Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

81. obljetnica ratnih zločina i stradanja u župi Donji Dolac

Srijeda, 26. 03. 2025.

U srijedu, 26. ožujka 2025., povodom 81. obljetnice ratnih zločina i stradanja u župi Donji Dolac (Splitsko-makarska nadbiskupija), u župnoj crkvi sv. Martina u Donjem Docu vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan predvodio je misno slavlje.

Naime, na današnji dan godine 1944., zločinci pod zastavom 7. SS divizije „Prinz Eugen“ u jednome su danu pobili 272 nevinih mještana Donjeg Doca, među kojima je bilo i 103 djece mlađe od četrnaest godina. Tragični zločini učinjeni su krajem ožujka 1944. i u ostalim selima između Mosora i Kamešnice. U samo jednome tjednu ubijeno je 1534 osoba - katolika, Hrvata. Stradali su stanovnici mjesta: Donji Dolac, Gala, Gljev, Otok, Ruda, Podi, Krivodol, Rože, Ljut, Voštane, Kamensko. Ovoj tragediji valja pribrojiti i nekoliko desetaka nerođene djece spaljenih i ubijenih trudnica.

U zajedništvu s biskupom za oltarom bili su domaći župnik don Josip Ulić, mons. Pavao Banić i drugi svećenici.

Nakon navještaja Evanđelja, mons. Pavao Banić, mještanin Donjeg Doca, pročitao je imena svih 272 poginulih u Donjem Docu na taj dan te drugih poginulih stanovnika Donjeg Doca u vrijeme Drugog svjetskog rata – ukupno 319 osoba.

Vojni ordinarij Jure Bogdan, i sam rodom iz Donjeg Doca, u propovijedi je rekao: „Danas se navršava 81 godina od najveće tragedije našega mjesta u njegovoj povijesti. Na današnji dan, 26. ožujka 1944., po tadašnjim liturgijskim propisima na prvu Nedjelju Muke Gospodina našeg Isusa Krista, nedjelju Glušnicu, ovo je naše mjesto proživjelo svoju muku. Na Nedjelju Muke prekrila ga je strašna tama muke i smrti... Na nedjelju Glušnicu tvrdo se ljudsko srce oglušilo na jauke, bol i suze nevinih ljudi... Toga je dana, uvečer, spaljen je i uništen najveći dio našega sela. Život su izgubile 272 osobe samo u jednome danu. Više od stotinu djece mlađe od četrnaest godina! Među njima i jedno novorođenče. Ukupno je iz naše župe stradalo u Drugome svjetskom ratu, od 6. travnja 1941. do 9. svibnja 1945. godine, 319 osoba. Iz kazivanja preživjele rodbine i poznanika znademo da je na današnji dan ubijeno i više trudnica te se ovomu velikom broju ubijenih uz spomenute supruge i majke, treba dodati i stradalu nerođenu djecu. Sve što je začeto pod srcem žene majke, bez obzira u kojemu je satu, danu ili mjesecu trudnoće,  jest živi čovjek, osoba sa svojim dostojanstvom i pravom  na život! Sve je ovo slika – blijedi portret okrutnoga  zločina koji se ovdje dogodio na današnji dan, godinu i dva mjeseca prije svršetka Drugoga svjetskog rata.“

„Ne možemo se i nećemo se umoriti svjedočiti, govoriti, pisati o  okrutnosti i opsegu zločina! Ne radi osvete! Nego radi mira među ljudima i narodima – toga najvećeg blaga i dobra svakog naroda!  I koliko god razmišljamo o političkome kontekstu, ratnome odnosu suprotstavljenih strana, iznova se pitamo zašto se ovo dogodilo? Kroz nekoliko dana, krajem ožujka 1944., anđeo smrti – zatornik života, prošao je od sjeverne strane Mosora do južnih padina Kamešnice. Strašni zločini i masovna ubojstva ljudi i uništenja imovine dogodili su se u Docu i  selima ispod Kamešnice: Gljevu (1), Gali (3), Otoku (174), Rudi (282) Podima (87), Krivodolu (152), Rožama (22), Ljuti (156), Voštanima (330) i Kamenskome (55). U nekoliko dana, u Donjemu Docu i selima ispod Kamešnice ubijene su 1534 osobe! Svi ubijeni bili su hrvatske nacionalnosti i katoličke vjere. Tko je to učinio? Neprijatelji hrvatskoga naroda! I koliko god očevidci i svjedoci ovoga teškog stradanja kazuju kojim su jezicima počinitelji govorili, (a čuo se njemački, srpski i, najmanje, hrvatski jezik!), koje su odore nosili, koja imena su imali, s kakvim su naglascima i dijalektima komunicirali, i što se tih dana zbivalo u ovome zamosorskom hrvatskome katoličkom selu, a mi iz ovoga kraja preživjele očevidce i svjedoke događaja toliko smo puta slušali i molili da nam ponovno kazuju o tome, trajno ostaje velika tajna: kako je moguće da ljudsko biće može isplanirati i počiniti takve okrutnosti!?“

