Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Proslavljen Dan Vojne kapelanije “Sv. Mihovil arkanđeo” na HVU “Petar Zrinski”

Petak, 28. 09. 2012.

Na Hrvatskom vojnom učilištu "Patar Zrinski" danas je proslavljen zaštitnik kapelanije sv. Mihovil arkanđeo. Misno slavlje je predslavio generalni vikar Vojne biskupije, prof. dr. sc. Jakov Mamić, u koncelebraciji s kapelanom domaćinom p. Zoranom Vujičićem i kapelanom HRZ i PZO-a, o. Viktorom Grbešom. Na misi je sudjelovao delegat ravnatelja HVU-a, brigadir Domagoj Sivrić, dekan učilišta dr. Marinko Lozančić, polaznici Ratne škole -  časnici iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, profesori i mentori na Vojnom učilištu, i veliki broj visokih časnika i dočasnika koje je prije misnog slavlja riječima dobrodošlice pozdravio pater Zoran.

Homilija generalnog o. Jakova Mamića

Bog u kojega vjerujemo i kojega danas objavljuje Riječ Božja nazvan je „Pradavni“; obučen u odijelo bijelo poput snijega, a vlasi na njegovoj glavi su kao čista vuna. Prijestolje mu je kao „plamenovi ognjeni“, a točkovi prijestolja kao „žarki oganj“. I Rijeka koja ispred njega izvire je „ognjena“. Taj „Pradavni“ nije usamljen. Služi mu tisuće tisuća poslužitelja, a mirijade stoje pred njim.

Ima još jedan koji mu dolazi: on je „kao Sin Čovječji“. On ima pristup „Pradavnome“; dapače, „Njemu bî predana vlast, čast, kraljevstvo“, s ciljem „da mu služe svi narodi, plemena i jezici“. On prima vlast koja je „vječna“ i kraljevstvo koje „nikada propasti neće“. Prekrasni i veličanstveni simboli onoga koji je posve drugačiji od nas.

To je sadržaj Danijelovog viđenja, a poruku moramo još spoznati. Danijel kaže da Bog u kojega vjerujemo nije „odjučer“; da on nije naša tvorevina niti je privremen. Mi smo njegovo djelo, a On je Tvorac naš. On je „Pradavni“, onaj o čijim počecima spomena nema. On je vječni. Bez početka i svršetka. Sve naše će proći, a On će ostati i sve što će ostati samo u njemu će ostati. Bog u kojega vjerujemo je misterij – tajna – otajstvo: samo malo ga poznamo, a sve ostalo ostaje velom naše nemoći zastrto. Onaj tko je spoznao ono što je od Boga spoznatljivo, jedva čeka da vidi ono skriveno. Tu se rađa žudnja da mu budemo što bliži ne bi li iz te blizine više vidjeli. Tu je korijen naše želje za kvalitetnijim duhovnim i moralnim životom, za sjedinjenjem s njime. Tu spoznaja ne može puno. Ona mora potražiti pomoć ljubavi, jer samo ljubav omogućuje prodor u intimnost onih koje želimo spoznati. Tako je i s Bogom, braćo i sestre. Vidite kako je sve nemoćno ako nema žudnje, ako nema bliskosti; kako je sve prazno i uzaludno ako nema ljubavi koja jedina može probiti u tajnu ljudske i božanske osobe.

Danijel nam govori o jednome koji izgleda kao „Sin Čovječji“ i kaže da se: „On približi Pradavnome“, dapače „dovedu ga k njemu“. Samo u toj bliskosti taj „Sin Čovječji“ prima „vlast“ (moć Božju), prima „čast“ (odnos svega prema njemu), prima „kraljevstvo“ (brigu za sve narode, plemena i jezike). Time i sam postade „vječnim“, jer sve što je kao „Sin Čovječji“ primio od Pradavnoga nosi kvalitetu vječnoga. Samo u blizini čovjek može biti „dodirnut“ onim kome smo blizu. Samo u toj blizini i mi možemo biti obdareni tajnom onoga u čijoj blizini stojimo.

Siguran sam da ste svjesni da je ovaj „Sin Čovječji“ naš Isus. Ovdje nije u pitanju njegov božanski vječni identitet, nego njegov vječni identitet kao „Sina Čovječjega“. Ova spoznaja koju nam otkriva Danijel raduje nas. Spoznajemo da je naš Učitelj, obdaren tajnom „Pradavnoga“ postao kao čovjek nositelj identiteta Pradavnoga, jer je od Njega sve primio te je i sam postao onaj za koga Danijel reče: „Vlast njegova vlast je vječna“.

Raduje nas, braćo i sestre spoznaja da je upravo taj Isus, Sin Čovječji“ takav. Zašto nas to treba radovati? Mislim zbog spoznaje da i mi kao njegovi „kršćani“ samim svojim nazivom imamo sudioništvo u Njemu koji, iz svojeg poslanja među nama, ima ime Krist – Pomazanik: to jest on je postavljen među nas da nam otkrije Tajnu „Pradavnoga“, da nam omogući dostup „Pradavnome“, jer ustvari sada, sve što je „Pradavni“, nalazimo u Sinu Čovječjem, Kristu Isusu.

