Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„Nije li ovo drvodjeljin sin? Odakle mu sve to?“

Petak, 31. 07. 2026.

Propovijed vojnog ordinarija u RH msgr. Jure Bogdana

na hodočašću hrvatske vojske, policije i branitelja u Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske

Sinj, 31. srpnja 2026.

Jr 26, 1-9; Ps 69, 5. 8-10. 14; Mt 13, 54-58;

Draga braćo i sestre,

u Nazaretu, u sinagogi, Isus je uzeo riječ. Slušaju ga njegovi mještani, poznanici i prijatelji dok tumači svete tekstove. On jednostavno, ex abundantia cordis – iz obilja svoga srca – svoju riječ prelijeva u srca i duše svojih slušatelja. I Nazarećani, zadivljeni, ali i zbunjeni, u čudu se pitaju: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?“ (Mt 13,54). Ta poznajemo njegovu obitelj: Josipa, Mariju te njegove rođake i rođakinje, koje Nazarećani zovu njegovom braćom i sestrama – Jakova, Josipa, Šimuna i Judu… Nisu li svi oni među nama? S nama je odrastao. Poznajemo njegov odgoj, navike, rodbinu i prijatelje. Tko je on zapravo? Nazarećani su skandalizirani Isusovom pojavom.

Mislili su da ga poznaju. Upravo zato što su mislili da o njemu sve znaju, nisu bili otvoreni otajstvu njegove osobe. Pred njima je stajao utjelovljeni Sin Božji, obećani Mesija, „Redemptor hominis“ – Otkupitelj čovjeka, a oni su u njemu vidjeli samo „drvodjeljina sina“. Njihovo pitanje nije bilo izraz iskrene želje za istinom, nego zatvorenosti srca. Umjesto da se dive Božjem djelovanju, oni se sablažnjavaju. Umjesto da povjeruju, ostaju zarobljeni u vlastitim predodžbama. Zato će evanđelist na kraju zapisati jednu od najtužnijih rečenica Evanđelja: „I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere“ (Mt 13,58). Ne zato što Isus nije mogao činiti čudesa, nego zato što zatvoreno srce ne može primiti dar koji Bog daje.

Draga braćo i sestre, vojnici, policajci, branitelji, vatrogasci, pripadnici pravosudne policije, civilne zaštite, Crvenoga križa i povijesnih postrojbi, alkari, predstavnici državnih i lokalnih vlasti, braćo svećenici, bogoslovi, svi vi okupljeni na ovome hodočašću. Naše je srce otvoreno rastu u istini, življenju i djelovanju u njegovoj blizini, po njegovoj riječi i u skladu s njome. Želimo otkloniti sve manje i veće nutarnje zapreke i blokade u vlastitome duhovnome životu. Upravo zato smo na hodočašću.

Vjerujemo poput Petra: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“, ali poput njega i propadamo u morske dubine: „Gospodine, spasi me!“ Vjernici smo, kršćani, katolici, ali krhki i lomljivi kao svaki živi čovjek.

Vjera nije samo poznavanje činjenica o Isusu; vjera je susret s njime, priznanje da je on Sin Božji i jedini Spasitelj čovjeka. Stoga je danas ključna posljednja rečenica misnoga Evanđelja: „I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere“ (Mt 13,58). Nije nedostajalo Božje moći, nego ljudske vjere. Bog uvijek želi djelovati, ali ne nasilno. On poštuje slobodu čovjeka, slobodu svakoga od nas i čeka otvoreno srce koje će mu s povjerenjem reći: „Gospodine, vjerujem!“

2. Vjera vidi ono što ljudske oči same ne mogu vidjeti

Stanovnici Nazareta gledali su Isusa ljudskim očima. Vjera, međutim, vidi umom i srcem. Koliko puta i mi upadnemo u istu zamku: naviknemo se na svetu misu, na križ, na molitvu, na sakramente… Sve nam to nekako postane poznato pa prestanemo u tome otkrivati Božju prisutnost. Isus ostaje među nama, ali ga više ne gledamo očima vjere.

U prvom čitanju prorok Jeremija poziva narod na obraćenje. Bog ne želi kaznu, ne želi smrt grješnika nego obraćenje. Jeremija je upravo na to pozivao narod. Zato prorok prenosi Gospodinove riječi: „Možda će poslušati i vratiti se svaki sa zlog puta svoga“ (Jr 26,3). Bog uvijek ostavlja otvorena vrata svoga milosrđa. Potrebno je samo otvoriti srce njegovoj riječi. Bez vjere Božja riječ ostaje samo puki tekst. S vjerom ona postaje život.

3. Prava vjera traži obraćenje i povjerenje

I danas postoji opasnost da želimo Boga koji potvrđuje naše stavove, ali ne i Boga koji nas poziva na obraćenje. Lakše je prihvatiti Isusa kao velikoga učitelja nego kao Gospodina kojemu treba predati cijeli život. Vjera nije osjećaj koji dolazi i prolazi. Ona je osobna odluka, izbor i stav da vjerujemo Kristu i onda kada ne razumijemo sve njegove putove. To je povjerenje koje kaže: „Gospodine, znam da me vodiš i kada mi je teško.“ Takvu vjeru susrećemo u tolikim svjedocima Crkve, ali i u jednostavnim ljudima našega doba i u našem narodu. Koliko je samo onih koji su kroz bolesti, ratove, siromaštvo i obiteljske križeve ostali vjerni Bogu! Održalo ih je duboko pouzdanje u Krista.

