Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„Nije li ovo drvodjeljin sin? Odakle mu sve to?“

Petak, 31. 07. 2026.

Propovijed vojnog ordinarija u RH msgr. Jure Bogdana

na hodočašću hrvatske vojske, policije i branitelja u Svetište Čudotvorne Gospe Sinjske

Sinj, 31. srpnja 2026.

Jr 26, 1-9; Ps 69, 5. 8-10. 14; Mt 13, 54-58;

1. Draga braćo i sestre!

U Nazaretu u sinagogi Isus je uzeo riječ. Slušaju ga njegovi mještani, poznanici, prijatelji kako tumači svete tekstove. Tridesetogodišnjak, u naponu životne snage, smireno, sigurno jasnim i razumljivim jezikom izlaže, tumači i najsloženija mjesta Svetoga Pisma. On jednostavno prelijeva ex abundantiam cordis - iz obilja svoga srca- u srca i duše svojih slušatelja. Netko će reći „svi su visjeli o riječi koja je izlazila iz njegovih usta“. A riječ su pratili i čudesni događaji, koje je činio. I Nazarećani, zadivljeni, ali i zbunjeni, u čudu se pitaju: „Odakle ovomu ta mudrost i te čudesne sile?“ (Mt 13, 54). Ta poznajemo njegovu obitelj: Josipa, Mariju, i njegove rođake i rođakinje koje oni zovu braćom i sestrama, Jakova, Josipa, Šimuna, Judu....koji su među nama? S nama je odrastao. Poznajemo njegov odgoj, navike, rodbinu i prijatelje. Tko je on zapravo? I tetrarh Herod se uznemirio na vijest o Isusu i njegovu djelovanju. Dao je uhvatiti Ivana Krstitelja, bacio ga u tamnici i pogubio ga. Sav u strahu jer je prolio krv pravednu, Herod je mislio je za Isusa da je Ivan uskrsnuo i da u njemu djeluju mnoge čudesne sile. Nazarećani su skandalizirani Isusovom pojavom.

Mislili su da ga poznaju. Gledali su ga kako odrasta, poznavali su njegovu obitelj, njegov dom i njegov zanat. Upravo zato što su mislili da o njemu sve znaju, nisu bili otvoreni otajstvu njegove osobe. Pred njima je stajao utjelovljeni Sin Božji, obećani Mesija, Redemptor hominis – Otkupitelj čovjeka, a oni su u njemu vidjeli samo drvodjeljinog sina. Njihovo pitanje nije bilo izraz iskrene želje za istinom, nego zatvorenosti srca. Umjesto da se dive Božjem djelovanju, oni se sablažnjavaju. Umjesto da povjeruju, ostaju zarobljeni u vlastitim predodžbama. Zato će evanđelist na kraju zapisati jednu od najtužnijih rečenica Evanđelja: „I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere.“(Mt 13, 58). Ne zato što Isus nije mogao činiti čudesa, nego zato što zatvoreno srce ne može primiti dar koji Bog daje.

Draga braćo i sestre, vojnici, policajci, branitelji, vatrogasci, pripadnici pravosudne policije, civilne zaštite, crvenoga križa, povijesnih postrojbi, državnih i lokalnih vlasti, braćo svećenici, bogoslovi, svi Vi okupljeni na ovome hodočašću. Okupljeni u Gospinome svetištu svi smo mi u svijetlu vjere u Isusa privučeni Isusu. Naše srce otvoreno je rastu u istini, živjeti i djelovati u njegovoj blizini, od njegove riječi i u skladu s njegovom riječi... Želimo otkloniti sve manje i veće nutarnje zapreke i blokade u vlastitome životu koje nam se mogu dogoditi u povezanosti s njime. Upravo zato smo na hodočašću.

Starozavjetni prorok Jeremija na to upozorava svoje sunarodnjake. Poziva narod na obraćenje i povratak Gospodinu. Velika je tajna čovjek i njegova sloboda. Pred Jeremijom su mnogi koji ozbiljno uzimaju njegovu riječ ali i oni koji ga ne žele čuti. Božji glas, moralni zakon, poziv na čestito življenje za mnoge je provokacija i zato ga napadaju i žele ga ušutkati. Lakše je odbaciti onoga koji govori istinu nego uhvatiti se u koštac sa sobom i polagano uz Božju pomoć mijenjati svoj život.