Da bismo doista uzmogli doći do te nove spoznaje o Pradavnome kao i o Sinu Čovječjemu, Isus nam daruje sebe kao Riječ i svoju riječ. On, kao Riječ, čisti je izdanak Boga (Na početku bijaše Riječ i riječ bijaše u Boga i Bog bijaše Riječ, kaže Ivan), a riječ Riječi je božanski govor na naš ljudski način. Zato prvo sredstvo približavanja Pradavnome je upravo Krist – Riječ i Kristova riječ. Biblija. Nemojte ju svesti na knjigu kulture i ljudske mudrosti. Ona je, prije svega, put pristupa Tajni Pradavnoga.

Nemojte ispustiti Danijelovu napomenu da „Sina Čovječjega“ dovedoše Pradavnome. To je drugo sredstvo pristupa Pradavnome. Ovdje spoznajemo svoju ulogu u odnosu na druge kao i ulogu drugih u našem približavanju Bogu ili udaljavanju od Njega. Ona je presudna. Nije pogrešno i sada se pitati koga sam „doveo Pradavnome“ i koga sam udaljio od Pradavnoga? Jer oni koji ga dovedoše, sigurno su poznavatelji Pradavnoga i uvjereni su da taj ima što dati onima koji nemaju. Isus u Evanđelju reče za Natanaela: „Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare“. Upita ga Natanael: „Odakle me poznaješ“, a Isus mu odgovori: „Vidjeh te prije nego li te Filip pozva“. Eto, i Natanael je „doveden“ Sinu Čovječjemu kao što je Ovaj doveden Pradavnomu. Što je Isusu omogućilo poznavanje Natanaela prije nego li ga je susreo? Odsutnost prijevare u njemu. Ta čistoća nutarnjeg čovjeka koji se ne srami gledati drugom čovjeku u oči. Nutarnja sloboda koja postaje srodnost s Kristom. Upravo ta srodnost omogućila je Kristu da upozna Natanaela, prije nego ga je vidio.

Braćo i sestre, velika je potreba naše duhovne, vjerske i vjerničke izobrazbe i preobrazbe danas. Ne možemo živjeti od „klišea“ ili naučenih „ponašanja“. Potreba naše nutarnje istine, slobode i nepatvorenosti. Naše vrijeme je s pravom kritično na sve što nije autentično. Nama kršćanima odgovara vrijeme koje ne podnosi „maske“ i traži istinu. Takvo vrijeme za nas je okolnost milosti koja nas nuka da se, kao vjernici, suočimo sa sobom u ovom vremenu. Vjera mora postati preko nas poruka o novosti čovjeka i društva. Vjera koja potvrđuje prošlost može biti zabilježena kao afirmacija povijesti, ali Bog danas traži plod naše vjere kako u nama tako i u našim obiteljima i zajednicama kao i u društvu. Ne smijemo bježati od odgovornosti za krizu vrednota, standarda i života u našem današnjem društvu. Mi se ne smije poistovjetiti s kritizerima ovoga sada, ne smijemo biti ironični promatrači javnog zbivanja. Mi smo Božja prisutnost u ovom vremenu, graditelji drugačijeg čovjeka i svijeta koji će svojom ljepotom zvati na opredjeljenje za vjeru.

Vaš sveti zaštitnik, Mihovil Arhanđeo, u svom imenu krije i svoje poslanje: „Tko je kao Bog“. Ovo nije samo prijekor zlima, nego i poziv dobrima. Dok zle opominje da ne stvaraju u sebi mentalitet „božanstva“ i time ruše „Pradavnoga“, dotle dobri u tom imenu otkrivaju svoju mogućnost i svoj poziv da postanu „kao Bog“. Sveti Mihovil nam naviješta da je moguće biti „kao Bog“, ako božansko primimo u sebe. To svjedoče svi oni koji su se toliko približili „Pradavnome“ da su snagom milosne ljubavi uspjeli prodrijeti i otkriti neotkriveno lice Tajne Božje. Naš stav pred ovim svecem svakako je stav promatranja i uvažavanja njegove uloge u životu naše kapelanije i u našem osobnom životu: došao je da nas dovede bliže onome pred čijim licem mirijade stoje. On je među vama da vam kaže kako ćete postati besmrtni u smrtnom tijelu i vremenu. Došao je poučit vas da ste, unatoč svemu uzvišenom što o sebi mislili, ipak samo ljudi, ali ljudi koje „Pradavni“ ljubi i mijenja. Tu je da vam kaže kako Bog s vama računa jer vas je povjerio onome kome je predao svoju vlast, svoje kraljevstvo, svoje narode, puke i jezike. To je „glava“ svih nas – Krist, čiji smo udovi, jedno s njime. Neka vas sveti Mihovil sve privede ljepoti lica Božjega. Amen.