Biskup Bogdan postavio je pitanje kako može čovjeku tako potamniti ljudskost i otupiti savjest da takvo što učini: „Rat je poguba ljudske naravi. Otkako je Kajin udario na Abela, pa sve do naših dana svijet je u ratu! Hrvatski političar, akademik i sveučilišni profesor Davorin Rudolf u svojoj najnovijoj opsežnoj knjizi 'Komunizam, fašizam i nacizam. Veliki totalitarizmi koji su obilježili 20. stoljeće' opisuje genezu i strahote ovih totalitarizama: komunizma, fašizma i nacizma koji su doboko obilježili  dvadeseto stoljeće i naše vrijeme. Svaki je totalitarizam prošloga stoljeća bio jednako izvorištem zla, smrti, strahovlade i terora, ljudskih patnji i nevolja. Ukratko: civilizacijskoga posrnuća čovječanstva 20. stoljeća.  Prostor od Mosora do Kamešnice u 1944. godini našao se na poprištu odmjeravanja snaga i sukoba vojski, različitih vojnih i političkih interesa i strategija, i velika je odgovornost sviju za teške zločine koji su se dogodili. Ovaj zločin i masakr promatramo u tome kontekstu. Ovdje su se sukobljavali svjetovi, političke vizije i egoistične težnje ideologijâ i država. Ovdje su se, na žalost, očitovali najniži i najkrvoločniji nagoni čovjeka. Kada mržnja zamuti čovjekov razum, on kolje gore od vuka i tigra!“

„Draga braćo i sestre! Sveti Pavao u poslanici Rimljanima govori o vjerničkome životu pod stalnom prisutnošću Duha Svetoga kojega smo primili na krštenju. On govori o životu 'u tijelu', 'po tijelu' i 'po Duhu'. 'Biti u tijelu'  slikovit je izraz za sebične, grješne, niske ljudske nagone. Tko tako živi, ne može se 'svidjeti Bogu'. Grijeh je stvarnost ljudskoga bića. Zbog grijeha ljudsko je tijelo određeno za smrt, ali ono i postaje oruđem  duhovne smrti. Svjestan toga, sv. Pavao postavlja nam za vrhovni cilj života svidjeti se Bogu. Pavao ne gubi iz vida čovjekovu potrebu za srećom i ispunjenjem svojih zakonitih težnji. Živjeti tako da se svidimo Bogu, a ne ljudima!“

Msgr. Bogdan se u propovijedi prisjetio i sjećanja iz djetinjstva i onoga što su pričali stari mještani: „Od tragičnoga događaja, 26. ožujka 1944., do danas, svake godine okupljamo se ovdje u župnoj crkvi i groblju na molitvi za pokojne. U godinama poslije rata to je uvijek bilo ujutro rano, prije svanuća. Crkva je redovito bila prepuna svijeta, žene u crnini, 'zamotane' pokrivene crnim pletovima i maramama. U zraku se osjećala žalost, ozbiljnost, ali i dostojanstvo kojim se živjelo ovu krvavu obljetnicu. Za svaku je pohvalu i priznanje što je odmah izrađen popis  svih stradalih i on se redovito čitao na sv. Misi, uvijek poslije Evanđelja. Kao i danas!  A mi svi smo u tim trenutcima u svojim rukama držali upaljene svijeće – šterike, koje bismo opet upalili na groblju za molitve odrješenja. I svijeće smo ostavljali na grobovima pokojnih! Popisu poginulih na današnji dan dodao bi se uvijek popis stradalih i nestalih naših župljana u Drugome svjetskom ratu, bez obzira na kojoj su se strani borili i od čije su ruke poginuli. Bio je to mudar, razborit u to vrijeme i vrlo hrabar čin, dugoročno najispravniji gest prema svima stradalima iz ove župe tijekom II. svjetskog rata. Kamo sreće da se tako napravilo odmah u cijeloj nam Domovini Hrvatskoj! Zacijelo bi nestale ili barem se umanjile podjele i rasprave koje nas i danas opterećuju, i kao narod i kao državu! Bilo je takovih pokušaja i u našem mjestu, pa su na spomeniku podignutom šezdesetih godina izostavljena neka imena stradalih iz naše župe.  Ovdje u župnoj crkvi na današnji dan, u zgodno i manje zgodno vrijeme, uvijek su čitana imena sviju i za sve se jednako molilo. To je put, teži  ali jedino ispravan, i onda i danas!“

