Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„Memento mori”

Subota, 07. 11. 2026.

ZAGREB, VOJNI ORDINARIJAT, 6. STUDENOGA 2026. U 17.00 SATI

MISA ZA PREMINULE ČLANOVE HRVATSKOGA GENERALSKOG ZBORA

PROPOVIJED JURE BOGDANA, VOJNOGA ORDINARIJA

Fil 3,17–4,1; Lk 16,1–8

1. Iščekujemo Spasitelja koji će preobraziti naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svomu slavnomu

Poštovani generali, poštovane obitelji preminulih hrvatskih generala, draga braćo i sestre,

nakon svetkovine Svih svetih, u kojoj častimo sve koji su postigli puninu zajedništva s Bogom u vječnosti, na Dušni dan spominjemo se svih vjernih pokojnika, naše braće i sestara koji su iz ovozemaljske zbilje prešli u vječnost. U ovoj se svetoj misi posebice sjećamo preminulih članova Hrvatskoga generalskog zbora i molimo za njihove duše. Molimo i za sve naše preminule. Mjesec studeni u hrvatskoj nam je domovini i ove godine jaka poveznica, veliki i snažni most koji spaja dvije obale i povezuje zemaljsko i nebesko, vremenito i vječno, prolazno i neprolazno, vidljivo i nevidljivo, tvarni i duhovni svijet.

2. Pred tajnom smrti

Ništa u ljudskome životu nije tako sigurno kao smrt. Ni od čega ne bježimo niti zaziremo toliko kao od smrti. A ona je tako sigurna za svakoga, bez iznimke! U našoj svakodnevici o njoj ne želimo ni govoriti ni razmišljati. Tu temu ostavljamo za drugo vrijeme, drugo mjesto i druge okolnosti. Suvremena medicinska dostignuća, napredak znanosti i održavanje higijene odgađaju trenutak smrti. Ipak, ona je neizbježna i sasvim je razumljiva naša želja da taj trenutak bude što bezbolniji i vedriji. Željeli bismo jednostavno zaspati i više se ne probuditi ili bismo željeli brzu i iznenadnu smrt bez velikih tegoba i patnji.

Duhovni oci, učitelji vjere i morala, trenutak prijelaza u vječnost drže najvažnijim u ljudskome životu i nikako ne žele da on čovjeka iznenadi. Žele umrijeti pomireni s Bogom i ljudima, obilježeni znakovima vjere i osnaženi sakramentalnom milošću, okruženi obiteljskom pažnjom, ljubavlju i molitvom. U tome su smislu nastale mnoge pobožnosti i razne molitve za „sretnu smrt” koje se njeguju i danas. Pa zar se i mi sami u tome ne prepoznajemo?! Želimo do posljednjega trenutka biti okruženi pažnjom i ljubavlju najbližih, a kad dođe čas, umrijeti u vlastitoj postelji, s vjerom u vječni život i molitvom u srcu.

„Memento mori” – Sjeti se da si smrtan![1] Tako su se međusobno pozdravljali rimski generali pobjednici, a taj je pozdrav prihvatila i stara kršćanska duhovnost. Dok je rimski vojskovođa nakon pobjede trijumfalno ulazio u grad u kočiji, a veliko mu je mnoštvo zanosno klicalo zbog uspjeha na bojnom i političkom polju, iza njega je u kočiji stajao rob koji mu je na uho ponavljao: „Respice post te! Hominem te memento!” – „Pogledaj iza sebe. Sjeti se da si čovjek!” To je bio poziv na poniznost i na suočavanje sa stvarnošću života te podsjetnik na prolaznost uspjeha, slave i životnih postignuća.