Mi smo ovdje okupljeni oko Isusa jer vjerujemo. Ali vjerujem da na planu vjere, osobnoga iskustva živimo slično apostolima i Isusovim suvremenicima, isto iskustvo. Vjerujemo kao Petar ali i propadamo u morske dubine kao Petar. „Spasi Gospodine, pogibosmo“! Vjernici smo, katolici, ali krhki i lomljivi kao svaki živi čovjek. Bog poznaje naše srce, naše namjere, dubine i pličine naše povezanosti i odnosa s Bogom.

Vjera nije samo poznavanje činjenica o Isusu; vjera je susret s njime, priznanje da je on Sin Božji i jedini Spasitelj čovjeka. Stoga je posljednja rečenica današnjeg Evanđelja ključna rečenica: „I ne učini ondje mnogo čudesa zbog njihove nevjere“ (Mt 13, 58). Nije nedostajalo Božje moći, nego ljudske vjere. Bog uvijek želi djelovati, ali ne nasilno. On poštuje slobodu čovjeka, slobodu svakoga od nas, i čeka otvoreno srce koje će mu s povjerenjem reći: "Gospodine, vjerujem!"

2. Vjera vidi ono što ljudske oči same ne mogu vidjeti

Stanovnici Nazareta gledali su Isusa ljudskim očima. Vjera, međutim, vidi srcem. Ona prepoznaje ono što se ne može izmjeriti ljudskom logikom. Koliko puta i mi upadnemo u istu zamku da se naviknemo na svetu misu, na križ, na molitvu, na sakramente… Sve nam to nekako postane poznato pa prestanemo u tome otkrivati Božju prisutnost. Isus ostaje među nama, ali ga više ne gledamo očima vjere. Vjera ne znači samo prihvatiti da Bog postoji. Vjera znači priznati da je Isus Krist pravi Bog i pravi čovjek, moj jedini Spasitelj, onaj koji može promijeniti ljudsko srce, oprostiti grijehe i otvoriti vrata vječnoga života, perspektivu prema besmrtnosti.

Jeremija je upravo na to pozivao narod. Bog ne želi kaznu, nego obraćenje. Zato prorok prenosi Gospodinove riječi: „Možda će poslušati i vratiti se svaki sa zlog puta svoga.“ (Jr 26, 3). Bog uvijek ostavlja otvorena vrata svoga milosrđa. Potrebno je samo otvoriti srce i povjerovati njegovoj riječi.Bez vjere Božja riječ ostaje samo puki tekst. S vjerom ona postaje život.

3. Prava vjera traži obraćenje i povjerenje

Narod nije odbacio samo Jeremiju nego i poruku koju je nosio. Nije želio čuti da se treba mijenjati. I danas postoji opasnost da želimo Boga koji potvrđuje naše stavove, ali ne i Boga koji nas poziva na obraćenje. Lakše je prihvatiti Isusa kao velikoga učitelja nego kao Gospodina kojemu treba predati cijeli život. Vjera nije osjećaj koji dolazi i prolazi. Ona je odluka da vjerujemo Kristu i onda kada ne razumijemo sve njegove putove. To je povjerenje koje kaže: „Gospodine, znam da me ti vodiš i kada mi je teško.“ Takvu vjeru susrećemo u tolikim svjedocima Crkve, ali i u jednostavnim ljudima našega doba. Koliko je samo onih koji su kroz bolesti, ratove, siromaštvo i obiteljske križeve ostali vjerni Bogu! Njih nije održala ljudska snaga nego duboko pouzdanje u Krista.

Takva vjera otvara srce Božjem djelovanju. Isus nije mogao učiniti mnogo čudesa u Nazaretu zbog njihove nevjere. To je ozbiljno upozorenje i nama. Bog želi djelovati u našem životu, ali očekuje otvoreno srce koje mu vjeruje.

4. Vjera našega puka pred Gospom

Na poseban način to vidimo u našem hrvatskom narodu, osobito u našim svetištima. Tako i ovom našem dragom nam svetištu Gospe Sinjske.

Koliko je samo hodočasnika tijekom proteklih tri stoljeća dolazilo ovdje, u Sinj, pred čudotvornu sliku Majke Božje, Majke Milosti! Dolazili su brojni, mnogi… i dolaze i danas, sa svojim brigama, svojim zahvalama, svojim suzama i nadama. Netko nosi bolest, netko drugi neki križ svoje obitelji, netko moli za djecu a netko za bračnog druga, netko za posao… netko opet zahvaljuje za uslišane molitve. Ono što i njih onda, i nas danas sve povezuje jest vjera da nas Marija uvijek vodi svome Sinu.

