Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

„Oče, proslavi Sina svoga!“

Utorak, 19. 05. 2026.

Propovijed vojnog ordinarija u RH msgr. Jure Bogdana

na početku 32. nacionalnog i 66. međunarodnog vojnog hodočašća u Lourdes

Zagreb, crkva sv. Križa u Sigetu, 19. svibnja 2026.

Dj 20,17-27; Ps 68; Iv 17,1-11a;

Draga braćo svećenici,

Poštovani predstavnici Ministarstava: Obrane, Unutarnjih poslova, Hrvatskih branitelja;

Poštovani gospodine zapovjedniče i zamjeniče zapovjednika hodočašća;

Poštovani hrvatski vojnici, policajci, hrvatski branitelji, vatrogasci, članovi civilne zaštite, pravosudne policije, povijesnih postrojbi;

Poštovani članovi klapa HRM sv. Juraj i Hrvatske policije sv. Mihovil, članovi vojnog orkestra; predstavnici medija, poštovani hodočasnici,

Draga braćo i sestre!

1. Isusov čas: slava koja se očituje u vjernosti

u Evanđelju koje smo upravo navijestili čuli smo Isusovu molitvu Ocu: „Oče, došao je čas: proslavi Sina svoga da Sin proslavi tebe“ (Iv 17,1). To su riječi koje Isus izgovara uoči svoje muke. Pred njim nisu priznanja, sigurnost ni ljudska slava. Pred njim su Getsemani, križ, napuštenost i smrt. Ipak, Isus ne bježi od svojega časa. On ga prihvaća jer zna da upravo kroz vjernost Ocu dolazi spasenje svijeta.

Zato je važno razumjeti: kad Isus govori o slavi, on ne misli na ljudsku slavu, na čast, položaj ili vanjsko priznanje. Njegova slava jest ljubav koja ostaje vjerna do kraja. Njegova slava jest poslušnost Ocu. Njegova slava jest križ koji postaje izvor života.

U tome se nalazi i poruka za nas na početku hodočašća. Hodočašće u Lourdes nije samo putovanje iz jednoga mjesta u drugo. To je hod vjere u kojem čovjek pred Boga donosi svoj život: svoje odgovornosti, svoje službe, svoje napore, svoje rane i svoje molitve.

2. Pavao i služba: dovršiti trku koja nam je povjerena

Današnje prvo čitanje iz Djela apostolskih donosi nam snažan Pavlov oproštajni govor starješinama Crkve u Efezu. Pavao govori vrlo konkretno. Ne govori o sebi kao o čovjeku koji je tražio lagodan put. Kaže da je služio „sa svom poniznošću, u suzama i kušnjama“ (Dj 20,19). Zna da ga čekaju „okovi i nevolje“, ali izgovara rečenicu koja sažima čitav njegov život: „Ni najmanje mi nije do života, samo da dovršim trku svoju i službu koju primih od Gospodina Isusa“ (Dj 20,24).

To je riječ koja je osobito bliska ljudima službe: svima onima koji su svoj život, svoj rad i svoje sposobnosti stavili u službu sigurnosti, zaštite, spašavanja i mira. Oni znaju što znači primiti zadaću. Znaju što znači biti poslan ondje gdje nije lako. Znaju što znači bdjeti dok drugi počivaju, biti spreman kada drugi trebaju pomoć, izložiti se kada je ugrožen život, dostojanstvo ili sigurnost čovjeka.

Služba nije uvijek vidljiva. Često je tiha. Često je zahtjevna. Često traži odricanje koje drugi ne vide. No upravo se u takvoj službi može proslaviti Bog: kada čovjek ne služi sebi, nego dobru drugoga; kada ne traži vlastitu korist, nego sigurnost zajednice; kada ne odustaje pred poteškoćama, nego vjerno dovršava ono što mu je povjereno.

3. „Čuvari mira“: služba sigurnosti koja počinje u srcu

Ovogodišnje međunarodno vojno hodočašće u Lourdes, 66. po redu, nosi geslo „Čuvari mira“. To geslo nije samo lijepa poruka za svečani program. Ono dira u samu srž svakoga poziva koji je povezan sa sigurnošću, zaštitom, obranom, spašavanjem i brigom za zajedničko dobro.

Biti čuvar mira ne znači samo čuvati granice, javni red ili sigurnost građana. To znači čuvati dostojanstvo čovjeka. To znači štititi život ondje gdje je ugrožen. To znači biti blizu ljudima u nevolji, u opasnosti, u nesreći, u strahu i nesigurnosti. To znači ne dopustiti da strah, mržnja, osveta ili ravnodušnost preuzmu srce.

