Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Duhovne vježbe za svećenike Vojnog ordinarijata

Petak, 17. 02. 2023.

Od utorka, 14. veljače, do petka 17. veljače 2023 u „Oazi sv. Marije Krucifikse“ - Duhovnom centru Službenica Milosrđa – sestara Anćela na Kamenu pokraj Splita održane su duhovne vježbe za vojne i policijske kapelane, odnosno za sve svećenike koji vrše pastoralnu službu u Vojnom ordinarijatu. Voditelj duhovnih vježbi  bio je  msgr. Bože Radoš, varaždinski biskup.

Okupljanje sudionika, njih 33,  započelo je u poslijepodnevnim satima u utorak, 17. veljače. Duhovne vježbe započele su zazivom Duha Svetoga, nakon čega je uslijedila pozdravna riječ vojnog ordinarija msgr. Jure Bogdana upućena svim okupljenim svećenicima, kao i  voditelju msgr. Radošu.

Uvodno večernje razmatranje msgr. Radoš održao je na temu „Što su to duhovne vježbe?“, istaknuvši da je to vrijeme posebno darovano Bogu u kojemu dopuštam da Bog meni progovara više no što ja govorim njemu. Tu je msgr. Radoš naveo misao pokojnog milanskog kardinala C. M. Martinija koji je lijepo naveo kako mi u duhovnim vježbama ulazimo u Božju kuću, te tako, istodobno,  dopuštamo Gospodinu da uđe u moju kuću. Ali uvijek ponizno i skrušeno, otvorena srca, onako kako je to učinio onaj carinik koji se ušavši u Hram udarao u prsa pred Božjim veličanstvom te se, svjestan svoje grešnosti,  nije usuđivao podignuti oči. Msgr. Radoš je također istaknuo i drugu evanđeosku sliku – sliku Zakeja  kojemu se Isus obratio rekavši mu „danas mi je žurno boraviti u tvojoj kući.“ Tu je riječ o susretu dviju želja, čovječje da se susretne s Bogom i Božje da susretne čovjek. Biskup je sve pozvao na razmatranje ovih dubokih istina kako bismo na najbolji način iskoristili ovo blagoslovljeno vrijeme, oslobođeni od banalnosti u koju nas uvlači naša izvanjskost, sa željom da se otvorimo evanđeoskom kvascu koji nas podiže na razinu dostojanstva djece Božje.

Prvo razmatranje drugoga dana duhovih vježbi, u srijedu 15. veljače u prijepodnevnim satima bilo je posvećeno „ljudima u odori“. Prethodila mu je, kao i sljedećih dana, zajednička molitvaJutarnje. Msgr. Radoš je analizirao značenje odore kao znaka identiteta. Odjećom komuniciramo drugima našu unutarnjost. Tu je istaknuo primjer onih vojnika koji, zasigurno u svojim odorama, dolaze Ivanu da ih krsti krštenjem pokore u Jordanu, zatim primjer satnika s kojim se Isus susreće u Kafarnaumu. Naznačio je da se na tim primjerima može pronaći idealna kateheza o vjeri tih vojnika. Ono što u oba ova slučaja vojnici očituju to je ponizno traganje za Božjom nazočnošću: „Nisam dostojan“ riječi su koje to ilustriraju. Biskup je sve pozvao na razmatranje i na molitvu kako bi naša vjera bila autentična te da u sebi gajimo želju da se Bog zadivi i nad našom vjerom kako se zadivio nad vjerom ovog satnika. Slijedilo je u 11.30 sati zajedničko euharistijsko slavlje u kapeli Duhovnog centra koje je predvodio msgr. Radoš u zajedništvu s msgr. Bogdanom. U homiliji je msgr. Radoš nastavio svoju katehezu o vojniku pod križem koji je, vidjevši kako Isus umire, vjernički priznao: „Zaista ovaj čovjek bijaše Sin Božji“. Popodnevno razmatranje otpočelo je zajedničkom molitvom Večernje. Ovo razmatranje bilo je posvećeno Kristovom križu kao najboljoj katedri. Msgr. Radoš je ovdje naveo primjer dvojice razbojnika, onoga s lijeve strane križa i onoga s desne, koji su bili raspeti skupa s Isusom. Lijevi razbojnik bio je usmjeren samo na silazak s križa u svijet iz kojega je došao; desni je pak razbojnik s pogledom usmjerenim na Isusa sav težio k uzdignuću izvan svoga stanja. Tu je, istaknuo je msgr. Radoš, bitna razlika između ove dvojice razbojnika. Desni vidi sebe u svjetlu Onoga koji je raspet. Za njega je Raspeti mogućnost spasenja,Onaj koji za njega ima kartu spasenja. To je za sve nas poučno: da u raspetom Kristu uvijek iznova vidimo mogućnost našega uzdignuća u nebo, izlazak iz svoga često jadnog stanja, mogućnost lijeka i spasenja. Nakon ovoga razmatranja uslijedila je zajednička molitva svete Krunice, obogaćena razmatranjima tematski odabranih otajstava.

