Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

33. hodočašće Hrvatske vojske, policije i branitelja u Mariju Bistricu

Nedjelja, 05. 10. 2025.

Već 33. godinu zaredom, na prvu listopadsku nedjelju, uoči blagdana Kraljice svete krunice, katolički vjernici - hrvatski vojnici, policajci i branitelji hodočastili su Majci Božjoj Bistričkoj zahvalni na njezinoj pomoći i blizini u Domovinskom ratu i u svakodnevnom životu, iskazujući joj ljubav i vjernost, prinoseći joj molitve za mir.

U nedjelju 5. listopada 2025. održano je tako tradicionalno 33. nacionalno hodočašće katoličkih vjernika Hrvatske vojske, policije i branitelja u Hrvatsko nacionalno marijansko svetište u Mariji Bistrici. Na hodočašću su sudjelovali pripadnici Hrvatske vojske i policije, hrvatski branitelji i njihove obitelji, hrvatski vatrogasci, pripadnici Ravnateljstva Civilne zaštite i Hrvatskog Crvenog križa, ratni vojni invalidi Domovinskog rata, članovi obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja, pripadnici Oružanih snaga Federacije Bosne i Hercegovine, pripadnici povijesnih postrojbi, pripadnici Ministarstva pravosuđa i pravosudne policije, Carinske uprave.

Posebno valja spomenuti kako su i ove godine, devetnaesti put za redom, u hodočašću sudjelovali vojnici koji su pješice hodočastili iz Petrinjske vojarne do Marije Bistrice. Još je nekoliko skupina hodočasnika-pješaka sudjelovalo  u ove godine: kadeti  Hrvatskog vojnog učilišta; časnici, dočasnici i vojnici bojne Puma iz Varaždina; djelatnici PU varaždinske i pripadnici ATJ Lučko.

Zapovjednik 33. vojnog hodočašća bio je zamjenik zapovjednika Zapovjedno operativnog središta brigadir Tomislav Kasumović, a zamjenik zapovjednika bio je glavni policijski savjetnik Marko Brtan.

Od visokih uzvanika hodočašću su nazočili izaslanik Predsjednika Vlade RH, potpredsjednik Vlade RH  i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, potpredsjednik Vlade RH i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, izaslanik Predsjednika RH Ivica Olujić, izaslanik Predsjednika Hrvatskog sabora saborski zastupnik Zoran Gregurović, izaslanik ministra obrane RH državni tajnik Tomislav Galić, glavni ravnatelj policije Nikola Milina, direktor Glavnog stožera OS RH general bojnik Denis Tretinjak, zamjenik ministra obrane BiH Slaven Galić, ravnatelji i načelnici uprava i sektora u Ministarstvu obrane i Glavnom stožeru OS RH, zapovjednici grana i postrojbi Hrvatske vojske, načelnici policijskih uprava, aktivni i umirovljeni generali, generali OS BiH, visoki časnici, načelnik općine Marija Bistrica, i drugi visoki uzvanici.

Okupljanje hodočasnika započelo je oko 7 sati, a vojni i policijski kapelani bili su tijekom cijeloga jutra na raspolaganju hodočasnicima za sakrament svete ispovijedi.

U 10.00 sati započelo je svečano misno slavlje koje je predvodio vojni ordinarij u RH msgr. Jure Bogdan. U zajedništvu s njime bili su nadbiskup metropolit vrhbosanski i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata u BiH msgr. Tomo Vukšić, generalni vikar Vojnoga ordinarijata u RH mons. Ilija Jakovljević, generalni vikar Vojnog ordinarijata u BiH mons. Željko Čuturić, rektor bistričkog svetišta vlč. Tomica Šestak, provincijal Hrvatske salezijanske provincije don Milan Ivančević SDB, generalni vikar Križevačke eparhije o. Vladimir Simunović, biskupski vikari za pastoral, vojni i policijski dekani i kapelani, svećenici drugih biskupija.