„Memorare novissima” (Sjeti se posljednjih stvari!)[2] uklesao je u kamen hrvatski pjesnik Petar Hektorović u svome ljetnikovcu Tvrdalju u Starome Gradu na otoku Hvaru. A u nekome starom samostanu ispod velikoga sata u klaustru, ispod kazaljki koje neumoljivo odmjeravaju minute i sekunde, stoji natpis „Vulnerant omnes, ultima necat” (Svaka ranjava, posljednja ubija). Svaka nam sekunda skraćuje zemaljski život, a posljednja zaustavlja njegov sat.

Nitko od živih ljudi nema osobno iskustvo vlastite smrti pa nam je ona velika zagonetka. Pred njom čovjek osjeća strah i nemoć. Neumoljiva prolaznost, iščeznuće sa scene, iz života, grobna tama, prah i pepeo, povratak zemlji, nestanak. Iščeznuće zavazda! To je stvarnost pred kojom stojimo i kojoj idemo ususret! Stojeći kraj umirućega i svjedočeći njegovoj smrti, i sami doživljavamo nešto od vlastite sudbine. Iskustvo umiranja drugih imaju mnogi, ali živ čovjek jednostavno nema iskustva vlastite smrti.

3. „Tvojim se vjernima život mijenja, a ne oduzima”, molimo redovito u prvom pokojničkom predslovlju sv. mise.

Naš molitveni spomen na preminule prožet je biblijskim istinama vjere o vječnome životu. „Mi tugujemo zbog neizbježne smrti, ali nas tješi obećanje buduće besmrtnosti.”[4] Vjerujemo da nas je Bog zamislio i stvorio, da smo samo po njemu ono što jesmo, da on u svojoj promisli određuje našu životnu sudbinu i drži konce našega života u svojim rukama. Bog me vidi onakva kakav jesam. Zna što mislim i osjećam, zna što je u meni, zna moje najskrovitije misli. „Po tvojoj se volji rađamo, ti ravnaš našim životom, tvojom se odlukom, po zakonu grijeha, vraćamo zemlji od koje smo uzeti.”[5]

I ovaj trenutak i ova sveta misa u Vojnome ordinarijatu za članove Hrvatskoga generalskog zbora prožeti su osjećajima u kojima se obiteljska, rodbinska, kolegijalna i prijateljska sjećanja ujedinjuju u kršćanskoj vjeri i nadi. Ishodište naše kršćanske vjere i nade jest Kristovo uskrsnuće (Lk 23,44–49 i 24,1–6a). „I pošto se raspadne dom ovozemnog boravka, stječe se vječno prebivalište na nebesima.”[6]

U svjetlu vječnosti kao kršćanski vjernici promišljamo o svojem životu. Što je zapravo naš sadašnji zemaljski život? Što naša djela i ponašanje znače za vječnost? Ljudski je život u „Božjim očima” svakodnevni ispit ljudske i kršćanske zrelosti. To je djelotvorna provjera vjernosti i naučenoga gradiva. Neizostavno će doći i trenutak konačne provjere, suda i prosudbe pred licem Gospodnjim.

Pred svakim od nas stoje temeljna pitanja. Što svakodnevno radim, kako živim i što govorim? Što učim, čime hranim svoj duhovni život, čime se bavim? Znam li kamo idem? Pomažu li nam naše riječi i djela da položimo ispit životne zrelosti? Hoću li položiti ispit zrelosti pred licem Gospodnjim? U svome djelovanju često sanjarimo i gubimo vrijeme… I uočavamo da je vrijeme za učenje ponajčešće minulo, prohujalo, a na kraju nam se redovito ispostavlja račun za propušteno. Možda još i danas tu i tamo možemo nešto nadoknaditi, ali o onome bitnome donosi se konačni pravorijek, sud o životu i radu. Tu nam bolest pomaže u temeljnome životnom studiju, u učionici hoda prema vječnosti. Ona nas uči mnogočemu i ograničava nas u životnim nastojanjima, težnjama i planovima. Postavlja brklje na naše putove, pa i na stramputice. Potiče nas da postavljamo životna pitanja i tražimo odgovore do kojih je teško doći.

