Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

Propovijed na misi za žrtve pobijene u Donjem Docu 26. III.1944. - 26. III. 2023.

Utorak, 28. 03. 2023.

Propovijed vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana, za žrtve pobijene u Donjem Docu

26. III. 1944. - 26. III. 2023.

Ez 37, 12-14; Ps 130, 1-8; Rim 8, 8-11; Iv 11,3-7.17.20-27.33b-45;

Draga braćo i sestre

1. Ovogodišnja peta korizmena nedjelja, Glušnica, pada na 79. obljetnicu najveće tragedije našega sela Donjega Doca u njegovoj povijesti.Okupljeni na misnome slavlju, u svjetlu Božje riječi, mi se danas u molitvi spominjemo ubijenih na današnji dan i svih poginulih i nestalih naših župljana tijekom II. svjetskoga rata. Sjećamo se križnog puta i Golgote župe Donji Dolac na današnji dan prije 79 godina.

Prvo čitanje u svetoj misi V. korizmene nedjelje donosi tekst proroka Ezekiela, iz starozavjetne knjige koja je nastala u sužanjstvu u Babilonu, u šestome stoljeću prije Krista. Bog poziva Ezekiela na proročku službu i on to predano čini 22 godine (od 593. do 571. godine prije Krista). Njegova je misija čuvanje monoteističke religije – vjere, duhovne snage njegova naroda,  buđenje svijesti i nade u povratak iz ropstva u vlastitu domovinu. Čuvanje duhovnoga i narodnoga identiteta, da se ne izgube u tuđini, da se ne asimiliraju u novoj domovini sa strancima, da idejno ne zastrane. Poticati sunarodnjake da pod teretom ropstva ne klonu duhom, da ne očajavaju! Glavno uporište i oslonac za Izraelce u sužanjstvu je Bog koji im se očituje u mnogim prilikama i po različitim znakovima. Bog im progovara po svojim glasnicima. Ezekiel opominje svoje sunarodnjake, prekorava ih za teške grijehe, padove, moralna i duhovna zastranjenja, poziva ih na obraćenje, na čistoću srca i savjesti. “Ovako govori Jahve Gospod: Što činim, ne činim radi vas, dome Izraelov, nego radi svetoga imena svojega, koje vi oskvrnuste među narodima u koje dođoste! Ja ću posvetiti ime svoje veliko koje vi oskvrnuste posred narodâ u koje dođoste.”  “…Tada ću Vas sabrati iz svih naroda i skupiti iz svih zemalja, natrag vas dovesti u vašu zemlju. Poškropit ću vas vodom čistom da se očistite. Očistit ću vas od svih vaših nečistoća i od svih kumira vaših. Dat ću vam novo srce, nov duh udahnut ću u vas. Izvadit ću iz tijela vašega srce kameno i dat ću vam srce od mesa. Duh svoj udahnut ću u vas da hodite po mojim zakonima i da čuvate i vršite moje naredbe. I nastanit ćete se u zemlji koju dadoh vašim ocima, i bit ćete moj narod, a ja ću biti vaš Bog” (Ez, 36, 22-29).

