škole „Ban Josip Jelačić“, Zapovjedno-stožerne škole „Blago Zadro“, Visoke dočasničke škole „Damir Tomljanović Gavran“ i Temeljne časničke škole „Andrija Matijaš Pauk“,
braćo svećenici,
poštovani sudionici ovoga misnog slavlja,
braćo i sestre!

Na kraju još jedne akademske godine, 2024./2025., na Hrvatskome vojnom učilištu „Dr. Franjo Tuđman“, okupljeni smo najprije u zahvalnosti. Ima trenutaka u životu kada čovjek osjeti potrebu zastati, pogledati unatrag i zahvaliti: Bogu i ljudima. Takva je prigoda svakako završetak jedne akademske godine, a osobito dan svečane promocije polaznika vojnih škola.

Zahvaljujemo Bogu za dar života, za snagu, zdravlje, ustrajnost, za sve ono što je tijekom ove godine bilo vidljivo, ali i za ono skriveno: za napor, učenje, odricanje, odgovornost i strpljivost. Zahvaljujemo i ljudima: obiteljima koje prate i podupiru, nastavnicima i zapovjednicima koji poučavaju i usmjeravaju, kolegama s kojima se dijeli svakodnevica, odgovornost i zajedništvo.

Današnje Evanđelje dio je Isusove Propovijedi na gori. Taj veliki govor, izrečen relativno rano u javnom djelovanju našega Gospodina, zapanjio je njegove slušatelje i otvorio im nove vidike. Na njegovu završetku evanđelist bilježi da su se mnoštva divila njegovu nauku „jer ih je učio kao onaj koji ima vlast, a ne kao njihovi pismoznanci“ (Mt 7, 28-29). Isusova riječ bila je sigurna, jasna i konačna. U njegovu učenju nije bilo ni sjene površnosti, ni nesigurnosti, ni prilagođavanja istine ljudskim očekivanjima. Govorio je razumljivo, jezikom svakodnevice, ali je njegova riječ istodobno bila uzvišena jer je bila Božja riječ.

U današnjem evanđeoskom ulomku Isus kaže: „Čuvajte se lažnih proroka. Dolaze k vama u ovčjem odijelu, a iznutra su grabežljivi vuci. Po njihovim ćete ih plodovima prepoznati“ (Mt 7, 15-16). I dodaje: „Svako stablo koje ne rađa dobrim plodom siječe se i u oganj baca. Dakle: po plodovima ćete ih njihovim prepoznati“ (Mt 7, 19-20).

Isus nas ovdje ne poziva na sumnjičavost prema svakomu čovjeku, niti na olako osuđivanje tuđega srca. Srce čovjekovo poznaje samo Bog. Ali Gospodin nas poziva na razboritost, na duhovno razlikovanje, na sposobnost da ne ostanemo samo na dojmu, izgledu, riječima ili vanjskim znakovima. Plodovi pokazuju kakvo je stablo. Djela otkrivaju smjer srca. Ono što čovjek nosi u sebi, prije ili kasnije pokazuje se u njegovu životu.

To je važna poruka za svakoga kršćanina, ali je na osobit način važna za one kojima je povjerena odgovornost za druge ljude, za zajednicu, za sigurnost, za mir i za domovinu. Vojni poziv nije samo zanimanje. On uključuje služenje, stegu, spremnost na žrtvu, odgovornost pred narodom i pred vlastitom savješću. Čovjek se u takvu pozivu ne procjenjuje samo po znanju koje je stekao, nego i po plodovima koje donosi: po poštenju, vjernosti, pravednosti, razboritosti, hrabrosti, sposobnosti da služi, a ne da gospodari.

Priroda nam je tu velika učiteljica. Isus često koristi slike iz prirode kako bi nam približio otajstva vjere i života. Dobro stablo donosi dobar plod. Trn ne rađa grožđem, niti kupina smokvama. Tako ni čovjek ne može trajno živjeti u neskladu između onoga što govori i onoga što čini. Može se možda neko vrijeme skrivati iza riječi, položaja, službe ili dojma, ali plodovi na kraju progovore.

Zato je pitanje današnje Božje riječi vrlo jednostavno, ali i vrlo ozbiljno: kakve plodove donosimo? Donosimo li plodove mira ili nemira? Jedinstva ili podjela? Odgovornosti ili nemara? Služenja ili sebičnosti? Vjere ili samo vanjske forme?