U četvrtak 16. veljače, biskup Radoš je u prijepodnevnom razmatranju govorio  o Nikodemu. Taj skriveni Kristov učenik nosi poruku da je Božje spasenje dar koji je Bog pripravio za svakoga čovjeka bez obzira na stalež, na dob i na vrijeme. Nikodem najprije razgovara s Isusom, zatim ga Evanđelist Ivan predstavlja u raspravi sa židovskim svećeničkim prvacima u kojoj brani Isusa od njihove nakane da ga uhite te, konačno, u situaciji kad je Isus zatvorio svoje oči. Kroz te tri epizode može se pratiti Nikodemovo sazrijevanje u vjeri. Gospodin ga postupno oslobađa od njegova „diplomatskog“ govora i „diplomatskog“ postupanja. Uvodi ga u zajedništvo dijaloga Ja – Ti , umjesto Mi - Ti. Tako Isus ulazi u njegovu nutrinu u kojoj sazrijeva Nikodemova vjera u tolikoj mjeri da je on onaj koji, dok su se svi učenici razbježali, uzima Isusa u naručje i polaže ga u grob. Kalvarija je tako mjesto rođenja njegove sada javne, svjedočke vjere. Msgr. Radoš je pozvao sve sudionike duhovnih vježbi na molitvu da i naša vjera uvijek bude svjedočka, napose u tamnim časovima našega života. Uslijedila je zatim zajednička sveta misa. Popodnevno razmatranje ovoga dana bilo je posvećeno ženama u Evanđelju: ženi koja je nesebično darovala sav miomiris pomazujući Kristove noge, razbivši pri tomu posudu – znak darivanja do kraja, zatim Pilatovoj ženi koja je bila zapravo njegova savjest, ženama koje plaču na putu Isusove gorke muke te konačno ženama pod križem i na grobu čije su suze znak suosjećanja odnosno prvi pupoljci uskrsnuća. Voditelj je pozvao sve nazočne da nesebično prate Gospodina na njegovu putu u potpunom darivanju svega sebe poput ovih žena, kako bi mu tim posvjedočili svoju ljubav i svoju vjernost. Konac ovoga dana obilježilo je euharistijsko klanjanje s razmatranjima o ljubavi Božanskog Srca Isusova prema nam te molitvom Posvete Božanskom Srcu Isusovu.

Posljednje razmatranje, u petak 17. veljače, bilo je posvećeno razmatranju prispodobe o milosrdnom Samarijancu. To je slika Krista – lijeka i liječnika. Voditelj je naglasio važnost našeg suobličenja Kristu koji jedini ozdravlja čovjeka u njegovoj ranjenosti. Krist je onaj, istaknuto je, koji čovjeka vraća u život i kad drugi misle da je s njime „gotovo“, da od njega „neće biti ništa“. Valja dakle dopustiti Gospodinu da on uspostavi dijagnozu, da se učini našim bližnjim kako bismo mi mogli biti drugima bližnji. Za svećenike to napose vrijedi u Sakramentu pomirenja, gdje se čovjek potpuno predaje ispovjedniku sa svim svojim ogoljenostima i ranjenostima. Msgr. Radoš ukazao je na veliki dar dan svećenicima u Sakramentu pomirenje, a to je da po  Kristovu milosnom zahvatu, i sami od njega ozdravljeni svećenici mogu u Sakramentu ispovijedi pružati drugima da ozdravljaju od svojih grijeha i od svoih bijeda.

Uslijedila je zatim zajednička zahvalna sveta misa. Vojni ordinarij msgr. Jure Bogdan, u svoje je ime, u ime generalnog vikara don Marka Mede, biskupskog vikara za pastoral MUP-a i Redarstvenih službi vlč. Frane Musića, biskupskog vikara za pastoral MORH-a i OS RH don Slavka Rajiča te  svih nazočnih vojnih i policijskih kapelana  zahvalio voditelju duhovnih vježbi msgr. Boži Radošu na lijepim i nadahnutim razmatranjima. Msgr. Bogdan istakuo je kako se msgr. Radoš unatoč svojim brojnim obvezama spremno odazvao da bude voditelj ovogodišnjih duhovnih vježbi za svećenike koji diljem Hrvatske služe u svojoj specifičnoj i zahtjevnoj službi vojnih i policijskih kapelana. Biskup Bogdan je svima zaželio da sve što su čuli i o čemu su razmatrali pretvore u plodove svećeničkog služenja. Da obnovljenih snaga i u trajnoj otvorenosti nadahnućima Duha Svetoga nastave svoje pastoralno služenje u vojnim i policijskim kapelanijama.