Prorok Ezekiel je u prvome redu vidjelac. Tekst u prvome čitanju ove nedjelje dio je njegova viđenja o suhim kostima. "Usahnuše nam kosti i propade nam nada, pogibosmo" (Ez 37, 11) vapili su Izraelci. Kada nada nestane, nastupa mrklina, noć duše! Ezekiel po Božjem nadahnuću govori o dolini punoj suhih kostiju koje Bog može i hoće oživjeti. Kako nas danas ova biblijska dolina smrti podsjeća i simbolički i stvarno, na “dolinu” Dolac usred kojega se uzdiže svjetionik nade – župna crkva s visokim zvonikom i uz nju grobovi puni suhih kostiju žrtava ubijenih i spaljenih na današnji dan. U vrijeme proroka Ezekiela, vjera u osobno uskrsnuće svakoga pojedinca još nije bila objavljena. Ovim viđenjem o kostima koje Bog oživljava po svome dahu i Duhu prorok Ezekiel budi i učvršćuje nadu da će narod preživjeti i vratiti se u domovinu, da će se život obnoviti. "Znat ćete da ja, Gospodin, govorim i činim" (r. 14) znači: doživjet ćete ispunjenje Božjih obećanja, jer riječ Božja sigurno vodi ispunjenju. Ovdje Bog najavljuje mesijansku obnovu Izraela, nakon patnji u progonstvu. Uporabljenim simbolima usmjerava ljudski um i duh  na pomisao osobnoga uskrsnuća tijela što se nazire u starozavjetnim i novozavjetnim tekstovima: u Joba, Danijela, u Knjizi o Makabejcima, u sv. Mateja, u poslanici Korinćanima itd. (Dn 12,2-4; 2 Mak 7,9-14.23-36;12,43-46; Mt 22,29-32, Kor 15.). Premda Ezekiel nije sâm doživio, njegov narod je doživio povratak u vlastitu zemlju.

2. Danas se navršava 79. godina od najveće tragedije našega mjesta u njegovoj povijesti. Na današnji dan uvečer spaljen je i uništen najveći dio našega sela. Život su izgubile 272 osobe samo u jednome danu. Više od sto djece mlađe od četrnaest godina! Među njima i jedno novorođenče. Ukupno je iz naše župe stradalo u Drugome svjetskom ratu, od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. godine, 319 osoba. Iz kazivanja preživjele rodbine i poznanika znademo da je na današnji dan ubijeno i više trudnica te se ovomu velikom broju ubijenih treba dodati i stradalu nerođenu djecu. Sve što je začeto pod srcem žene majke, bez obzira u kojemu je danu ili mjesecu trudnoće,  jest živi čovjek, osoba sa svim dostojanstvom i pravom  na život! Sve je ovo slika – portret okrutnoga  zločina koji se ovdje dogodio na današnji dan, godinu i dva mjeseca prije svršetka Drugoga svjetskog rata. U prvim danima proljeća kada se priroda budi od zimskoga mirovanja, pupa, cvjeta, zeleni i sve se otvara novome životu, ovdje je život za mnoge zauvijek stao i zavladala je smrtna tjeskoba i grobna tišina. Dolac je postao dolinom smrti biblijskih razmjera! I nakon te strašne večeri, kažu nam preživjeli, te noći zahladnjelo je i pao je snijeg koji je prekrio sav ovaj kraj, spaljene kuće, zgarišta....

U tijeku samo nekoliko dana, krajem ožujka 1944., anđeo smrti – zatornik života, prošao je od sjeverne strane Mosora do južnih padina Kamešnice. Strašni zločini i masovna ubojstva ljudi i uništenja imovine dogodili su se u Docu i  selima ispod Kamešnice: Gljevu (1), Gali (3), Otoku (174), Rudi (282) Podima (87), Krivodolu (152), Rožama (22), Ljuti (156), Voštanima (330) i Kamenskome (55). U nekoliko dana, u Donjemu Docu i selima ispod Kamešnice ubijene su 1534 osobe! Svi ubijeni bili su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. Tko je to učinio? Neprijatelji hrvatskoga naroda! I koliko god očevidci i svjedoci ovoga teškog stradanja kazuju kojim su jezicima počinitelji govorili, koje su odore nosili, koja imena su imali, s kakvim naglascima i dijalektima su komunicirali, i što se tih dana zbivalo u ovome mirnome zamosorskome hrvatskome katoličkom selu, a mi iz ovoga kraja preživjeli očevidce i svjedoke događaja toliko smo puta slušali i molili da nam ponovno kazuju o tome, ostaje velika tajna kako je moguće da ljudsko biće može isplanirati i počiniti takve zločine!? Kako i koliko u čovjeku može potamniti ljudskost, otupiti savjest da ovo učini! Kako da nitko nije vojno reagirao da bi obranio nedužni hrvatski puk? Po kojim su kriterijima donesene odluke da se neki dijelovi sela potpuno unište i spale, a drugi da se ne diraju?  Rat je poguba ljudske naravi, kazao je hrvatski pjesnik svećenik Marin Držić. Prostor od Mosora do Kamešnice u 1944. godini našao se na poprištu odmjeravanja snaga i sukoba vojski, različitih vojnih i političkih interesa i strategija, i velika je odgovornost sviju za teške zločine koji su se dogodili. Ovaj zločin i masakr promatramo u tome kontekstu. Ovdje su se sukobljavali svjetovi, političke vizije i egoistične težnje ideologijâ i država. Ovdje su se, na žalost, očitovali najniži i najkrvoločniji nagoni čovjeka. Kada mržnja zamuti čovjekov razum, on kolje gore od vuka i tigra!

