Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Dan Policijske kapelanije “Sv. Marko Križevčanin”

Četvrtak, 06. 09. 2012.

Povodom proslave zaštitnika i druge obljetnice Policijske kapelanije „Sveti Marko Križevčanin“ danas je, 6. rujna, od 11 sati slavljena sveta misa u crkvi bl. Alojzija Stepinca u Koprivnici. Misu je predvodio vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj mons. Juraj Jezerinac. Uz oca biskupa i kapelana PU koprivničko-križevačke Ozrena Bizeka nazočili su i policijski kapelani Ivica Horvat, Damir Vrabec i Drago Kozić. Svetoj misi prisustvovali su dužnosnici i djelatnici MUP-a RH i Policijske uprave, predstavnici policijskih i braniteljskih udruga, predstavnici lokalne samouprave i drugi gosti. Pozdravljajući okupljene otac biskup je prije svete mise čestitao Dan kapelanije i pozvao da "U ovu svetu misu preporučimo ovo naše vrijeme i ovaj naš povijesni trenutak, sve naše tjeskobe i nade. Molimo i za sve poginule hrvatske redarstvenike i branitelje, za cijelu Crkvu u Hrvatskoj. Želim i molim Gospodina da vam dobri Bog po zagovoru sv. Marka Križevčanina udijeli snagu da možete vršiti svoju dužnost, savjesno, odgovorno i časno."

Homilija vojnog ordinarija

Svaki kršćanski narod, pa tako i hrvatski, imao je tijekom svoje povijesti svetih muževa i žena, dostojnih da ih se časti. Jedan od njih je i sv. Marko Križevčanin. Rođen je u kraljevskom gradu Križevcima godine 1589., a ubijen je u Slovačkoj, u Košicama 7. rujna 1619. godine. Studirao je najprije u isusovačkom kolegiju u Austriji, u Grazu. Odlazi zatim na studij u Rim, u glasoviti rimski kolegij Germanicum et Hungaricum. Svojim je rukom zapisao da je Hrvat. Njegov se potpis i danas čuva u arhivu Zavoda u Rimu. Kao student, poznatog rimskoga sveučilišta Gregorijane, odlikovao se krepostima i bistrinom uma. U Rimu je boravio od 1611. do 1615. godine.

Za svećenika je zaređen u Rimu da bi se, nakon kratkog vremena, vratio u zavičajnu zagrebačku biskupiju. Mađarski kardinal Petar Pazmany ga poziva u Ugarsku gdje postaje ravnatelj sjemeništa a nakon toga odlazi u Slovačku, u grad Košice, koje su bile glavna utvrda ugarskoga kalvinizma. Namjesnik kralja Matije II, pozvao je još dvojicu isusovačkih svećenika: Stjepana Pongraca, mađara te Melhiora Grodzieckog, poljaka. Oni su imali veliki utjecaj u učvršćivanju katoličke vjere u Slovačkoj.

Kalvini su optužili katolike da su 13. srpnja l619. godine prouzročili požar u gradu. Tih se dana u Košicama nalazio i naš Marko Križevčanin. Sva trojica svećenika nastojala su, koliko je to bilo moguće, pomoći katolicima, koji su bili na udaru progona. No, kad je zapovjednik kalvinske vojske Juraj Rakoczi 3. rujna 1619. godine ušao u grad Košice, dao je zatvoriti svećenike. Zapovjednik je obećao Marku pokloniti crkveno imanje, ukoliko se odrekne katoličke vjere i postane kalvin. No, Marko je to energično odbio, kao i druga dvojica svećenika.

Uoči njihove smrti vojnici su im postavili uvjete, koje nisu mogli prihvatiti, a to je bilo odreknuće od katoličke vjere. Vojnici su im rekli: "Kad je tako, onda se spremite na smrt". Oni su upitali: "A zašto moramo umrijeti?" Dobili su odgovor: "Zato što ste papisti", to jest oni koji su privrženi Crkvi i Papi. Sva trojica svećenika na to rekoše: "E pa dobro! Za tako svetu stvar spremni smo odmah umrijeti".

