Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Propovijedi i poruke

S Kristom u službi mira

Ponedjeljak, 19. 10. 2026.

Proslava sv. Ivana Pavla II., zaštitnika vojne kapelanije pri Ministarstvu obrane RH i Glavnom stožeru OSRH

Zagreb, 19. listopada 2026.

Iz 61,1–3a; Ps 16,1–2a i 5.7–8.11; 1 Kor 9,16–19.22–23; Mt 16,13–19.

Poštovani gospodine potpredsjedničke vlade i ministre obrane RH, 
državni tajnici, članovi izaslanstva MORH-a
gospodine načelniče glavnog stožera s članovima izaslanstva OSRH,  
poštovani sudionici misnoga slavlja 
velečasni don Slavko,
braćo i sestre
Čestitam Vam blagdan sv. Ivana Pavla, zaštitnika vojne kapelanije u MORHU i Glavnome Stožeru OSRH!

1. Sveti Ivan Pavao II. – svjedok vjere i služitelj mira

»Budite muškarci i žene mira. A da biste to mogli biti u punini, primite u svoje srce Krista, začetnika i jamca istinskoga mira.«[1] Tim se riječima papa Ivan Pavao II. obratio vojnicima i policajcima okupljenima u Rimu 19. studenoga 2000., na njihovu jubilejskom slavlju. Potaknuo ih je da snagu stave u službu života, pravednosti, oproštenja i slobode. I danas osjećamo snagu i aktualnost tih riječi, u sjedištu ministarstva obrane, u kapelici posvećenoj njemu, velikom  i hrabrom pastiru Crkve i propovjedniku evanđelja. S njime zajedno prinosimo na Gospodnji oltar vašu odgovornu i delikatnu službu, vaše obitelji, vaše duhovne i tjelesne potrebe. Molimo da sve što radite pridonosi sigurnosti naše domovine i očuvanju mira.

Tko je bio sveti Ivan Pavao II.? Karol Wojtyla, izabran za rimskog prvosvećenika 16. listopada 1978., rodio se u gradu Wadowice  u Poljskoj (pedesetak kilometara od Krakova), 18. svibnja 1920. Sin je Karola Wojtyle krojača, kasnije časnika, najprije u austrijskoj i potom poljskoj vojsci i Emilije Kaczorowske. Vojni kapelan Franciszek Zak krstio ga je u župnoj crkvi samo dva dana poslije rođenja [2]. Sestru nije ni upamtio. Rodila se i umrla prije Karolova dolaska na svijet. Brat mu Edmund Wojtyla, po zanimanju liječnik, 14. godina stariji od njega, umro je od neke zarazne bolesti 5. prosinca 1932.  Majka Emilija preminula je 13. travnja 1929., kad mali Karol još nije bio navršio niti devet godina. Pučku školu započeo je 15. rujna 1926. u rodnim Wadovicama. U državnu gimnaziju „Marcin Wadowita“, također u Wadowicama, stupio je 1930. Prvu svetu pričest Karol je primio u dobi od devet godina a sakramenat sv. potvrde u 18. godini, u svibnju 1938. Nakon položenog ispita zrelosti 14. svibnja 1938. upisao je studij poljske književnosti na Jagelonskom sveučilištu u Krakovu. Te iste godine u ljetu, s ocem je preselio u Krakov [3]. U akademskoj godini 1938/39. postaje članom „Studio 38“ kazališnog kružoka što ga je utemeljio  Tadeusz Kudliński. U veljači 1939. učlanio se u “Društvo sveučilištaraca  Jagelonskog sveučilišta“ u euharistijsku i karitativnu sekciju. Nekoliko mjeseci kasnije, 1. rujna 1939. započeo je II. svjetski rat. Neće proći dugo, njemačke trupe zauzele su Poljsku i ona je bila izbrisana sa zemljopisne karte. Mladi Karol bio je svjedokom kako su tisuće poljskih rodoljuba odvedeni, pogubljeni, nestali bez traga. Hvatani su i  internirani poljski svećenici, intelektualci. Nacisti su željeli uništiti dušu poljskog naroda, Katoličku Crkvu i domoljubnu svijest. Za vrijeme nacističke okupacije radio je u kamenolomu i tvornici te se u tajnom sjemeništu pripremao za svećeništvo. Zaređen je 1946. godine. Studirao je u Rimu na dominikanskome sveučilištu Angelicum gdje je i doktorirao. Po povratku u Poljsku pastoralno je djelovao u svojoj biskupiji, bio je i profesor, ubrzo izabran je za pomoćnog biskupa, potom nadbiskupa Krakova, kreiran je kardinalom, a 16. listopada 1978. izabran je za papu. Službu je svečano započeo 22. listopada. Tijekom gotovo dvadeset i sedam godina pontifikata neumorno je naviještao Krista i susretao ljude diljem svijeta. Preživio je atentat i oprostio napadaču. Umro je 2. travnja 2005., a svetim je proglašen 27. travnja 2014. godine.

S našom je vojnom biskupijom povezan na poseban način. Upravo je on 25. travnja 1997. utemeljio Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj i za prvoga vojnog ordinarija imenovao biskupa Jurja Jezerinca. Time je uspostavljena trajna crkvena skrb za pripadnike naših oružanih i redarstvenih službi i njihove obitelji. I vaša je kapelanija dio te skrbi: mjesto molitve, sakramenata, razgovora i potpore u svakodnevnom životu.

Današnja nam Božja riječ pomaže razumjeti iz čega je izvirao njegov život i kako njegov primjer možemo nasljedovati.