Sveto misno slavlje je zbog jake kiše započelo kraćom ulaznom procesijom na čelu koje je bio Križ – Ranjeni Isus iz Novog Farkašića, zatim Pralik Gospe Velikoga Hrvatskoga Krsnoga Zavjeta, stjegovi Republike Hrvatske, Svete Stolice i Vojnog ordinarijata u Republici Hrvatskoj te godišnja zavjetna svijeća hrvatskih vojnika, policajaca i hrvatskih branitelja koju su na početku misnog slavlja zapalili zapovjednik hodočašća brigadir Tomislav Kasumović i zamjenik zapovjednika Marko Brtan. Na početku svete mise, biskup Bogdan pozdravio je sve okupljene: „Naše trideset i treće nacionalno hodočašće odvija se u Jubilejskoj svetoj godini za Katoličku Crkvu. Godini milosti Gospodnje u kojoj možemo dobiti jubilejski oprost za sebe osobno i za naše pokojne, i danas u ovom našem marijanskome svetištu, ako li ispunjamo uvjete koje je Crkva jasno odredila. Ova godina jest i Godina u kojoj obilježavamo 1100. godišnjicu Hrvatskoga kraljevstva i splitskih crkvenih Sabora održanih u splitskoj prvostolnici 925. i 928. godine, u vrijeme hrvatskoga kralja Tomislava i kneza Zahumlja Mihajla. Sve nas to vodi našim kršćanskim korijenima, duhovnim temeljima našeg katoličkog, državnog, kulturnog i nacionalnog identiteta. Rekli bismo na kršćanske temelje Europske kulture, cijelog našeg kontinenta. U tome kontekstu danas započinje Hrvatsko nacionalno hodočašće u Rim, katoličkih vjernika iz svih hrvatskih biskupija i dijaspore koje traje do iduće nedjelje. Draga braćo i sestre! Pristupamo oltaru Gospodnjem, svijesni svih nemira u nama, među nama  i oko nas, opasnosti od  širenja ratnih sukoba i ugroze mira među ljudima i narodima. Svoje molitve, nakane i sve naše potrebe i zahvale prinosimo na oltar Gospodinu.  Nedjelja je. Dan Gospodnji. Skrušimo se pred Gospodinom. Čista srca pristupimo euharistijskome slavlju. Pokajmo se za svoje grijehe.“

Na temelju navještenog Evanđelja ove nedjelje msgr. Bogdan govorio je o vjeri ne samo kao o intelektualnom stavu, nego kao o životnom povjerenju u Boga koji nas ljubi i koji nam je objavio svoju ljubav u Isusu Kristu: „Draga braćo i sestre, u Evanđelju koje smo navijestili apostoli mole Gospodina: 'Umnoži nam vjeru!' Zanimljivo je primijetiti da oni ne mole Gospodina za neke druge svoje zasigurno važne potrebe, poput zdravlja, uspjeha u djelovanju, materijalne sigurnosti... Nesumnjivo su ih imali, kao što ih ima svaki čovjek, kao što ih svatko od nas ima. Ne, nego oni mole Gospodina da im umnoži vjeru! (…) Draga braćo i sestre, ova molba apostola i naša je molba, molba svakog od nas. Pozvani smo od Gospodina u ovaj zemaljski život, ušli smo u Otajstvo njegova, božanskog života po sakramentu krštenja te kao kršćani hodimo ovim svijetom sa svom zahtjevnošću i odgovornošću koje sa sobom donose visoke norme kršćanskoga života. A to je život u vjeri i po vjeri.“

Objasnivši što uistinu znači vjerovati, biskup je rekao: „Vjera znači vjerovati upravo u tu Božju ljubav koja se ne umanjuje pred čovjekovom opakošću, pred zlom i smrću, već je kadra preobraziti svaki oblik ropstva, dajući nam mogućnost spasenja. Imati dakle takvu vjeru, znači susresti Boga; imati takvu vjeru znači pouzdati se u Boga poput djeteta, koje dobro zna da se unatoč svim teškoćama, svim problemima, može osjećati sigurnim u krilu svoje majke.“

Vojni ordinarij istaknuo je kako suvremeni svijet prolazi pak kroz dramu nevjere koja „postaje načinom života i načinom mišljenja – života i mišljenja kao da Boga nema.“