Sva trojica su se dobro pripremila za smrt i ispovjedili su se jedan drugome, a zatim su molili na glas. Rano ujutro 7. rujna zapovjednik je došao zajedno s vojnicima u zatvor. Poveli su sa sobom svećenike i stavili ih na najokrutnije muke. Marka su palili bakljama, a zatim su mu odrubili glavu.

Kad su mjesni kalvini čuli kako su mučili trojicu svećenika, rekli su da tako okrutnu smrt nisu zaslužili.

Kardinal Pazmany, koji je Marka Križevčanina imenovao kanonikom, zamolio je nekoliko godina kasnije da se pokrene proces o njegovom proglašenju blaženim, tako i za drugu dvojicu svećenika. Postupak je išao veoma sporo, tek ih je u novije vrijeme proglasio svetim papa Ivan Pavao II. Bilo je to 2. srpnja l995. godine u Košicama, u Slovačkoj. Na proglašenju svetima bilo je prisutno 300.000 ljudi. Iz Hrvatske je došlo dvije i pol tisuće hodočasnika.

Kardinal Kuharić je tom prigodom rekao: "Mučeništvo je trenutak kada se mučenik nađe pred izborom: odustati ili ostati vjeran Bogu Isusu Kristu i njegovoj Crkvi". Ostati, drugim riječima, vjeran svojoj savjesti ili ne. "Međutim, Bog nam objavljuje da je čovjek stvoren za besmrtnost i da nije samo kratkoročno biće ovoga svijeta, te objavljuje čovjeku da ima besmrtnu dušu. Mučenici s tom vjerom polažu život, jer znaju da ga ne gube nego dobivaju u punini".

Sada bolje razumijemo današnja liturgijska čitanja koja se čitaju na blagdan mučenika sv. Marka Križevčanina. Prvo čitanje govori kako se očima bezbožničkim čini da pravednici umiru i da je njihov odlazak s ovoga svijeta kao nesreća i to što nas napuštaju kao propast. No, oni su u miru. Iako se bezbožničkim očima čini da su bili kažnjeni nada im je bila puna besmrtnosti. Štoviše, za malo muke stekli su vječni život.

Slično govori i današnje evanđelje, kada Isus poziva da ga slijede, da svakodnevice uzmu svoj križ. Isus nam daje tri poruke uoči svoje smrti:

Prva: "Hoće li tko za mnom, neka se odreče samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neda ide za mnom" (Lk 9,23). To znači da nije dovoljna samo vjera u Boga Isusa Krista, nego treba aktivno sudjelovati u Božjem planu spasenja. "Danomice uzimati svoj križ" znači slijediti Isusa Krista sve do žrtve vlastitog života, kao što je to učinio sv. Marko Križevčanin. Na prvi pogled nam se čini to nemogućim. Ipak, Božjom snagom je to moguće. "Sve mogu u onome koji me jača", poručuje apostol Pavao. To može učiniti samo čovjek koji živi u dubokoj povezanosti s Bogom.

Druga poruka nadovezuje se na prvu: "Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti". (Lk 9, 24) Ne spašava život tko ga izgubi iz drugih nekih motiva, zemaljskih na primjer, nego ako ga gubi poradi Isusa Krista i poradi evanđelja. Blaženi kardinal Alojzije Stepinac je rekao na sudu u Zagrebu da je spreman dati svoj život za Isusa Krista i njegovu Crkvu. Motiv mu je, dakle, bio ljubav prema Bogu.

Treća poruka glasi: "Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi". (Lk 9, 25) Ona nas stavlja pred izbor: između vlastite komocije i ovozemaljskih motiva ili opredjeljenja za Boga Isusa Krista. I upravo tu se vidi koliko su sveci i mučenici bili spremni do kraja se dati i izložiti svoje živote, uvjereni da će zbog te vjere i predanosti biti nagrađeni od Boga u vječnosti. Kršćanski živjeti znači zauzeti se do kraja u ovom svijetu za dobro bližnjega, kako bi se postigao vječni život. Stoga Isus poručuje da je veličina čovjeka uzeti svoj križ i slijediti ga, da se život spašava ako ga izgubimo radi Krista, da se na taj način stječe ono što se na prvi pogled nekome činiti kao besmisao, nalik na utopiju, ali u Kristovoj muci, smrti i uskrsnuću dobiva svoje opravdanje i smisao.