4. Vjera našega puka pred Gospom

Na poseban način to vidimo u našem hrvatskom narodu, osobito u našim svetištima. Koliko je samo hodočasnika tijekom proteklih triju stoljeća dolazilo ovdje, u Sinj, pred ovaj sveti lik Majke Božje, Gospe od Milosti! Dolazili su mnogi… Dolaze i danas sa svojim brigama, zahvalama, suzama i nadama. Netko nosi bolest, netko križ u svojoj obitelji, netko moli za djecu, a netko za bračnoga druga ili za posao… Netko opet zahvaljuje za uslišane molitve. Ono što i njih onda i nas danas povezuje jest vjera da nas Marija uvijek vodi svome Sinu.

Draga braćo i sestre, ovdje u svetištu Čudotvorne Gospe Sinjske ne slavi se i ne spominje samo jedna važna povijesna pobjeda iz davne 1715. godine. Ovdje se iz godine u godinu slavi pobjeda vjere, pobjeda naroda koji vjeruje da ga Bog nije napustio i da Majčin zagovor ima snagu jer nas vodi Kristu Spasitelju. Koliko puta, osobito pred blagdan Velike Gospe, vidimo hodočasnike kako pješice dolaze kilometrima, neki i bosi, umorni i znojni, mole krunicu, pristupaju ispovijedi, sudjeluju na euharistiji… To nisu tek pobožni običaji ni vjerski folklor. To su izričaji žive vjere! I danas ste mnogi po suncu i žegi došli pješice iz Knina. Krenuli ste prije dva dana. Hvala vam na primjeru vjere i postojanosti. Gospa uvijek upućuje na Krista. I kao što je nekoć u Kani Galilejskoj usmjerila sluge prema Isusu riječima: „Što god vam rekne, učinite“, i danas svakomu od nas, svakomu vjerniku, svakomu hodočasniku upućuje tu istu poruku. To su posljednje Marijine riječi zapisane u Evanđeljima i zato ih mnogi drže njezinom duhovnom oporukom cijeloj Crkvi. U njima je sažeto cijelo Marijino poslanje: ne privlačiti ljude k sebi, nego ih dovesti svome Sinu.

Ona nas poziva da slušamo Kristovu riječ, da živimo njegovo Evanđelje, da pristupamo sakramentima, da opraštamo, ljubimo i ustrajemo u dobru. Jer pravo se čudo ne događa samo kada ozdravi tijelo, nego ponajprije onda kada se obrati ljudsko srce, kada čovjek ponovno pronađe Boga i mir svoje savjesti. To je najveće čudo koje Krist čini u našem životu.

Možda i mi danas nosimo neko pitanje na koje još nismo pronašli odgovor, neku sumnju koja opterećuje naše srce ili križ koji nam se čini preteškim. Možda nas pritišću brige za obitelj, za djecu i mlade, za zdravlje, za budućnost naše domovine ili za vlastitu vjernost Bogu. Pred takvim životnim izazovima lako se u čovjeka uvuče malodušnost i iskušenje nepovjerenja.

Marija nas, međutim, uči drukčijem putu. Ona nas uči da odgovor nije u strahu i nepovjerenju, nego u vjeri. Od Navještenja do Kalvarije njezin je život bio neprestano predanje Božjoj volji. Povjerovala je onda kada nije mogla razumjeti sve što Bog od nje traži. Zato ju Crkva s pravom naziva blaženom, jer je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin obećao (usp. Lk 1,45).

Ona ne uklanja sve križeve iz našega života, ali nam pomaže nositi ih zajedno s Kristom. Ne obećava život bez kušnji, nego nas vodi Onomu koji je pobijedio grijeh, zlo i smrt. Zato nas poziva da obnovimo svoje pouzdanje u njezina Sina, sigurni da je Bogu i danas sve moguće te da nijedna iskrena molitva i nijedna suza prolivena u vjeri nisu izgubljene pred njegovim licem.

5. Braćo i sestre! Nazarećani su ostali zarobljeni u pitanju: „Nije li ovo drvodjeljin sin?“ Vjernik ide korak dalje i ispovijeda: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“ Jeremija je ostao vjeran Božjoj riječi i onda kada su ga odbacivali. Isus je ostao vjeran svome poslanju i onda kada ga njegovi nisu prihvatili. A Marija je ostala vjerna podno križa, vjerujući i onda kada je izgledalo da je sve izgubljeno. Molimo danas da i nama Gospodin udijeli takvu vjeru. Vjeru koja ne ostaje na izvanjskom, nego u Isusu prepoznaje Boga i Spasitelja. Vjeru koja prihvaća Božju riječ, koja obraća srce i mijenja život. Vjeru kakvu su stoljećima živjeli naši očevi i majke dolazeći pred Gospu, sigurni da ih ona, naša Majka, vodi Kristu.

Draga braćo i sestre u vjeri, vaša je služba najčešće skrivena od objektiva kamera i nevidljiva javnosti. Puna je izazova, delikatna i zahtjevna te se gotovo uvijek odvija u novim i drukčijim okolnostima. U službi ste mira, sigurnosti i općega dobra. Kakve sve stavove morate zauzimati i kakve brze odluke donositi za dobro čovjeka i društvene zajednice! Sam Bog najbolje poznaje sve što činite za opće dobro. A temeljno je pravilo za sve nas, u našem zvanju i službi, uvijek isto: biti stručan profesionalac s moralnim i etičkim načelima, biti kršćanin – Isusov učenik koji uvijek i svugdje živi iz vjere – te biti čovjek savjesti, srca i uma. I kako sve to uskladiti? Hvala vam na služenju svima nama.

Molimo na ovome hodočašću Majku našega Spasitelja, Gospu Sinjsku, da nas zagovara pred svojim Sinom kako nikada ne bismo bili poput Nazarećana koji su gledali, a nisu vjerovali, nego kako bismo otvorena srca djelotvorno ispovijedali: „Gospodine, vjerujem! Ti si moj Bog i moj Spasitelj.“ Amen.