Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

119. obljetnica smrti sl. Božjega Bonifacija Pavletića i Dan kutinskih branitelja

Petak, 04. 11. 2016.

Vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan predvodio je u Kutini u petak 4. studenoga slavlje prigodom 119. obljetnice smrti sluge Božjega Bonifacija Pavletića. Toga dana bio je i Dan kutinskih branitelja. Ova dva važna događaja proslavljena su zajedno.

Nakon polaganja cvijeća i svijeća kod velikoga spomen-križa, uz veliku nazočnost branitelja, biskup Bogdan je u 15.30 predvodio molitvu za pokojne kutinske branitelje. U 16.00 sati predslavio je sv. Misu u župnoj crkvi u zajedništvu s mjesnim župnikom, dvojicom redovnika iz Družbe sinova Bezgrješnog začeća i drugim svećenicima. Velika kutinska crkva bila je ispunjena braniteljima i drugim vjernicima Kutinjanima. U svojoj homiliji prikazao je ljudski i duhovni profil mladog redovnika rodom iz Zbjegovače kraj Kutine.

“Sluga Božji Bonifacije Pavletić” (…) “U roditeljskoj kući u svojoj obitelji dobio je temeljni ljudski i kršćanski odgoj, ono najvrjednije što je bitno odredilo njegov život i dovelo ga do vrhunaca kreposnog života, do svetosti. Upravo stoga njegov “Dies natalis” - dan njegove prerane smrti, 4. studenoga 1897., nije bio dan poraza nego Dan rođenja za nebo.”

“Svojim životom svjedočio je u konkretnoj svakodnevici Boga ljubavi. O njemu je govorio, u njegovoj prisutnosti je živio. Bog je njemu bio sve. Svjestan je bio kao i svaki čovjek svojih ograničenosti, a to mu je upravo još više pomagalo da se osloni na Boga, da u njemu ima svoje čvrsto uporište. Divan primjer i svima nama”, rekao je biskup.

Bonifacije (Ivan) Pavletić iz Zbjegovače kraj Kutine, sin Marijana Pavletića i Ane rođene Stanković, rodio se 25. lipnja 1864. godine. Istog dana bio je i kršten. Uz njega, koji je bio drugi po redu, roditelji su imali još troje djece. Troje ih je odraslo. Možda bi bilo i još djece da Gospodin nije pozvao k sebi Marijana i Anu kad je mali (Ivan) Bonifacije imao svega 11 godina. Smrt roditelja ga je jako pogodila. Kao dječak pučkoškolac sanjario je kako će studirati medicinu. To mu ekonomske prilike nisu dopustile. Kasnije će sam reći u odrasloj životnoj dobi o svojoj neostvarenoj želji i životnome putu: “Vidi se da je Bog tako htio. Njemu sam bezgranično zahvalan, tko znade što bi od mene sada bilo? Možda bi me oholost i ambicija učinili da izgubim svoju dušu?” Nakon pučke škole, izučio je u Kutini za postolara. Redovna molitva, pohađanje sv. Mise, redovita ispovijed i primanje sakramenata za njega su bile svetinja. Bog ima svoje planove! S 22 godine otišao je “trbuhom za kruhom” u Austriju i tamo se učlanio u “Katoličko društvo mladih radnika”. Cilj mu je bio doći u Beč, tamo se zaposliti, nastaniti, tamo živjeti… Po prirodi sklon razmatranju, kontemplaciji, uživao je u duhovnim programima društva mladih katolika radnika. Sve to hranilo je i ispunjalo njegovu dušu.

Neki susreti u životu mogu izgledati kao slučajni ali kod Boga nema slučajnosti. U Austriji je (Ivan) Bonifacije susreo mladog Moravca iz Beča, Alberta Müllera, koji mu je otkrio svoje planove: poći u Rim da bi prihvatio posvećeni život u redovničkome zvanju. Nikad Ivan nije čuo da takovog nešto postoji, a tome je i sam duboko inklinirao. Dogovorio se s prijateljem Albertom da će i njemu pripraviti put u samostan kad se Albert smjesti u Rimu. I doista, Albert je tako i napravio. Ivan je došao u samostan Sinova Bezgrješnog začeća, u rimskoj gradskoj četvrti Trastevere. Zauvijek je odustao od Beča. S 23 godine stupio je u mladu Družbu u kojoj je dobio redovničko ime Bonifacije. Započeo je u svojoj družbi radom na njegovanju bolesnika u rimskoj bolnici Santo Spirito in Sassia. Postolarski zanat, prirođena praktičnost, marljivost dobro su mu došli u novoj sredini. Sve to bio je blagoslov za njegov duhovni život ali i za redovničku zajednicu u kojoj je živio. Deset godina (1887.-1897.) provest će u Družbi u potpunosti posvećen Bogu i bližnjemu. Umro je od tuberkuloze, potpuno predan u volju Božju, 4. studenoga 1897. Glas o njegovome kreposnome životu, potpunoj predanosti volji Božjoj ostao je živ sve do danas u njegovoj redovničkoj zajednici i u njegovoj domovini Hrvatskoj. U Rimskoj biskupiji pokrenut je postupak za njegovu beatifikaciju. Njegovo tijelo s rimskog Veranskog groblja preneseno je u generalnu kuću Družbe sinova Bezgješnog začeća u Rimu. Hrvatska rimska zajednica, svake godine, na blagdan Svih svetih, zaustavlja se u molitvi pred njegovim praznim grobom na Campu Veranu.

Nakon programa u župnoj crkvi biskup Bogdan je sudjelovao na prigodnome programu organiziranome za sve kutinske branitelje.