2. Otvoriti vrata Kristu – osobna vjera kao oslonac života

U evanđelju Isus pita učenike što ljudi govore o njemu. Oni navode različita mišljenja. Potom im postavlja pitanje koje traži njihov osobni odgovor: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar odgovara: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga!« (Mt 16,15–16).

To pitanje dolazi i do nas. Tko je Krist za mene? Kakvo mjesto ima u mojim odlukama? Dopuštam li da njegova riječ oblikuje moju savjest? Prepoznaje li se moja vjera u načinu na koji govorim, radim i postupam prema drugima?

Ivan Pavao II. neprestano je ljude usmjeravao Kristu. Na početku pontifikata pozvao je: »Ne bojte se! Otvorite, štoviše, širom otvorite vrata Kristu!« (Homilija na početku pontifikata, 22. listopada 1978.). Otvoriti mu vrata znači primiti ga u vlastitu svakodnevicu: u obiteljske odnose, posao, planove i brige. Znači dopustiti da nas pouči i onda kada njegova riječ traži promjenu naših navika.

Svi trebamo takav oslonac. Čovjek kojemu su povjerene velike odgovornosti također treba savjet, ohrabrenje i oproštenje. Potrebno mu je vrijeme u kojemu će pred Bogom sabrati misli i ispitati savjest. Molitva nam pomaže jasnije vidjeti vlastite postupke, priznati pogrešku i obnoviti spremnost na dobro.

Isus Petru povjerava službu u svojoj Crkvi. Ona počiva na vjeri u Sina Božjega i njegovu obećanju vjernosti. Dok zahvaljujemo za svetoga Ivana Pavla II., molimo i za Petrova nasljednika, za biskupe i svećenike, da vjerno služe Kristu i povjerenim ljudima.

3. Čuvati ljudsko dostojanstvo – odgovornost u povjerenoj službi

Prorok Izaija govori o poslanju Božjega pomazanika: donijeti radosnu vijest siromasima, iscijeliti slomljena srca, proglasiti slobodu zarobljenima i utješiti ožalošćene (usp. Iz 61,1–3a). U Isusu Kristu te riječi dobivaju svoju puninu. On čovjeku prilazi s ljubavlju koja ozdravlja, oslobađa od grijeha i vraća nadu.

Ta Božja briga za čovjeka oblikuje i naše postupanje. Svaka osoba ima dostojanstvo koje joj je Bog darovao. Ono obvezuje našu savjest i kada je čovjek slab, kada nam je nepoznat ili kada se s njim ne slažemo.

4. Ostati vjeran – u službi, obitelji i zajedništvu s Bogom

Sveti Pavao govori: »Jao meni ako evanđelja ne navješćujem!« (1 Kor 9,16). Svjestan je da mu je povjerena služba i da za nju odgovara. Spreman je približiti se ljudima, razumjeti njihove potrebe i podnijeti žrtvu kako bi im donio Krista.

I nama je povjereno poslanje. Kršćanin ga živi u svojemu zvanju, među ljudima s kojima radi i u obitelji. Vjera postaje vidljiva u savjesnosti, poštenju i spremnosti na suradnju. Vidljiva je kada održimo obećanje, priznamo propust i učinimo ono što je potrebno i onda kada nas nitko posebno ne nadzire.

Služba obrani i sigurnosti traži takvu postojanost. Mnogo je rada koji ostaje tih i nezapažen. Dobro pripremljena odluka, pravodobno upozorenje i odgovorno izvršena zadaća mogu zaštititi ljude i spriječiti teškoće. Vrijedi ustrajati u dobru i kada njegov plod nije odmah vidljiv.

Pritom trebamo čuvati i čovjeka s kojim radimo. Među kolegama postoje umor, bolest, obiteljske brige i teškoće o kojima se nerado govori. Primijetiti iscrpljenoga, saslušati zabrinutoga i pružiti pomoć pripada odgovornosti jednih za druge.

Ivan Pavao II. na završetku jubilejskog slavlja vojnika i policajaca posebno se obratio njihovim obiteljima. Istaknuo je da i one dijele teškoće vojnoga poslanja te da su snažan oslonac onima koji služe miru i životu (Nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji, 19. studenoga 2000.).

Danas zahvaljujemo i vašim obiteljima. One trebaju vašu blizinu, vrijeme i pažnju. Odgovornost prema obitelji traži da se međusobno slušamo, razgovaramo i čuvamo odnose koje nam je Bog povjerio.
Današnji psalam donosi molitvu: »Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.« Potom ispovijeda: »Gospodin mi je svagda pred očima, jer mi je zdesna da ne posrnem« (Ps 16,1.8). To je molitva i za naš svakodnevni put. Bog nam daje snagu da ostanemo vjerni, da u teškoćama sačuvamo nadu i da nakon pogreške ponovno izaberemo dobro.

Draga braćo i sestre, Krist nas danas okuplja oko svojega stola. U svojoj riječi i euharistiji obnavlja nas za služenje. Povjerimo mu svoje odgovornosti, odluke i odnose. Molimo za one koji su na dužnosti, za bolesne i za sve koji nose teške terete. S poštovanjem se spominjemo poginulih hrvatskih branitelja i svih pokojnih djelatnika obrambenoga sustava, povjeravajući ih Božjem milosrđu.

Sveti Ivane Pavle II., izmoli nam postojanu vjeru, razboritost u odlučivanju i čestitost u služenju. Pomozi nam da u svakome čovjeku poštujemo Božje stvorenje i da svojim radom pridonosimo sigurnosti, pravednosti i miru. Neka Gospodin čuva vas, vaše obitelji i našu domovinu. Amen.