Mir nije slabost, nego moralna snaga. Mir nije pasivnost, nego odgovornost. Mir nije samo odsutnost rata, nego prisutnost pravednosti, povjerenja i poštovanja. Zato svi koji služe sigurnosti i miru znaju da se prava sigurnost ne gradi samo propisima, opremom, zapovijedima i sustavima, nego i savješću, odgovornošću, čovječnošću i nutarnjom izgrađenošću.

Danas, dok se u svijetu množe ratovi, napetosti i nesigurnosti, ovo geslo postaje još konkretnije. Mnogi ljudi žive u strahu. Mnogi narodi ne znaju što donosi sutra. U takvom vremenu kršćanin ne smije biti čovjek očaja. On je pozvan biti čovjek nade. A ljudi koji nose odgovornost za sigurnost, zaštitu i mir na osobit su način pozvani pokazati da se sigurnost zajednice čuva ne samo snagom, nego i služenjem; ne samo stručnošću, nego i čestitošću; ne samo vanjskom pripravnošću, nego i srcem koje je pomireno s Bogom.

Zato Isusove riječi ostaju temelj: „Mir vam ostavljam, mir vam svoj dajem“ (Iv 14,27). Kristov mir najprije mora ući u srce. Jer čovjek koji je iznutra nemiran teško može širiti mir oko sebe.

5. Trideset godina Vojnog ordinarijata: blizina Crkve ljudima službe i blizina ljudi službe Crkvi

Ovo hodočašće ima i posebno značenje jer se odvija u godini u kojoj smo 25. travnja, na blagdan svetog Marka ušli u tridesetu godinu postojanja i djelovanja Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj. S posebnom zahvalnošću spominjemo se svetoga pape Ivana Pavla II., utemeljitelja naše vojne biskupije. On je dobro poznavao rane ratova, totalitarizama i nasilja, ali je jednako snažno svjedočio da čovjek bez Boga gubi osjećaj za vlastito dostojanstvo i za dostojanstvo drugoga.

Trideset godina Vojnog ordinarijata nije samo obljetnica jedne crkvene ustanove. To je trideset godina uzajamne bliskosti: bliskosti Crkve konkretnim ljudima – osobama koji služe miru i sigurnosti, ali i bliskosti tih ljudi Crkvi – zajednici vjernika na čelu s biskupom i svećenicima. Vojni ordinarijat nije stajao po strani njihova života. Pratio je njihove, vaše – naše zajedničke radosti i teškoće, obitelji, službe, naše poginule i ranjene, zahvale ljudske i kršćanske, njihove i naše molitve.

Ali jednako tako, i ljudi službe pokazivali su svoju blizinu Crkvi: sudjelovanjem u misnim slavljima, hodočašćima, molitvama, duhovnim obnovama, sakramentalnom životu i svjedočanstvom vjere u okolnostima koje često nisu jednostavne. Ta blizina nije samo formalna. Ona je ljudska i duhovna. Ona se gradila u susretima, razgovorima, ispovijedima, misama na terenu, molitvama za poginule, pratnji obitelji i tihim trenutcima u kojima čovjek pred Bogom traži snagu za ono što nosi.

Zato danas zahvaljujemo Bogu za sve dobro koje je učinio po Vojnom ordinarijatu i molimo da ta uzajamna blizina bude još snažnija: da Crkva bude blizu onima koji služe miru i sigurnosti, a da oni u Crkvi uvijek prepoznaju majčinski dom, duhovni oslonac i izvor nade.

Neka ovo hodočašće u Lourdes ne bude samo lijepa uspomena, nego istinska duhovna obnova. Neka svima koji služe sigurnosti, zaštiti, spašavanju i miru donese snagu za časno i odgovorno služenje. Neka braniteljima donese zahvalnost i utjehu. Neka obiteljima donese mir. Neka svima nama pomogne da budemo ljudi koji ne šire nemir, nego povjerenje; ne podjele, nego zajedništvo; ne ogorčenost, nego nadu.

Neka nas na tome putu prati Gospa Velikog hrvatskog krsnog zavjeta, Blažena Djevica Marija, Gospa Lurdska i Kraljica mira. Neka nas vodi Kristu, jedinome istinskom izvoru mira, kako bismo u svojim obiteljima, službama, domovini i svijetu bili i ostali istinski čuvari mira. Amen.