Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Dan policijske kapelanije „Sv. Franjo Asiški“

Petak, 02. 10. 2026.

U Šenkovcu je 2. listopada 2026. proslavljen Dan polijske kapelanije sv. Franje Asiškoga  u Policijskoj upravi međimurskoj. Misno slavlje u crkvi sv. Jelene Križarice predvodio je vojni ordinarij u Republici Hrvatskoj Jure Bogdan.

U koncelebraciji s biskupom bio je župnik Župe sv. Jelene Antun Štefan, policijski kapelan domaćin Vjekoslav Vidaček, i drugi svećenici. Na misnom slavlju sudjelovali su načelnik Policijske uprave međimurske Ivan Sokač, načelnik Općine Šenkovec Zoran Kolar, pripadnici i djelatnici Policijske uprave međimurske, i drugi vjernici.

Polazeći od Evanđelja o djetetu koje Isus postavlja među učenike, biskup Bogdan u propovijedi je istaknuo da Isus veličinu ne mjeri položajem i moći, nego poniznošću i spremnošću da se primi drugoga.

„Zaista kažem vam: ako se ne obratite i ne postanete kao djeca, nećete ući u kraljevstvo nebesko“, podsjetio je na Isusove riječi, dodajući: „Možemo zamisliti kako se pogled učenika u tome trenutku usmjerio prema tom djetetu. Isus želi da njegovi primijete osobu koju bi u svojem razgovoru lagano zaobišli, a on im je stavlja kao model.“

Govoreći o ljudskoj potrebi za osloncem, vojni ordinarij naglasio je da čovjek pred Bogom ne mora skrivati svoju slabost. Upravo dijete koje Isus stavlja među učenike podsjeća da je čovjek biće koje od početka svoga života treba drugoga. Dijete je svjesno da ne može samo, da se treba osloniti na roditelja, prihvatiti njegovu ruku i vjerovati da će ga drugi voditi i čuvati. U tom smislu Isusov poziv da postanemo kao djeca nije poziv na slabost, nego na poniznost i čistoću srca koja priznaje vlastitu potrebu za drugim i spremna je primiti pomoć.

„Pred Boga možemo doći i takvi. Možemo mu priznati da smo umorni, da ne znamo kako dalje, da nam treba pomoć. Dijete koje Isus postavlja među učenike podsjeća nas da pred nebeskim Ocem imamo svoje mjesto i prije svih osobnih uspjeha.“

U nastavku propovijedi govorio je o anđelima čuvarima i Božjem obećanju da prati čovjeka na njegovu životnom putu. Pritom je podsjetio da vjera u Božju blizinu ne znači da ćemo razumjeti svaku patnju niti da će vjernik biti pošteđen teškoća.

Čovjeku koji trpi, istaknuo je, prije svega je potrebna blizina i razumijevanje, a ne objašnjenje njegove boli. Podsjetio je pritom na Kristovu patnju i smrt, istaknuvši da je i sam Krist prošao putem trpljenja, dok se u njegovu uskrsnuću otkriva dokle seže Očeva vjernost. Božja prisutnost zato ne znači odsutnost patnje, nego obećanje da čovjek ni u svojoj boli nije sam.

Na tom je tragu biskup Bogdan govorio o svetome Franji Asiškome, zaštitniku kapelanije, i njegovu odnosu prema gubavcima. Ako čovjek pred Bogom smije priznati vlastitu slabost i prihvatiti da mu je potreban oslonac, onda je pozvan prepoznati i slabost drugoga te mu postati blizak upravo ondje gdje je najranjiviji. Franjo je to iskustvo osobito snažno proživio u susretu s gubavcima. Podsjetio je na njegove riječi iz Oporuke: „sam Gospodin me dovede među njih i bijah milosrdan prema njima“. Čovjek od kojega se Franjo ranije udaljavao postao je onaj kojemu se približio, ne zato što je njegova patnja nestala, nego zato da u njoj više ne bude sam.

„U Franjinu životu ogubani čovjek ulazi u središte njegove pozornosti. Onaj kojega je prije teško mogao i pogledati postaje osoba kojoj se približava, iskazuje milosrđe, ljudsku blizinu, suosjećanje, olakšava mu bol“, rekao je vojni ordinarij. U tome je prepoznao i poruku za današnjeg čovjeka: biti uz drugoga ne znači uvijek moći ukloniti njegovu bol, ali znači ne ostaviti ga samoga u njoj. Povezujući primjer svetoga Franje s današnjim vremenom, biskup Bogdan podsjetio je na riječi pape Franje izrečene u Asizu 2013. godine da je „čovjek pozvan čuvati čovjeka“. Tu je misao dodatno pojasnio: „Čuvati čovjeka znači biti uz njega kada je ranjiv. Sačuvati njegovo dostojanstvo kada se sam više ne može zauzeti za sebe. Ostati mu blizu i onda kada nam njegova slabost otežava susret.“

Tako se početna slika djeteta koje zna da mu je potreban oslonac postupno pretvara u poziv svakome od nas da budemo oslonac drugome. Prihvatiti vlastitu ranjivost pred Bogom nije kraj, nego početak sposobnosti da primijetimo ranjivost čovjeka pokraj sebe. U tom se smislu blizina Bogu treba očitovati i u konkretnoj blizini čovjeku – osobito onome koji trpi, koji je sam ili čiju bol nije lako primijetiti.

U završnici propovijedi biskup Bogdan pozvao je vjernike da u svakodnevnim susretima ne zaobiđu čovjeka koji je ranjiv, osamljen ili opterećen teškoćama. Podsjetio je na Isusove riječi: „Pazite da ne prezrete ni jednoga od ovih najmanjih“, istaknuvši kako se kršćanska odgovornost za drugoga ostvaruje u konkretnim djelima pažnje, razumijevanja i blizine.

„Neka nas prati zagovor svetih anđela čuvara, a sveti Franjo neka nam pomogne da u čovjeku kojega susrećemo prepoznamo brata i sestru povjerene našoj brizi. Tako će netko, po našoj blizini, lakše povjerovati da ga Bog nije zaboravio.“

Liturgijsko pjevanje predvodio je zbor Župe sv. Jelene Križarice. Prije misnog slavlja načelnik PU međimurske Ivan Sokač sa suradnicima, i obitelji hrvatskih branitelja položili su vijence i zapalili svijeće kod spomen-obilježja poginulim i umrlim hrvatskim braniteljima na Trgu sv. Jelene u Šenkovcu. Molitvu odrješenja predvodio je policijski kapelan Vjekoslav Vidaček.