U sprovodnoj liturgiji ispovijedamo: „Tvojom se odlukom, po zakonu grijeha, vraćamo zemlji od koje smo uzeti. Ali si nas otkupio smrću svoga Sina, da nas iz groba digneš u slavu uskrsnuća.”[7] U vječnosti ćemo spoznati da sve dobro, lijepo, čestito i istinito što smo u životu iskusili i činili ima trajnu vrijednost i da je nepropadljivo. Upisano je u knjigu života, upisano je u srce Boga ljubavi, koji nas očekuje, prima i prosuđuje. Vjera nas ne vara. Smrt je prijelaz iz staroga u novo, iz prolaznoga u neprolazno, iz vremenitoga u vječno.

Svi osjećamo da život brzo prolazi, nestaje. To je iskustvo Svetoga pisma. Zar iskustvo psalmista nije i naše vlastito iskustvo, stanje našega srca, uma i osjećaja? „U meni srce je gorjelo, na samu pomisao buknuo bi oganj. Tad progovorih svojim jezikom: Objavi mi, Jahve, moj svršetak i kolika je mjera mojih dana, da znam kako sam ništavan. Evo, pedljem si mi dane izmjerio, život moj je kao ništa pred tobom: tek dašak je svaki čovjek. Poput sjene čovjek prolazi, tek dašak je sve bogatstvo njegovo: zgrće, a ne zna tko će ga pokupiti. A sada čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi!” (Ps 39,4–8).

Kad psalmist tjeskobno govori „Srce mi udara silno, snaga me ostavlja, i svjetlost vida očinjega gasi se. Prijatelji i drugovi od rana mojih uzmakoše, i moji najbliži stoje daleko” (Ps 38,9–12), jasno nam je na što misli. Čovjek je samo dašak, prolazi kao sjena i nestaje. „A ja sam kao gluh i ništa ne čujem i, kao nijem, usta ne otvaram. Postadoh k’o čovjek koji ne čuje i koji u ustima nema odgovora” (Ps 38,14⁠–⁠15). „Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k’o cvjetak na njivi, jedva ga dotakne vjetar, i više ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo” (Ps 103,15–16).

To je stanje ljudskoga duha, rekli bismo, bezizlazno. Čovjek istodobno od Gospodina očekuje pomoć. „Čemu da se nadam, Gospode? Sva je nada moja u tebi” (Ps 39,8).

Dolazak pred lice Božje, prijelaz preko praga vječnosti s ove obale na drugu i konačno „sudište Božje” ne znače kraj ni propast, nego prijelaz iz staroga u novo, iz života kroz smrt u život. Sve što je prolazno i smrtno ustupa mjesto besmrtnome i neprolaznome. Ljudski je život vježbalište za susret s Gospodinom. Za takav početak, za život djeteta Božjega, nikad nije kasno. Znamo kamo nas taj put vodi. I znamo tko nas ondje očekuje. Na svijetu smo da bismo jednom bili u punome zajedništvu s Gospodinom. „Domovina je naša na nebesima”, kaže Pavao u Poslanici Filipljanima, „odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista: snagom koja ima moć sve sebi podložiti on će preobraziti ovo naše bijedno tijelo i suobličiti ga tijelu svome slavnomu” (Fil 3,20–21).

[1] memẹnto mọri. Hrvatski opći leksikon (2012), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2026. Pristupljeno 7. 11. 2026. <https://hol2.lzmk.hr/clanak/memento-mori>.

 [2] In omnibus operibus tuis memorare novissima tua et in aeternum non peccabis – „U svim svojim djelima misli na svoj konac, pa nećeš nikada griješiti” (Sir 7,36).

 [3] I. pokojničko predslovlje, Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 388.

 [4] I. pokojničko predslovlje, Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 388.

 [5] IV. pokojničko predslovlje, Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 391.

[6] I. pokojničko predslovlje, Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 388.

[7] IV. pokojničko predslovlje, Rimski misal, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1996., str. 391.