„Nikada s ovoga mjesta, s ovoga oltara ili ambona, nisu upućivane riječi optužbe, osude, mržnje prema bilo komu. Naši roditelji i stariji jako su pazili da ratne traume što su ih sami proživjeli i s kojima su se nosili ne prenose na nas. Jako su pazili da među nama djecom ne zavlada mržnja, podjele, svađe zbog ratnih događaja, aktualnih politika... I zato su radije trpjeli, šutjeli i mnoge stvari ponijeli sa sobom u grob… Ovdje se molilo za mir među ljudima i narodima. Ovdje se molilo i moli za prestanak rata! To je put Evanđelja. To je snaga  onih koji vjeruju u Uskrsnuće i život vječni. I danas s ovoga mjesta molimo za mir u našoj Domovini, u našem susjedstvu, u Europi, u svijetu!“

Osvrnuvši se na navješteno Evanđelje o uskrišenju Lazara, biskup je u zaključku propovijedi rekao: „Sveti Ivan u Evanđelju (Iv 11,1-45) opisuje zgodu o smrti i uskrišavanju Lazara. Bog vidi suze i patnju svih ljudi. Bog vidi suze i patnju Marije i Marte zbog bratove im smrti. Na Isusovu snažnu riječ – zov, Lazar ustaje od mrtvih, izlazi iz tamnoga groba umotan u platno u kojemu je bio ukopan. Isus naređuje da ga odriješe te mu pomognu da se opet uključi u obiteljski život i dalje nastavi biti radost i potpora svojih sestara. (...)Nad mrtvim prijateljem Lazarom i u znak sućuti prema njegovim sestrama Isus je i zaplakao. Time je objavio Boga koji vidi ljudske patnje, koji suosjeća s patnicima. Pred zagonetkom smrti i groba on se također očituje kao Uskrsnuće i Život te najavljuje da onaj koji vjeruje u njega neće umrijeti nikada. Već sada nosi klicu vječnoga života onaj tko se vjernički oslanja na Isusa... Pred zagonetkom tjelesne smrti prestaje domet egzaktne znanosti i ljudske filozofije. Vjera u Isusa kao uskrsnuće i život kršćanski je odgovor na zagonetku smrti. Gospodine, umnoži nam vjeru u Uskrsnuće tijela i Život vječni. Gospodine, neka nam Tvoje uskrsnuće bude okosnicom našega života i djelovanja. Amen.“

Nakon mise, položeni su vijenci i upaljene svijeće za poginule kod središnjeg križa na mjesnom groblju. Vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan predvodio je molitvu odrješenja.

Na komemoraciji su sudjelovali: izaslanik Predsjednika Hrvatskog sabora i saborski zastupnik Luka Brčić, župan Splitsko-dalmatinske županije Blaženko Boban, gradonačelnik Grada Omiša Ivo Tomasović, gradonačelnik Grada Imotskog i saborski zastupnik Ivan Budalić, predsjednik Mjesnog odbora Donji Dolac Stipe Bilić, drugi predstavnici državne i lokalne vlasti, mještani Donjeg Doca i drugih mjesta između Mosora i Kamešnice, i drugi.

Liturgijsko pjevanje predvodila je policijska klapa „Sveti Mihovil“.