Sveti Jakov u svojoj poslanici jasno kaže: „Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djelâ nema?“ Vjera bez djela ostaje neplodna. Kršćanski život nije samo ispovijedanje ustima, nego svjedočanstvo životom. Vjera se pokazuje u konkretnim odlukama, u odnosu prema bližnjemu, u načinu na koji nosimo povjerenu dužnost, u istinitosti, pravednosti i odgovornosti.

Isusova riječ danas nas zato poziva da ne ostanemo na izgledu. Ona nas poziva da siđemo u dubinu vlastitoga bića i da se iskreno zapitamo kakvo smo stablo. Iz kakvoga korijena živimo? Čime hranimo svoju savjest? Iz čega proizlaze naše odluke? Jesmo li ukorijenjeni u Kristu ili samo u vlastitim sposobnostima, ambicijama i planovima?

U govoru na Posljednjoj večeri Isus će reći: „Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa“ (Iv 15, 5). To je srce kršćanskoga života. Plod koji vrijedi pred Bogom ne nastaje samo iz ljudske sposobnosti. On nastaje iz povezanosti s Kristom. Tko ostaje u njemu, može donositi plodove mira, dobrote, vjernosti, poniznosti i služenja.

Danas, na dan promocije polaznika vojnih škola, ta riječ ima osobitu težinu. Znanje koje ste stekli, vještine koje ste razvijali, iskustva koja ste primili i odgovornosti koje ćete preuzimati imaju smisao ako donose dobre plodove: sigurnost, slobodu, pravednost, mir i služenje čovjeku. Vojna izobrazba ne smije oblikovati samo stručnjaka, nego i osobu čvrste savjesti; ne samo zapovjednika, nego i čovjeka koji zna služiti; ne samo nositelja odgovornosti, nego i svjedoka istine, razboritosti i mira.

U tom smislu želim podsjetiti na riječi Drugoga vatikanskog sabora, koji u pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes, govoreći o izbjegavanju rata i izgradnji mira, kaže: „Oni pak koji služeći domovini vrše vojničku dužnost neka se smatraju službenicima sigurnosti i slobode naroda, i ako ispravno vrše tu dužnost, istinski pridonose učvršćenju mira“ (GS 79).

Te su riječi osobito važne za vas, poštovani polaznici vojnih škola. Crkva u vojničkoj službi, kada se ona vrši ispravno, časno i u skladu s moralnim zakonom, prepoznaje služenje sigurnosti i slobodi naroda. Vojnik, časnik i dočasnik nisu pozvani biti ljudi nasilja, nego ljudi odgovornosti. Nisu pozvani širiti strah, nego čuvati mir. Nisu pozvani služiti samovolji, nego općemu dobru. Upravo zato vojnički poziv traži osobitu zrelost savjesti, snagu karaktera i spremnost da se vlastita dužnost vrši časno, pravedno i odgovorno.

Draga braćo i sestre, plodovi po kojima se prepoznaje dobro stablo nisu uvijek veliki i spektakularni. Često su to svakodnevni plodovi: pošteno izvršena dužnost, izgovorena istina, strpljenje u naporu, poštovanje prema suradnicima, odgovornost prema povjerenima, vjernost obitelji, molitva u tišini, savjest koja ne pristaje na zlo.

Papa Franjo jednom je rekao: „Crkva ili kršćanin bez svjedočanstva je neplodan; mrtva osoba koja misli da je živa; suho stablo koje ne rađa plod; suh bunar koji ne daje vode.“ Te nas riječi podsjećaju da se kršćanstvo ne dokazuje samo riječima, nego životom. Isto vrijedi i za svaku službu koja želi biti časna: ona se prepoznaje po plodovima.

Zato danas molimo Gospodina Isusa da nas čuva od svakoga lažnog sjaja, od praznih riječi i od neplodna života. Molimo ga da nas učini dobrim stablima koja će donositi dobre plodove. Molimo ga za vas, poštovani polaznici vojnih škola, da znanje koje ste primili bude prožeto mudrošću, da odgovornost koju ćete nositi bude vođena savješću, a služba domovini uvijek usmjerena prema miru, sigurnosti i slobodi naroda.

Neka Gospodin blagoslovi vas, vaše obitelji, vaše nastavnike i zapovjednike, Hrvatsko vojno učilište i našu domovinu Hrvatsku. Amen.