3. Draga braćo i sestre! Sveti Pavao u 8. poglavlju Poslanice Rimljanima govori o vjerničkome životu pod stalnom prisutnosti Duha Svetoga kojega smo primili na krštenju. U današnjemu odlomku govori o životu "u tijelu" “po tijelu” i "po Duhu". "Biti u tijelu" (r. 8) slikovit je izraz za sebične, grješne, niske ljudske nagone. Tko tako živi, ne može se "svidjeti Bogu". Grijeh je stvarnost od Edenskoga vrta do eshatona koja pritišće svako  ljudsko biće. Zbog grijeha ljudsko je tijelo određeno za smrt, ali ono i postaje oruđem  duhovne smrti. Svjestan toga, sv. Pavao postavlja nam za vrhovni cilj života svidjeti se Bogu. Pavao ne gubi iz vida čovjekovu potrebu za srećom i ispunjenjem svojih zakonitih težnji. Živjeti tako da se svidimo Bogu, a ne ljudima! Duh Sveti zaista prebiva u krštenicima i u svekolikoj crkvenoj zajednici. Međutim, on nas ne mijenja bez našega dioništva i sudjelovanja! Cijeloga života se trebamo truditi da "ne budemo u tijelu", da ne živimo po tjelesnim nagonima. Smrt je pripuštenje Božje zbog izvorne grješnosti Adamovih potomaka, ali Duh životvorac preko tjelesne smrti vodi vjernike u zagrljaj Bogu. Duh je Božji bio na djelu u uskrišenju Isusa od mrtvih pa će biti na djelu i u uskrišenju vjernika. Uskrsnuće kršćana usko je povezano s Kristovim uskrsnućem. I kršćane i sve ljude Otac će uskrisiti onom istom snagom i istim darom Duha (usp. Rim 1,4). Za to se  pripremamo već sada novim životom kojim postajemo djeca Božja, pritjelovljena uskrsnulomu Kristu po vjeri (Rim 1,16) i krštenju (Rim 6,4). U toj smo vjeri kršteni, u toj vjeri se trudimo i želimo živjeti i umrijeti. U toj vjeri se u korizmi, molitvom, postom i pokorom pripravljamo za svetkovinu Isusova uskrsnuća.

