Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Biskup Jezerinac uputio uskrsnu čestitku iseljenicima

Ponedjeljak, 23. 03. 2015.

Vojni je biskup Juraj Jezerinac danas, 23. ožujka, preko Hrvatskog radija, emisije „Glas hrvatske“, u razgovoru s novinarkom Jasminkom Perić uputio uskrsnu poruku i čestitku hrvatskim iseljenicima. Biskup se u razgovoru s novinarkom osvrnuo i na svoju Uskrsnu poruku upućenu vojnicima i policajcima, poruku u kojoj se osvrnuo na Biskupsku sinodu o obitelji pozivajući vojnike i policajce i sve ljude dobre volje, da zajedno promišljamo o obitelji kao „školi čovječnosti.“ (usp. Gaudium et spes, 52)

Poruka i čestitka biskupa Jezerinca iseljenicima

Dragi hrvatski iseljenici,

svake godine hrvatski biskupi rado vam se obraćaju posebno u božićno i uskrsno vrijeme, jer su im na srcu povjereni ne samo vjernici u domovini nego i u iseljeništvu.

Za Svjetski dan selilaca i izbjeglica papa Franjo je odaslao pismo svim iseljenicima na temu: „Crkva bez granica majka svim ljudima“. Crkva je od svojih prvih početaka bila otvorena svim ljudima. To njezino poslanje traje već dvije tisuće godina. Ono se ne sastoji samo u naviještanju Evanđelja nego i u širenju kulture, međusobnog prihvaćanja, uvažavanja i solidarnosti. To se posebno odnosi na hrvatski narod koji se u novije vrijeme najviše iselio u europske i prekooceanske zemlje zbog različitih razloga, a najviše ekonomskih i političkih.

Kad su Hrvati napuštali svoju domovinu, zajedno s njima išli su i svećenici da ne izgube svoj vjernički identitet, vodeći brigu ne samo o duhovnim potrebama naših iseljenika, nego i o njihovim materijalnim, obiteljskim i društvenim potrebama. Svećenici su otvarali škole za hrvatski jezik, povijest, zemljopis, vjeronauk i tako su dali veliki doprinos jedinstvu iseljene i domovinske Hrvatske.

Pored toga Hrvati su unutar župnih zajednica nastojali sačuvati kulturne sadržaje kao što su narodne pjesme, plesovi, ugrađujući tako svoj kulturni kamenčić u kulturu i mozaik zemlje useljenja. Stoga je veoma važno i dalje njegovati te svoje kulturne, a nadasve vjerske korijene.

Stariji se sjećaju jedne američke miniserije koja se zvala „Korijeni“. Ona je bila plod istraživanja crnca Alexa Haleya koji je tražio svoje obiteljsko stablo. Komentirajući svoje istraživanje rekao je da je jedna od najvažnijih stvari imati vlastiti identitet i osjećaj za povijest svoje obitelji“.

Šaljući svoje svećenike domovinska je Crkva nastojala da naš iseljeni čovjek sačuva svoje korijene i svoj identitet, koji je hrvatski i katolički. Ako čovjek nema svog identiteta i svojih korijena, zauvijek nestaje.

Hrvati su, da bi mogli očuvati svoj identitet, posebno u prekooceanskim zemljama , gradili svoje crkve i škole. Nastojali su tijekom godine u svojim župnim zajednicama uz ostalo organizirati prvopričesnička i krizmanička slavlja, pozivajući domovinske biskupe, kako bi se što jače održala veza s domovinskom Crkvom i zemljom useljenja.

Bio sam prije dva tjedna u Kanadi. To je i najveći razlog zašto vam upravo u ovom trenutku spominjem temu, koja vam nije nepoznata. Svećenici su mi pričali kako se prvotni zanos da se prvopričesnička i krizmanička slavlja obavljaju u vlastitoj župi, drastično smanjuje. To nije dobro. To je razlog za malu uzbunu, ako želimo biti prepoznatljivi u stranom svijetu, ako želimo opstati poput drugih naroda.