„Nevjera je to nadojena relativizmima raznih nadahnuća i motivacija u kojima je čovjek puka materija, a život materijal koji se kroji mjerilom tzv. pravā. Pravā podložnih impulsu trenutka, mode pa čak i hira, ali sa samovoljnom pretenzijom odlučivanja o životu i o smrti, pa i onih najnemoćnijih, začetih i još u majčinu krilu. Naša se vjera suočava s nevjerom kojoj je profit pod svaku cijenu sve, a načela društvene pravednosti i poštenja priča koja ni na što ne obvezuje. To je ujedno nevjera koja nema osjećaja za patnju čovjekovu, za njegovu bol i za siromaštvo, osjećaja za nepravednu i nezasluženu odbačenost u kojoj osoba nema prava niti mogućnost za novi, sretniji početak. Takvoj nevjeri obitelj je najveće zlo, odgoj za čestit ljudski i kršćanski život prisila koje se treba osloboditi, zdravo obrazovanje i škola prostor za nametanje vlastitih ideoloških koncepcija nošenih iskrivljenom slikom onoga što je čovjek. To je nevjera koja se hrani podjelama, projicira sukobe, namješta kompromise, ne trpi suprotna mišljenja, agresivna je i istodobno prijetvorno tolerantna. To je nevjera koja buči u medijskom prostoru namećući svoje predrasude kojima smeta vjera, iritantna im je svaka molitva, i privatna i javna; snebiva se nad dugim redovima onih koji rado, često i u velikom broju pristupaju sakramentima. To je nevjera kojoj su crkve tek materijalna nepokretna kulturna dobra, a ne prostor životnog susreta s Bogom; nevjera kojoj su kateheza i mladih i odraslih utočište za neprosvijećene i one nesposobne za društveni život i svakodnevnu borbu s izazovima života. Nekada su nam govorili da je religija – vjera opium za narod! Takvoj je nevjeri briga za starije i nemoćne gubljenje vremena, potrošena na one koji ničemu više ne koriste, briga za okoliš iluzija naivaca koji ne znaju zakone ekonomije, a domoljublje romantična saga utemeljena na mitovima... To je, braćo i sestre, sve nevjera. I sve su ovo njezini gorki plodovi.“

Biskup je zaključio da je, unatoč tome što se u današnjem svijetu nevjera snažno suprotstavlja vjeri, Crkva dužna nastaviti prenositi kršćansku vjeru, tj. „naviještati čvrsto i jasno Krista, Krista raspetog 'Božju snagu i Božju mudrost' (usp. 1 Kor, 23-25), Spasitelja i Otkupitelja čovjeka i njegovo Evanđelje.“ U tom smislu, biskup je na završetku propovijedi govorio o dvije bitne dimenzije vjere: naprije crkvenoj (eklezijalnoj), a zatim i marijanskoj: „Vjera nužno ima crkveni oblik; ispovijeda se iz unutrašnjosti Kristova tijela, kao konkretno zajedništvo vjernika. Ona tako nije privatna stvar, individualistička koncepcija, subjektivno mišljenje, već se rađa iz slušanja i predodređena je da se izgovori i postane navještaj.“

„Draga braćo i sestre, u Blaženoj Djevici Mariji, Isusovoj Majci i našoj Majci i Majci Crkve, vjera se pokazala u svoj svojoj plodnosti. Ona je u svom životu dovršila hodočašće vjere slijedeći stope svoga Sina. Marija je, kroz svoju vezu s Isusom, usko povezana s onim u što mi kao vjernici vjerujemo. 'Svojim potpunim pristajanjem uz volju Očevu, uz otkupiteljsko djelo njegova Sina, uz svaki poticaj Duha Svetoga, Djevica je Marija za Crkvu uzor vjere i ljubavi.'  Molimo se njoj, Majci Crkve i Majci naše vjere, da nam Gospodin po njezinu moćnom zagovoru uveća vjeru; da nam uveća vjeru u ovim vremenima goleme nevjere, u vremenima velike suprotstavljenosti vjeri s kojima je naša vjera pozvana hrabro se suočavati. Da Krist Gospodin, jedini Spasitelj čovjeka, uvijek bude svjetlo na našem putu i da svjetlo vjere trajno u nama raste. Najvjernija odvjetnice, na braniku stoj, čuvaj našu svetu vjeru i hrvatski dom. Amen.“

Liturgijsko pjevanje predvodile su klape Hrvatske ratne mornarice „Sv. Juraj“ i policijska klapa „Sv. Mihovil“. Orgulje je svirao Dubravko Ćepulić Polgar.