Od tragičnoga događaja, 26. ožujka 1944., do danas, svake godine okupljamo se ovdje u župnoj crkvi i groblju na molitvi za pokojne. U godinama poslije rata to je uvijek ujutro rano, prije svanuća. Crkva je redovito bila prepuna svijeta, žene u crnini, “zamotane” crnim pletovima. U zraku se osjećala žalost, ozbiljnost, ali i dostojanstvo kojim se živjelo ovu krvavu obljetnicu. Za svaku je pohvalu i priznanje što je odmah izrađen popis  stradalih i on se redovito čitao na sv. misi, uvijek poslije Evanđelja. Kao i danas!  A mi svi smo u tim trenutcima u svojim rukama držali upaljene svijeće koje bismo opet upalili na groblju za molitve odrješenja. I svijeće smo ostavljali na grobovima pokojnih! Popisu poginulih na današnji dan dodao bi se uvijek popis stradalih i nestalih naših župljana u Drugome svjetskom ratu, bez obzira na kojoj su se strani borili i od čije su ruke poginuli. Slavlje sv. mise, čitanje poginulih i poslije odrješenje na groblju, tada bi se obično razdanilo, bilo je najsnažnija propovijed. Događaj, uvijek isti, ali uvijek i novi! Nije bilo potrebe propovijedati. Skrušena molitva, aktivno sudjelovanje sviju bez iznimke u misi i na odrješenju nikoga nisu ostavljali ravnodušnim. Skupljanje na molitvu, kršćansku molitvu za pokojne, nije ni protiv koga! Nikada s ovoga mjesta, s ovoga oltara ili ambona, nisu upućivane riječi optužbe, osude, mržnje prema bilo komu. Naši roditelji i stariji jako su pazili da ratne traume što su ih sami proživjeli i s kojima su se nosili ne prenose na nas. Jako su pazili da među nama djecom ne zavlada mržnja, podjele, svađe zbog ratnih događaja. I zato su radije trpjeli, šutjeli i mnoge stvari ponijeli sa sobom u grob….. Ovdje se molilo za mir među ljudima i narodima. Ovdje se molilo i moli za prestanak rata! To je put evanđelja. To je snaga  onih koji vjeruju u uskrsnuće i život vječni.

4. Sveti Ivan u Evanđelju (Iv 11,1-45)opisuje zgodu o smrti i uskrišavanju Lazara. Bog vidi suze i patnju svih ljudi. Bog vidi suze i patnju Marije i Marte zbog bratove im smrti. Na Isusovu snažnu riječ – zov, Lazar ustaje od mrtvih, izlazi iz tamnoga groba umotan u platno u kojemu je bio ukopan. Isus naređuje da ga odriješe te mu pomognu da se opet uključi u obiteljski život i dalje nastavi biti radost i potpora svojih sestara. Isusov zov podsjeća na njegove riječi, gdje on najavljuje sveopće uskrsnuće, prilikom kojega će "izići iz grobova na uskrsnuće života koji su činili dobro, a koji su radili zlo - na uskrsnuće osude" (Iv 5, 28-29). Ovim čudom Isus ispunja svoju ranije danu riječ i budi vjeru u sveopće uskrsnuće mrtvih.

Znamenje iz današnjega Evanđelja donosi procvat vjere u Isusa, koja će nešto kasnije biti očitovana prilikom svečanoga ulaska u Jeruzalem (usp. Iv 12, 9.12.17-19). Isto je znamenje židovskim poglavarima povod da Isusa osude na smrt (usp. Iv 11, 53). Nakon ovoga događaja židovski poglavari, na prijedlog velikoga svećenika Kajfe, odlučuju pogubiti Isusa. Isus će se vrhunski proslaviti po smrti na križu. Uskrišenje Lazara podsjeća na početak proslave u Kani, ali i na vrhunac proslave s križa, odakle će, kada bude uzdignut sa zemlje, Isus sve privlačiti k sebi (usp. Iv 12, 32).

Nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama Isus je i zaplakao. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća s patnicima. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao uskrsnuće i život te najavljuje da neće umrijeti nikada onaj koji vjeruje u njega. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa. U predslovlju svete mise danas molimo: “Kao pravi čovjek on je plakao za prijateljem Lazarom, a kao vječni Bog iz groba ga uskrisio; tako i sada nastavlja djelo smilovanja prema ljudima te ih svetim otajstvima privodi novome životu” (Predslovlje V. korizmene nedjelje). Pred zagonetkom tjelesne smrti prestaje domet egzaktne znanosti i ljudske filozofije. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski jest odgovor na zagonetku smrti. Gospodine, umnoži nam vjeru u uskrsnuće tijela i život vječni. Gospodine, neka nam Tvoje uskrsnuće bude okosnicom našega života i djelovanja. Amen.