Vojni ordinarijat u Republici Hrvatskoj

Vijesti

Hrvatska misa u bazilici Svete krunice

Petak, 16. 05. 2014.

Euharistijsko slavlje u bazilici Svete krunice u petak, 16. svibnja u zajedništvu s vojnim ordinarijem u Bosni i Hercegovini i vojnim i policijskim kapelanima predvodio je vojni ordinarij Juraj Jezerinac. Uz sudionike 56. Međunarodnog vojnog hodočašća iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine, misu su nazočili i hrvatski hodočasnici iz Zagreba, te Njemačke.

Na početku mise, biskup Jezerinac je podsjetio kako je prvo hrvatsko, narodno hodočašće bilo 1909. godine, a od tada rado hodočaste u Lurd i ulaze u ovu baziliku. Ona nas podsjeća i na naše krunice koje smo molili u vrijeme agresije na Hrvatske, rekao je biskup, te uputio na riječi kardinala Stepinca o zazivu "Kraljice Svete krunice", kojim nas je Crkva htjela upozoriti da je BDM dala u ruke izvanredno, praktično, moćno i utješno "oružje".

Da li je moguće da bi Marija izdala svoje štovatelje i ostavila nas na cjedilu. To je nemoguće, naglasio je riječi kardinala Stepinca, a vjernike ohrabrio da im krunica bude svakodnevna molitva, barem jedna desetica na dan.

U prigodnoj homiliji, biskup Vukšić je prisutne pozvao na promišljanje o temi, kako je naglasio "koja je sržna u našoj kršćanskoj vjeri, a koja je nekako vrlo rijetka, ne samo u svečeničkim propovijedima, nego uopće rijetka kao tema u našim kršćanskim razmišljanjima, razgovorima. A ta tema jest nada."

Došli smo na ovo hodočašće, kao i mnogi drugi koji dolaze na ovo i slična mjesta vođeni izvorno upravo nadom. Došli smo u nadi da zagovoru BDM preporučimo svoje tjeskobe, svoje nedaće, probleme, svoje bolesti, svoje nesporazume s drugima, svoje muke, u nadi da će Božje milosrđe uslišati zagovor BDM. Došli smo također da izreknemo svoju zahvalnicu, opet u nadi da će dobri Bog primite naše zahvalne molitve za sve one lijepe trenutke u našem životu, za sve trenutke blagoslova, sreće radosti, za sve ono za što smo ponosni u našim životima, i na sve ono što bismo željeli da stalno traje, rekao je biskup Vukšić, te upitao "što je to kršćanska nada". Je li to nešto što je isto običnoj ljudskoj nadi, je li to to nešto što je možda njoj suprostavljeno, je li to nešto što se na ljudsku nadu naslanja, pa iz nje izrasta i razvija se dalje, što je kršćanska nada?

Prije svega: niti je suprotstavljena ,niti je drukčija od ljudske nade, niti se s njom poistovječuje, ali drže se ruku pod ruku, dapače ova kršćanska nada neka je vrsta nadgradnje, iskoraka iz ove ljudske na koju se naslanja bez koje neide. Kršćanin koji se nada ponajprije je čovjek, čovjek kao takav živi an način bića koje je upućeno prema valstitoj budućnosti, posvijestio je.

Nadalje, je propovjednik naglasio, kako je kršćanin poslanik radosti, a kršćanstvo kao takvo jest poslanstvo radosnoga svjedočenja, i to radosnoga upravo zato što je flustracija svih flustracija Isusovim uskrsnućom zauvijek pobijeđena. Tu je korijen, tu je mjesto svih kršćanskih radosti, tu je klica kršćanske vjere u nadi da ćemo zauvijek živjeti. Ali dok se nadamo, dok vjerujemo moramo biti svjesni toga da naša vjera nije rješenje svjetskih problema. No, koliko god da nam vjera bila jaka bilo kod pojedinca ili zajednice, nećemo ugasiti mrak nasilja, mrak nemorala, mrak problema, mrak ratova nepravdani, mrak ćinjenice da nema dovoljno radnih mjesta, mrak siromaštva.nećemo ugasiti nedaće ovoga svijeta jednostavno zato što je ta vjera naša, ljudska vjera i kao takva nije dorasla rješenju svih problema.

Biskup je upozorio, kako u konačnici to ni nije njeno poslanje, pa stoga kršćanin nema prvestveno zadaću kukati nad problemima koji postoje, nema zadaću da osuđuje, nego mu je prva zadaća da unosi radost tamo gdje su problemi, da unosi nadu gdje prevladava beznađe. Njegova je zadaća da pali svjetlo u mraku, a ne da kuka zbog mraka. No, biskup Vukšić je upozorio, kako to nikako ne znači da kršćanin nema obvezu biti realista i vidjeti mrak, vidjeti sve nedaće, ali "taj realizam ne smije nikada u nama ugasiti nadu zbog koje je naša prva zadaća paliti svjetlo u mraku".

Paleći svjetlo u mraku nećemo ugasiti mrak, samo ćemo oko sebe u mjeri u kojoj je naša nada jaka odmaknuti mrak koji nastavlja postojati na drugim stranama. Stoga je kršćanska vjera, i kršćanin u mjeri u kojoj živi svoju nadu prispodobiv noćnoj svjetiljki koju putnik kroz mrak nosi i drži upaljenu ne zbog toga da ugasi mrak, nego da ona pokazuje pravi put prema cilju kojega se ima, da spriječi nepotrebno posrtanje i da se zauvijek može ostati na pravom putu, rekao je na kraju homilije biskup Vukšić, te još jednom vjernike pozvao da gaje kršćansku nadu.

Euharistijsko slavlje pjevanjem je uveličala Klapa HRM "Sveti Juraj" uz orguljsku pratnju Ivana Bosnara.