Postoje naime Katoličke škole koje imaju svoj program i datume podjeljivanja spomenutih sakramenata. I može netko postaviti pitanje: I što je tu sporno? Možemo reći da nije tu ništa sporno. No ima i jedna druga činjenica, odnosno mogućnost , koju nam pruža mjesna Crkva upravo zato da bismo očuvali svoje korijene, a to je da možemo na svojem materinskom jeziku dijeliti sakramente u hrvatskim župama i misijama. Crkva u Hrvata zahvalna je mjesnoj Crkvi, jer je svjesna važnosti korijena jednog naroda, pa tako i hrvatskoga.

Sigurno je, kada je riječ o podjeljivanu prve pričesti i podjeljivanju sakramenta sv. Potvrde, da najveća odgovornost leži na roditeljima. Stoga je za pohvaliti sve one roditelje koji se trude dovoditi djecu u svoju hrvatsku župnu zajednicu, posebno kada se radi o pripremi za prvu svetu pričest i za svetu Potvrdu odnosno Krizmu. Na taj način doprinose duljem trajanju opstanka hrvatskih župa odnosno hrvatskih misija u svijetu. Djeca se na taj način međusobno još više povezuju, ujedinjuju i integriraju u drugu sredinu. Valja se boriti protiv asimilacije, a njegovati integraciju. To znači njegovati vlastite korijene i vrijednosti. Na taj način moći ćemo ne samo opstati, nego dati svoj veliki doprinos u njegovanju različitosti. Bit ćemo prepoznatljivi u velikom kulturnom mozaiku kao zemlja useljenja, koje nastoje graditi mnoge zemlje u svijetu. A mi se, Bogu hvala, možemo dičiti s velikim kulturnim nasljeđem, koja nimalo ne zaostaje za velikim zemljama, štoviše, daleko se izdiže iznad mnogih velikih naroda.

Stoga je imao pravo istraživač Alex Haley kad je rekao da je „jedna od najvažnijih stvari imati vlastiti identitet i osjećaj za povijest svoje obitelji“. Ta se radost prepoznatljivosti i vlastitost hrvatskog identiteta nakon dugih stoljeća ponovno očitovala u vrijeme uspostave slobodne i neovisne Hrvatske, u vrijeme Domovinskog rata, koja od tada ima svoj identitet, svoje ime i prezime, kako reče tih dana kardinal Kuharić.

Nema ništa bez žrtve, odricanja i bez križa. To posebno vrijedi kada se radi o vlastitom identitetu; imati razumijevanje za povijest svoga naroda, njegovu muku i patnju, koji je opstao zahvaljujući vjeri.

Mnogima je poznato, kada je riječ o vlastitom identitetu, da hrvatska vojska i policija već 23 puta hodočasti u Lurd, zajedno s drugim vojskama svijeta i tu smo kao narod veoma prepoznatljivi. Ove godine održava se hodočašće od 12. do 19. svibnja. Čujemo da će se tom hodočašću pridružiti i mnogi Hrvati iz Europe. Oni koji su bili na jednom takvom hodočašću nisu požaliti, štoviše, odlučili su ponovno pridružiti se tom hodočašću.

Dragi hrvatski iseljenici! U ovom korizmenom vremenu mi vjernici gledamo dalje od križa, dalje od groba. Mi kroz žrtvu i križ promatramo uskrsnuće. Vjerovati u uskrsnuće znači ponovno otkriti ljepotu i radost vjere. Vjera je dragocjeni dar kojega treba tražiti i njegovati. Vjera je osobno prianjanje uz Boga Isusa Krista.

Neka nam u ovim danima bude pred očima križ i pogled prema uskrsnuću. Ne zaboravimo i svoj pogled prema vlastitom opstanku, kao i riječi Izraelaca koje su često ponavljali u progonstvu: „Neka mi se osuši desnica moja ako tebe Jeruzaleme zaboravim“. Parafrazirajući ove riječi, možemo reći: „Neka mi se osuši desnica moja ako tebe Hrvatska zaboravim!“

U tim mislima želim svima hrvatskim iseljenicima sretan Uskrs!

Mons. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij za RH