Draga braćo i sestre, ovdje u svetištu Gospe Sinjske ne slavi se i ne spominje samo jedna važna povijesna pobjeda iz davne 1715. godine. Ovdje se iz godine u godinu slavi pobjeda vjere. Pobjeda naroda koji vjeruje da ga Bog nije napustio i da Majčin zagovor ima snagu jer nas vodi Kristu Spasitelju. Koliko puta, osobito pred blagdan Velike Gospe, vidimo hodočasnike kako pješice dolaze kilometrima, neki i bosi, umorni i znojni, mole krunicu, pristupaju ispovijedi, sudjeluju na euharistiji… To nisu neki pobožni običaji, niti tek neki vjerski folklor. To su izričaji žive vjere. Vjere koja priznaje da je Isus jedini Spasitelj, a Marija njegova ponizna službenica koja uvijek govori: „Što god vam rekne, učinite.“(Iv 2, 5). Pred Gospom nitko se ne zaustavlja kod nje. Ona uvijek upućuje na Krista. I kao što je nekoć u Kani Galilejskoj usmjerila pogled slugu prema Isusu riječima: „Što god vam rekne, učinite“ i danas svakom od nas, svakomu vjerniku, svakom hodočasniku upućuje tu istu poruku. To su posljednje Marijine riječi zapisane u Evanđeljima i zato ih možemo smatrati njezinom duhovnom oporukom cijeloj Crkvi. U njima je sažeto cijelo Marijino poslanje: ne privlačiti ljude sebi, nego ih dovesti svome Sinu, Spasitelju i Otkupitelju čovjeka.

I danas nam Gospa ne govori ništa drugo. Ona nas poziva da slušamo Kristovu riječ, da živimo njegovo Evanđelje, da pristupamo sakramentima, da opraštamo, ljubimo i ustrajemo u dobru. Jer pravo se čudo ne događa samo kada ozdravi tijelo, nego ponajprije onda kada se obrati ljudsko srce, kada čovjek ponovno pronađe Boga i mir svoje savjesti. To je najveće čudo koje Krist može učiniti u našem životu.

Možda i mi danas nosimo neko pitanje na koje još nismo pronašli odgovor, neku sumnju koja opterećuje naše srce ili križ koji nam se čini preteškim. Možda nas pritišću brige za obitelj, za djecu i mlade, za zdravlje, za budućnost naše domovine ili za vlastitu vjernost Bogu. Pred takvim životnim izazovima lako se u čovjeka uvuče malodušnost i iskušenje nepovjerenja.

Marija nas, međutim, uči drukčijem putu. Ona nas uči da odgovor nije u strahu ni u nepovjerenju, nego u vjeri. Od Navještenja do Kalvarije njezin je život bio neprestano predanje Božjoj volji. Povjerovala je onda kada nije mogla razumjeti sve što Bog od nje traži. Zato ju Crkva s pravom naziva blaženom, jer je povjerovala da će se ispuniti ono što joj je Gospodin obećao (usp. Lk 1, 45).

I danas nas Gospa poziva na tu istu vjeru. Ona ne uklanja uvijek naše križeve, ali nam pomaže nositi ih zajedno s Kristom. Ne obećava život bez kušnji, nego nas vodi Onomu koji je pobijedio grijeh, zlo i smrt. Zato nas poziva da obnovimo svoje pouzdanje u njezina Sina, sigurni da je Bogu i danas sve moguće te da nijedna iskrena molitva i nijedna suza prolivena u vjeri nisu izgubljene pred njegovim licem.

5.Braćo i sestre, ljudi iz Nazareta ostali su zarobljeni u pitanju: „Nije li ovo drvodjeljin sin?“ Vjernik ide korak dalje i ispovijeda: „Ti si Krist, Sin Boga živoga.“To je razlika između nevjere i vjere. Jeremija je ostao vjeran Božjoj riječi i onda kada su ga odbacivali. Isus je ostao vjeran svome poslanju i onda kada ga njegovi nisu prihvatili. A Marija je ostala vjerna podno križa, vjerujući i onda kada je izgledalo da je sve izgubljeno. Molimo danas da i nama Gospodin udijeli takvu vjeru. Vjeru koja ne ostaje na izvanjskom, nego u Isusu prepoznaje Boga i Spasitelja. Vjeru koja prihvaća Božju riječ, koja obraća srce i mijenja život. Vjeru kakvu su stoljećima živjeli naši očevi i majke dolazeći pred Gospu, sigurni da ih ona, naša Majka vodi Kristu.

Neka nas Gospa Sinjska zagovara da nikada ne budemo poput Nazarećana koji su gledali, a nisu vjerovali, nego da budemo ljudi koji otvorena srca ispovijedaju: „Gospodine, vjerujem! Ti si moj Bog i moj Spasitelj.“ Amen.