U 2. čitanju apostol Petar daje odgovor na pitanje smisla patnje. Ljudi pokušavaju pronaći odgovor smisla patnje, ali ga ne nalaze. Odgovor nam pruža kršćanska objava koju nam je objavio Isus Krist svojom mukom, smrću i uskrsnućem.

Kršćanin koji je povezan s Kristom poput sv. Marka Križevčanina, kroz životne patnje, dolazi do slave i istinske radosti. "Radujte se kao zajedničari Kristovih patnja", poručuje apostol Pavao. To znači ukoliko budemo sudjelovali u Isusovoj muci, sudjelovat ćemo i u proslavi.

Ako kršćanin trpi kao ubojica ili kradljivac, ili zločinac, te patnje nisu kršćanske, poručuje apostol Petar. Ali ako trpi radi toga što je vjernik i vjernički živi, to je već nešto drugo. On veli: "Pogrđuju li vas zbog imena Kristova, blago vama". (1 Pt 4,14) "Ako tko trpi zbog toga jer je kršćanin, neka se ne stidi, nego neka zbog toga slavi Boga". Dakle, ne radi se o ljudskim patnjama, nego o patnjama koje vjernik podnosi poradi Krista i vjere.

Uostalom, dobro nam je poznato, barem starijima, da je bilo zabranjeno bilo kakvo vjerničko izjašnjavanje milicajaca u bivšem sustavu. Bili su odstranjeni iz sustava. Drugi su opet, da ih se ne otkrije, daleko odlazili na sv. misu. Pripovijedao mi je nekadašnji milicajac kako je imao jednog prijatelja, koji je bio vjernik. "Kad se moje dijete krstilo u Krašiću, on je čuvao stražu. Kad se njegovo dijete krstilo, ja sam čuvao stražu". Sve su to bile jedna vrsta patnje koju su podnosili tada vjernici, posebno oni koji su radili u društvenim i političkim strukturama. Bogu hvala, došla su druga vremena i sada svatko može slobodno ispovijedati svoju vjeru.

Kad se apostol Pavao našao poradi Krista u zatvoru, pisao je kršćanima grada Rima: "Smatram uistinu: sve patnje sadašnjeg vremena nisu ništa prema budućoj slavi koja se ima očitovati" (Rim 8,18), i nastavlja: "Radujem se sada kada trpim zbog vas i u svojem tijelu dopunjam što nedostaje mukama Kristovim za Tijelo njegovo, za Crkvu". (Kol 1, 24) Ove su riječi hrabrile mučenike svih vremena i sv. Marka Križevčanina također. One su i danas sposobne ohrabriti da u milosti i snazi Duha Svetoga radosno podnosimo patnje za Krista i njegovu Crkvu.

Stoga je blagdan sv. Marka Križevčanina velika poruka i nama. Možete li si zamisliti jednog policajca i policajku kao sveca odnosno sveticu? To su oni koji savjesno obavljaju svoj posao, svjesni da služe Isusu Kristu. To su oni koji nastoje svoj život uskladiti s Kristom i njegovim evanđeljem. To su oni koji su poput sv. Marka Križevčanina kadri sve podnijeti samo da ne pogaze kršćanske svetinje, koji su kadri sve žrtvovati kako bi sačuvali svoj ljudski i kršćanski obraz. Da bismo u tome uspjeli ponovimo Zbornu molitvu, moleći: "Bože, danas svetkujemo pobjedničko slavlje prezbitera i mučenika Marka Križevčanina. Usliši nam molitve i daj da poput njega budemo tebi vjerni sve do smrti. Amen.