Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Dan vojne kapelanije „Sv. Sebastijan“

Srijeda, 21. 01. 2026.

U utorak 20. siječnja 2026., u vojarni „1. Hrvatski gardijski zbor“ na zagrebačkom Tuškancu, proslavljen je Dan vojne kapelanije i novi zaštitnik Počasno-zaštitne bojne – sv. Sebastijan. Na temelju dekreta vojnog ordinarija u Republici Hrvatskoj msgr. Jure Bogdana, od 24. studenoga 2025. godine, dosadašnja vojna kapelanija „Sveti Valentin“ u Zagrebu, ustrojena u okviru Počasno-zaštitne bojne, promijenila je naziv u vojna kapelanija „Sveti Sebastijan“ – Zagreb. Sveti Sebastijan određen je za zaštitnika vojne kapelanije, dok je sveti Valentin suzaštitnikom iste.

Prigodom proslave Dana kapelanije, vojni biskup msgr. Jure Bogdan predslavio je euharistijsko slavlje u kapelici sv. Sebastijana na Tuškancu. U zajedništvu s njime bili su biskupski vikar za pastoral u MORH-u i vojni kapelan u MORH-u don Slavko Rajič, vojni kapelan domaćin p. Zdravko Barić SMM, vojni dekan i kapelan u HRZ-u o. Danijel Čolo OCD, vojni kapelan na HVU o. Vladimir Simunović i vojni kapelan u vojarni „Croatia“ don Kristijan Krajnović.

Na sv. misi su, uz pripadnike bojne na čelu sa zapovjednikom brigadirom Tihomirom Zebecom i zamjenikom zapovjednika bojnikom Alenom Harambašićem, sudjelovali također savjetnik ministra obrane Željko Živanović, zapovjednik 1. pješačke pukovnije pukovnik Damir Filković, izaslanstvo Ureda Predsjednika RH i djelatnici Ureda Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Biskup Bogdan u propovijedi je govorio o životu i mučeništvu sv. Sebastijana: „O sv. Sebastijanu, kao i o drugim ranokršćanskim svecima nemamo puno podataka iz njegova života. Ono što znademo i što prenose svi relevantni autori, ocrtava nam duhovno ozračje vremena u kojem je živio, političku klimu, tvrdi i neprijateljski stav prema kršćanima, prema kršćanskoj vjeri. Rimski popis mučenika iz 354. godine navodi da je Sebastijan bio pokopan zajedno s papom Fabijanom 20. siječnja u rimskim katakombama na Via Appia. To pokazuje da se njegovo ime već tada poštovalo u rimskoj zajednici i da je bio jedan od onih koji su podnijeli mučeništvo za vrijeme cara Dioklecijana

„Najpoznatiji opis Sebastijanova života donosi starorimska 'Muka sv. Sebastijana' nastala nekoliko stoljeća nakon mučeništva. Djelo prikazuje Sebastijana kao čovjeka plemenitog podrijetla, odanog kršćanskoj zajednici i hrabrog duha. Prema toj predaji, Sebastijan je stekao povjerenje cara i ušao u pretorijansku gardu. Tamo je bio blizu progonjenim kršćanima i potajno ih hrabrio. Pripisuju mu se obraćenja mnogih Rimljana, među njima i mnogih članova carskog  dvora. Istodobno, predaja ga prikazuje kao čovjeka ljubavi prema siromašnima, zatvorenicima i obiteljima mučenika. Najpoznatiji prizor iz njegova života jest mučenje. Vezan za stup, proboden je strijelama i ostavljen da umre. Kršćanka Irena, došavši ga pokopati, otkrila je da je živ i njegovala ga je do oporavka. Nakon što je ozdravio, Sebastijan se nije sklonio u anonimnost, nego je nastavio javno svjedočiti i promicati kršćansku vjeru. Tada je pretučen na smrt, a tijelo su mu bacili u kanalizaciju (Cloaca Maxima). Predaja završava slikovito: ukazuje se udovici Lucini i otkriva joj gdje se nalazi njegovo tijelo. Moli ju da bude pokopan na Via Appia gdje se i danas čuva spomen na njega.“

Biskup Bogdan je u nastavku propovijedi istaknuo kako je sv. Sebastijan aktualan kao snažan uzor vjernosti, hrabrosti i unutarnje snage, osobito onima koji nose odgovornost služenja i zaštite drugih. Bio je rimski vojnik, pretorijanac, pripadnik elitne postrojbe svoga vremena, nalik današnjim pripadnicima Počasno-zaštitne bojne, no njegova snaga nije se temeljila samo na oružju i disciplini, nego na izgrađenom, zrelom karakteru. Odrastao i duhovno sazrio, Sebastijan je znao tko je i kome pripada pa je u tišini molitve pred Bogom crpio snagu iz duboke vjere koja ga je vodila do potpune vjernosti Kristu, čak i onda kada je to značilo žrtvu vlastitog života.

Biskup je upozorio kako duh vremena u kojem je živio sv. Sebastijan nije nestao s carem Dioklecijanom, nego je u različitim oblicima prisutan sve do današnjih dana. Dioklecijanov duh, obilježen težnjom za potpunom kontrolom i nespremnošću da se prihvati istina, prepoznatljiv je u otvorenim diktaturama u pojedinim dijelovima svijeta gdje se guši sloboda savjesti i vjere. Taj duh prisutan je i kroz diktaturu relativizma, koja nastoji izbrisati razliku između istine i laži te vjeru potisnuti u privatnost bez prava glasa u javnom prostoru. Isus je već svojom pojavom bio izazov takvim sustavima, pa je upravo zato bio odbačen i ubijen, a isto se dogodilo i njegovim neposrednim učenicima – apostolima. U tom svjetlu, naglasio je biskup, ni Isusovi učenici danas ne mogu očekivati život bez izazova. Sve do kraja vremena bit će suočeni s različitim oblicima pritisaka, osporavanja ili progona, ali su, po primjeru sv. Sebastijana, pozvani ostati vjerni Kristu, hrabri u svjedočenju i postojani u vjeri.